|
a ovo je bez dvojbe najseksi fotografija koju sam IKAD vidio. predivna je.  |
jebi ga ljudi - zbilja mi ovo fali |
|
Dva tjedna sam bauljao autom po Istri. Dva tjedna spavao kod raznih ljudi. Imao sam uvijek hrane, krevet, društvo. Dva tjedna sam se bezbrižno tuširao, a šatro sam klošario po svugdje. I onda dođem doma u mili li mi Zagreb i saznam da je tuš strgan. Mogu se kupat, ali tuš je strgan. To bi reklo da je alternativa tuširati se kantom koju napunim na pipi. Zajebano i dozlaboga smješno. Zbog nekong razloga kada se tuširam na taj način imam filing ko da me netko promatra, tipa ko Jason iz petka trinaestog i da će svako malo upast nutra sa sekirom i ubit me. Kuiš' ti. Samo zbog kante. Drugo, nevjerojatno je komplikovano oprat privatne djelove na taj način. Kombinacije sjedenja, naglod bacanja kante i kroničnog psovanja i eto, nakon pola sata napravio si ono kaj bi sa tušom u pet minuta. Svaki put kada izađem iz kade pomislim da sam možda trebao ostati u tom autu sa tim prijateljem u toj Istri. Da sam možda tek sad nepoznati u ovoj sredini. Da ovdje možda ne pripadam. Vratio sam se u Zagrebi uspio se napit rakijom. Popio sam pola boce zadnjih zaliha alkohola na tom tulumu bivše li mi djevojke i otišao spavat na njen krevet. Netko me u pet ujutro ljubio u obraz i dovikivao «to ti je kad piješ rakiju». Zapravo nisam popio tako puno, njima se činilo jer je tako izgledalo. I meni je tako izgledalo. Ali nije sve onako kako izgleda. Pola ljudi sa kojima sam se družio ovih par tjedana su i dalje na moru. Jedan od njih mi više nije prijatelj, makar izgleda kao da se situacija vraća na staro. Poslao mi je neke fotke koje vam neću postat jer bi ih onda trebao pogledati, a ne želim, jer će mi biti žao što nisam i dalje na Motovunu. Drugi frend je u selu od dvadeset ljudi na magistrali kraj izvora hladnih podzemnih voda koji čine more hladnim. Druga kompanjonka je u Rijeci sa rođacima gdje spava pod krovom i visi po netu. Oboje mi fale i imam dojam da falim i ja njima. Također imam dojam da će nas sve to proči i da ćemo zaboraviti na ovo ljeto čim ovo ljeto prođe sa obečanjem da će se vratiti čim jesen, zima i proljeće kažu svoje. Proljeće je već jako jako usamljeno. Djevojka iz knjižare mi se nije javila, i nekako mi je drago pa ako ne radi ničega onda radi toga da mogu majci reć da fora iz seksa i grada ne drži vodu. Ne samo da se ona ne javlja već i moja žena također. Djevojke se meni ne javljaju, bez obzira na pravilo od tri dana. Djevojke koje mi se javljaju ostavljaju komentare na blog i nestaju bez traga. Tako to obično biva, razvesele me riječima i pobegnu. Veli moja majka, čije savjete zbilja previše slušam za jednog dvadesetogodišnjaka, da je to jer ja uvijek prebrzo zagrizem pa spomenute djevojke izgube poriv. Stoga ovaj put, draga misteriozna djevojko sa komentara, neću zagrist. Moj savjet ti je da me sljedeći put pozdraviš kad me vidiš na cesti, klubu ili gdje god i da me gledaš kako neuspješno ne grizem. No, drago mi je što si vidljela preko loše gramatike, neurotičnosti i kronične napaljenosti te da ti se i dalje sviđam no uvjeravam te, ja se uopće ne šalim. Moj mozak ovako razmišlja. Mene bi to strašilo. Jebem me, mene to i straši.  |
|
Motovun nije pomogao. Nije. Nisam našao svoj put. Do sada nije bilo tog problema, svaki film ponudio je svojevrsni znak, putokaz gdje zapravo moj život ide, ili gdje ja želim da ide – k filmu. Ali ovaj put ništa. Prazno. Lutao sam po Istri i dan za danom tražio izgovor za još jedan dan jer sam znao što će biti kada dođem pred ovaj kompjuter – dogodit će se ovo. Ja, sjedim sam i sa zelenom trakom oko ruke koju sam nepravedno nosio jer nisam bio kamper, dosada i onaj stari osjećaj usamljenosti – i vid vraga ništa se nije promjenilo. Stvari su se zamrznule, ono, kolektivno su stajale u redu da se sve brže bolje zamrznu tado da me dočekaju sa jednakim osjesima na licima i sa jednakom snagom sa kojom bi me trebali zaljeptii za ovaj velcro stolac i držati me ovdje dok se ja ne smislim – ne žele mi olakšati zadatak. Pogled kroz prozor se potrudio da ostane jednako tmurnim i staklo prozora koje stoji između tog pogleda i mene jednako je prljavo, ni više ni manje pun mrlja od svih tih kiša koje nisu padale tjekom mojeg putovanja. Zapravo od mojeg odlaska jedino što je spromjenilo je moj račun na banci koji je na moju žalost sve manji. Ništa novo, ali ništa. Nikakva nova veza na vidiku. Nikakvo novo prijateljstvo. Nikakva novadiskusija o nikakvom predivnom filmu sa nikakvim novim ljudima. Zapravo, da nema tog minusa na računu i te narukvice oko moje ruke ja ne bu zapravo bio siguranda se išta dogodilo. O, dva sam prijatelja manje i bogatiji za jedan brak – naime – oženio sam se. Moja žena je divna djevojka koja zapravo, osim što mi je žena, nema ikakve sličnosti samnom. No – ta moja žena bila je poriv da se jučer i danas uputim u jednu knjižaru gdje sam sav iznenađen upoznao jednu djevojku koja je sasvim sigurno djevojka mojeg života no ne! Moja stara dobra teorija je ta da samo zato što si suđen da budeš sa nekim ne znači da ćeš sa zbilja biti sa njom. Mislim, kakve veze sudbina sa time ima? Jedini način da se tu išta dogodi je to da me ona nazove, što neće. Zašto sam tako siguran? Evo jer – sve u zadnjew vrijeme nije bilo dobro. Zbilja. Kao da sam imao ruksak pun sreće koji je sada prazan. Nikakav faks, nikakva djevojka, nikakav demo. Imam dojam, ili se barem tješim, da me nešto čeka, stoji iza nečega i čeka me da dođem do toga, i ne da ničem da dođe do mene u međuvremenu. Jedino čemu se veselim je Sarajevo Film Festival – a možda ni za to ne odobre akreditaciju. Joj, ali lijepo je sanjati. Što ta djevojka iz knjižare nije pokupila mobitel i nazvala me? Jer ima dečka. Tko ne bi bio onaj kojeg ona voli? Ljudi moji samopouzadnje mi je na dnu dna. Alteregoina – ako čitaš – sve bu okej. Zbilja. To dno dna je jedno svijetlo mjesto jer nije bilo svjetla dok nisu podigli lampe. Sada je osvjetljeno više nego na površini. Iznenađujuće kolko stvari znaju biti iznenađujuće. Do sedamnaestog sam u Zagrebu. Totalno nemam ideje što da radim do tad. Kupio sam novu teku koja je prazna. Možda je popunim. A možda se djevojka iz knjižare javi. Zašto mi je to toliko važno? Pa jer. Jebi me u kurac, ali držao bi je tako blizu da bi pomislio da je zapravo ne držim jer bi mi ruke utrnule. A i lijepa je. Jedna od prijateljica koja mi više to nije pitala je na uzlasku iz Motovuna: «znate li kolko ima do sljedečeg motovuna?», i naravno da nitko nije odgovorio, bilo nam je jasno što je htjela reći. No to je par dokumentaraca, par poslova i dva ti prijemna od danas. To je na drugom kraju galaksije. Postao bi vam koju sliku sa Motovuna da mi drugi frend koji mi to više nije pošalje koju jer je on jedini fotkao. Ta fotka bila bi vesela i nostalgična, tmurna u saznanju da je sama u moru riječi koje opisuju da je prebrzo sve to prošlo i da sam tužan. Nisam depresivan. Nisam ljut. Nisam u kurcu. Tužan sam. Ružna roza vreća za spavanje je opet na svome mjestu na policama. Znam da je neću niti pipnut još godinu dana. Ne mogu i ničemo razmišljati više. Ne mogu niti planirati svoj novi projekt. Trebam da se dogodi bilošto. Ala bilošto. Bilokakav pomak. I ne mora samo od sebe, nije kao da se ne trudim. Samo da se nešto napokon dogodi. I vidi sad – upoznao dam djevojku u knjižari i naravno da ne znam što ću oko toga. Znam da ne mogu gnjavit je na poslu. Znam da je ne mogu stalkat. Što pobogu mogu? Čekat da se javi. Elem, sve u meni vrišti da želi van. Sve. Svaka kost. Svaka misao. Vidi ovo, čak i postove više ne znam pisati. Ja sam Bobby Brown jebo me. |
| < | kolovoz, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
