|
Kada se Entina mama probudila nakon tablete i pola sata sna, nešto joj je falilo. Kroz prozor vidjele su se hiljade malih svijetalca, kao zrikavci na moru, svugjde oko nas. Vidjela je i poledinu sa druge strane prozora i pitala se koliko je vani hladno. Sjetila se kako je bilo toplo kad su krenuli, sunce je lupalo na otoke i zagrijavalo zlatne rubove. Bio je još dan kada su krenuli, i bilo joj je čudno kako se vrijeme brzo spustilo. Njezin sat, poklon njezinog bivšeg muža, bio je upravo par sati unaprijed. Kraj putovanja, pomislila je, je najdepresivniji. Sjetila se što sve mora napraviti kada sleti, i poželila je na tren da se to nikad ne dogodi. Ostati u zraku da kraja njenog života, bez brige na svijetu. U zraku, kao u snovima, smo uvijek nevini. Ali dolje na zemlji, ona je bila daleko od toga. Mogla bi sebe okrivit za što je bilo, no smatrala je da je uredu biti staromodan, i da je njezina odluka bila prava. Na drugu ruku, koja odluka ikad je? Ali mrzila ga je za što joj je napravio. Ona to nije zaslužila. A možda je on učinio pravu stvar? Nikad neće znati, i zato je odlučila mrziti ga. Njezina mama joj je uvijek govorila da je konstantno uzimala lakše solucije iz svega. Nije si dala dovoljno truda. Kada je bila mala, njena mama gurala joj je pred nos hiljade stvari za raditi umjesto nje. «nagrada za sve što sam napravila za tebe» rekla je. Njezin otac nikad nije bio kraj nje. Bila je tužna ostati bez njega. Grižnja savijest uplela joj se u glavu kao brzoširuća paukova mreža. Zahladiolo je. Pokrivać oko njenog tijela nije bio toliko topal koliko je htjela. Kao njen bivši muž. Nije bila sigurna dali je to bilo njeno srce, lupajući na njeni grudi snažno, ili udar kotača aviona na zemlju, i udar realnosti na njeno lice. Taj kotač nosio je cjeli avion. Male stvari su najvažnije. I kada je Entina mama spustila deku na prazno sjedalo kraj nje, shvatila je što joj fali. «gdje mi je dijete?!» «gospođo smirite se, naći ćemo je» «ENTI!» Ljudi su se polako dizali, uzimali stvari, pripremali se, nestajali. Bila je to gužva kakvu još nikad nije vidjela. Svi ti ljudi nisu joj bili poznati. Sve te priče nisu bile njene. Svi ti ljudi ništa joj nisu značili, osim Enti. Enti. Njena jedina kćer. Kada ju je rodila nije znala što bi sa njom. Još tada imala je onaj znatižaljni pogled, upoznavajući se sa svačim oko sebe. Otvorila joj je oći, u i naučila ju gledati na svijet sa druge strane, one diječje. Enti se ćinila tužna kada je još bila beba, da nije mogla pitati što su sve te stvari, i zašto je ona mešu njima? Brzo je naučila pričati. Njene prve rijeći: «mama» i «automobil», i naravno, «što to?»... Tražeči je kroz tu gužvu, shvatila je koliko je voli. Ljudi su uvijek tako razmaženi. Fali im upravo ono što nemaju, i odbijaju upravo ono što imaju. Enti nije bila takva. Kao uvijek, umjesto da ona uči Enti, Enti, je učila nju. Gužva nije nestajala. Ljudi nisu odlazili. Nije se ništa vidjelo. Nije bilo nikakvog zvuka. Njene ruke prolazile su kroz ljude bezoprezno i nepristojno, ali niti jedan uzvik nije dolazio do njenih ušiju. Kroz suze više nije vidjela ništa, samo mrlje i tragove. Nije znala gdje je. Polako, nestala je... «mama?» «...» «mama?» «tko? Molim? Enti!» «ma...» «Enti, moja, najdraža Enti, ljubavi moja» «mam...» «o Enti koliko te volim» «ma...» «o ljubavi moja, više mi nikad to nemoj napaviti» «što?» Suze su joj se slile sa oćiju u upijale se u Entino rame dok su se grlile same u avionu, zadnji ljudi putnici izlazili su van iza njih. Par stjuordesa sretno su ih nagledali sa radosnim licima. «Enti, gjde si otišla?» «rekla sam ti već» «O ljubavi oprosti mi na onome, molim te, volim te» «znala sam da si to napravila slućajno mama, voliš me, i to nikad nebi napravila namjerno» «o ludice moja...» «nisam ja ludice, ja sam Enti» Kada su napokon uzeli svoje stvari i krenuli van, Entina mama se sjetila. «Enti, hoćeš li da odemo upoznati pilota?» «ali mama, nema pilota u avionu, rekla sam ti!» Jedna od stjuordesa nasmješila se. «naravno da ima pilota, u kabini je, nisu još izašli» «kako znate?» «pa oni ostaju duže da zapišu podatke leta, i nitko nije vidio da su izašli» «smijemo li onda upoznati pilota?» «naravno» Kada je stjuordesa otvorila vrata kabine, veliki smješak narasao je na Entinim usnama. Enti je od uvijek htjela upoznati pilota i vidjeti tko vozi avion. Na ovom letu poželjela je i ona biti pilot kad odraste. Nije ni znala da postoji kopilot dok joj mama nije rekla, niti da let voze i pilot i kopilot u isto vrijeme. Ali kada su se vrata kabine otvorila, Entina mama ostala je u šoku skup sa stjuordesom vidjevši da na ovom letu nije bilo nijednog. «mama...nema nikog u kabini» rekla je Enti prije par sati. Nitko joj nije vjerovao... U kabini nije bilo ni jedne...žive...duše. «Enti...» rekla je Entina mama bez daha «molim mama?» «nema nikog u kabini» «ma ne mama» rekla je Enti sa velikim radosnim smješkom «to nije moguće» The End |
| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
