|
|
|
|
Ovo je osoba «a». Osoba «a» je bez sumnje zaljubljena u osobu «b». Osoba «b» jebe osobu «a» u mozak. Osobu «b» nimalo ne zanima osoba «a» ali se voli poigravati sa njim. Osoba «b» ju obožava bez obzira na sve što mu je napravila. Napokon, osoba «b» mu kaže da je kreten... pred dvadesetak drugih ljudi. Osoba «a» se baci sa mosta... Osoba «a»... preživi... Sljedeče ćega se osoba «b» sjeća je kada ju je odnikud, dok je šetala sama po trgu, zaskoćila osoba «b», i sada, otvorivši oći pred sobom, vidi samo tamnu prostoriju sa daskama na prozorima. Ona sjedi na starom madracu sa puno rupa, iz jedne od kojih izlaze i ulaze horde malih mrava. Toliko bi htjela njihovu pomoć, no oni samo produžuju svojim putem i nju ne vide. Po prvi put u životu, ona je nevidljiva. Ona vrišti. Iz svoje duše. Iz svoga srca. Ona se boji. «neće ti pomoći» netko joj iz mračnog ugla. To je on, ona zna. «sve je elementarno kada si sama u mraku» kaže on, «nitko te ne vidi». Ona ga sada vidi, naslonjen na zid sa prekriženim rukama i noge preko noge stoji...i smješi se... «ti nisi normalan! Oslobodi me!» Međutim on šuti. «Pusti me!» Ona urla. «Zašto da te pustim kad te imam gdje te želim?» Pita on. «Svo ovo vrijeme, ti si bježala od mene, a sada ni ne možeš.» Ona urla. Ona urla što joj se čini kao stolječima, no nitko joj ne pomaže. U suzama pogleda njega, a on... Nije se pomaknuo, ni trunku. Stoji prekriženih ruku i nogu i smješi se. «kolko češ se još derati dok ne shvatiš?» «kolko god treba. Nećeš se izvući od ovoga, nećeš nikako!» «izvući od čega? Od ovoga? Pa izvukao sam se od gorih stvari, vjeruj mi.» «Ti si luđak!» «Ma nije važno što sam» kaže i napokon se makne iz mraka sporim korakom. Hoda do prozora i kroz malu tupicu gleda van. Svi ti ljudi vani nestali su tramvaj po tramvaj, a sada samo oni zakasnjeli, noćne sove i pijanci, ćekaju da ih netko odvede do svojih dalekih kreveta «važno je» nastavlja on, «da si ti ovdje» «Što misliš samnom?» On se okreće prema njoj. Usamljena zraka ulazi u sobu, vidi se njegov smješak. «Voliš li me?» pita. «ti si jebeni luđak!» «NE!» on vikne, «JA SAM ČOVJEK OD KRVI I MESA! I ŽELIO SAM TE TOLIKO DUGO... koliko si me ti vrtjela oko svoga prsta. Koliko si mi davala lažne nade. Koliko sam mislio da si stvorena za mene...» Tišina. «oprosti...» ona mu kaže. Pažljivo, ona gleda za izlaz. «oprosti... zar ne misliš da je malo pre kasno za to? Što se sve mora desiti da netko shvati što mu je činiti...» «Molim te...» «Tvoje riječi ne vrijede ovdje.» «zašto sam onda ovdje?» «da mogu umrjeti mirno» on kaže. Teško je vidjeti dali je to šala u njegovim oćima ili jeli...smrtno...ozbiljan... «što želiš od mene?» «Već sam dobio sve što želim od tebe» «onda me pusti!» «ok» Ona je zbunjena. «pa odveži me!» «zar si zavezana?» Ona shvaća naglo kao buđenje... Oko njenih ruku nema vezica, niti užeta. Ona je slobodna. Diže se i traži izlaz. Pronalazi ga mraku i otvara vrata. Pred njom stoji izlaz. Zar je tako jednostavno? Okreće se prema njemu, i vidi ga u mraku.... prekriženih ruku i nogu... sa smješkom na licu... «zašto sve ovo?» «ne znam... možda sam u tih zadnjih par minuta pomislio da u nadi leži spas.» «zadnjih par minuta?» On se samo smješi. «Naravno, to nije pitanje na koje se dobiva odgovor...» Kaže ona, pa nastavlja korak po korak dalje od njega, ali stane i okrene se još jednom. «što ti je sve ovo trebalo?»pita. «ne znam» «ti si stvarno lud» «ne... ja sam stvarno zaljubljen...» Ona ne može vjerovati. «u mene? Zar ne misliš da je ovo previše?» «život je previše...» Ona se pronađe u svojim koracima, sporim ali sigurnim, natrag prema njemu. Ulazi natrag u mrak. «gle...» poćne ona «ne znam što da kažem» «onda ne reci ništa» ona sjeda natrag na madrac, mravi je pozdravljaju. On ubrzo sjeda kraj nje. «znaš» poćne on «nikad se nisam ovako osječao» «nisam ni ja» Ispred njih prodstrao se magičan pogled. Ljudi. Ulična rasvijeta raznih boja. «poljubi me» kaže ona «neću» kaže on. Jednom davno, osoba «a» vjerovala je da ljubav pobjeđuje sve. Nije bio daleko od istine. |
Ovaj grad. Samoća u njemu. Nekoć sam mislio da sve ima smisla, i ta misao me vodila kroz sve. Misliš da znaš svoje mjesto u sistemu i da dovodiš grad u savršenu ravnotežu. Ti, sa svojim dredovima, cool tenisicama, hipi slash grunge stilom, sa svojim forama, sa svojim stavom, sa svojim principima, cigarete i cuga, gluma sreće. Pronađeš se u mulju i blatu među svima ostalima i lažeš si, urlaš si, sakrivaš se, to nisi ti! Igranje skrviaća sa svojim prijateljima koji se igraju sa tobom. Je, ajmo se napit i biti sretni. Svi oni koji se pomire sa tim su depresivni i cinični ljudi, svi koji se ne pomire su zatucane propagande.O da, istina boli... Zamislite kada su vam novi prijatelji sponzoruše a stari gore navedeno? Jebote, slava je dvosjekli mač... Ko ih jebe? Ma ziher. Pošalješ ih u kurac i ispadneš sam i usamljen, a strah te toga. Sjedimo ja i... on, na kavi, prikelji se totalna uš za nas i on pametan sjedne za njen stol i eto mene za njim. To što je ona israla toliko gluposti i to što se na kraju keljila nadu budućih dogovora nije bilo dosta, o ne! Dopisujem se sa kvazi frendicom neki dan, a ona obrambeni gard da je neću zbarit, da ne želi biti frendica osim ako ju ja prvi ne zovem, da me ona neće zvat pošto je ona kewl a ja kreten. Ili frend koji je išao na koncert al mu je bed mene zvat da nebi ja mislio bla bla... Uf... I mali milion kretena na zagrebačkim ulicama... Pola ovoga vam nije jasno, i to je dobro jer sam siguran. Tako bi htjeo upoznati dobre, simpatićne, SVOJE ljude u ovom gradu. Što više izlazim vidim toliko zanimljivih osoba ali su stariji i u svojim grupama, koje ja ne mogu upoznati. Bio sam na Šo!Mazzgoonu u ksetu za valentinovo. Tamo je bilo takvih ljudi, damn me and my insecurity. Inać, koncert je bio zakon i baš ste fakin' glupi kaj niste bili :-p |
Negdje u 23 i nešto ja sam se uvukao u krevet nakon nekvalitetno potrošenog dana buljenja u kompjuter, znajući da me čeka naporan dan, počevši od činjenice da moram bit na poslu u 07.05, pa da me sljedi vampire sessioni natrag na prestolje kompjutera u mom toplom brlogu.Znao sam, bez imalo sumnje, da danas neću ići vani navečer, i da će dan biti onakav kakvim ga planiram. Ono što NISAM znao je da po novom ja moram biti na poslu u 14.45, i kada sam to napokon saznao, nadbruhlim oćima i krhkim, neopranim licem kada sam došao na posao ujutro, bilo je prekasno da sve preokrenem. Sljede prilagođavanja. Ali kako to objasnit mojim vampirskim suigračima, koji u 15 očekuju svog GMa? Ili kako da nastavim što sam radio cjeli protekli dan na kompjuteru? Ili što da radim sada na poslu do 14:45 i kako ću se moći ispričati samom sebi što nisam znao da sam se mogao naspavati kolko me volja? Ujutro sve izgleda novo i umorno, tako da su moja očekivanja za dan postala upravo suprotna onima koja su realizirana taj tren kada sam došao na posao. I što sad? Ništa... Listanje po forumima, skidanja mp3a i vrtenja u krug u crnoj radnoj fotelji koja glumi ko da ima neke veze sa udobnošču, ili slušanja ljudi oko mene koji se prave kao da rade, ili pijuckajući kavu iz automata koji jedini grije u cjeloj prostoriji. Zato ga i održavaju, jer kava se ne može pit, osim ako si pod šokom ranog dolaska kojeg zapravo nisi ni trebao napraviti. Vrijeme leti kada se zabavljaš ili kad spavaš, ali kada visiš na netu nadajući se da će vrijeme proći što brže... Hormoni me pucaju u ranojutranjoj krizi. Makar mastuirbacija na poslu nudi svojevrsno zadovoljstvo veće nego samo navedeno u privatnosti i sigurnosti svojeg doma, mogučnost realiziranja toga je mala pošto na poslu, pogotovo ovdje, imaš osječaj kao da te snimaju sa svih strana. Mikrofoni u jastucima. Kamere u malim, nekorištenim ključanicama. Napadaji ektra snažne kafaterijske propagande, mucho ektrevagando latte neskaffee, ubacite 3 HRK, pritisnite gumb vaše želje... Prezervativi u jukebox radio stanicama, ovisno o odabiru, tekstovi samoubitačne realnosti koja te podsjeća na jučer... Nisam li to radio jućer? Sex... Gdje god pogledaš nađeš perverziju, što god vidiš pomisliš na glotinju, sex reality show. Gola, suha koža kao u filmu Lukasa Nole. Normalni, ljepi ljudi postaju eliksir tvojih seksualnih fantazija. Ljubav, osječaji koje prije nikada nisi imao, svanu za svako tijelo oko sebe. Dnevna isnomnia, kada bi trebao biti budan ali spavaš za radnim stolom, miris piletine u doljnoj ladici, nedovršene ručko-večere i bio LGG... Kihanje, istina... Sex... Smješak nadređenom pa natrag na radno mijesto, još jedna kava sex u automatu, vidim duplo i hodam sex kao zombi, kremberizi mi lupaju u glavu «što mi je u glavi», kapke polu sex zatvorene ne znajući gdje se nalazim. Gdje mi je ured? Ulazim u lift gledam svoju sliku na zidu, dali sam to zbilja ja? Prvi kat, drugi kat, treći kat, sex u liftu, peti kat, tipka stop, sex u liftu, alarm... ALARM! Dok spavaš, nitko te nećuje kako vrištiš. Zašto sam daljenski stavio u bokserice? Sex... ali skim? Tajnice, urednice, stereotipi sexualno isfrustriranih žena. Masturbacija budi. Dali sam perverznjak? Nebi to htjeo, ja sam normalan! Trk wc! Sreo kolegu na wcu... Kaže da ima problema sa djevojkom... Peder majku mu. Prošlo je pola sata... Koliko još terrora moram trpjeti? «Jebi me!» Govori mi kolegica sa pozdravom. Pruža mi ruku «Vodi me u wc i jebi me?» kaže. Zašto to zvući kao pitanje? Zašto me ona upitno gleda? «Da.» Velim ja. Ona se nasmješi, sjeda na fotelju, stavlja aktovku na stol, otvara je, i iz nje iskoći milion kondoma, vibratori, plastićni pimpeki koji veličinom sramote mog, ali ona iz aktovke vadi samo papire, stavlja ih u krilo, kaže još nešto ali ja ne slušam, ja gledam... Zašto je došla na posao gola? «Hoćeš me vidjeti golu?» Pita ona. Ja zbilja ne mogu vjerovati da me to pitala. Ja zbunjeno gledam. «Hočeš me jebat na stolu?» Kaže. Ne mogu vjerovati! Ja se već razveselio, nabacim glupi smješak na facu i kežem «da» «Što da?!» Pita ona «Jesi gluh?! Hoću papire na stolu!» Papire?! Kakve papire? Aha, te papire! Već oduvijek spavam. Ne znam što mi je. Vadim kovanice iz đepa. Goli slavuji, neka riba u obliku pimpeka i mrki medo na pozerici za playboy! To je dovljno za kavu. Skok do automata! KAVA! Ali koliki je to red?! Cjeli ured je stao pred automat! Čak i ona glupača koja ne pije kavu! Ona čeka za ćaj! KAKVA SI TI MUGFKINJE JEBOTE NEMREŠ MI ČEKAT ZA ĆAJ! I onaj konj iz ureda do, on stoji tamo i zašprehava tajnice! Ma rako mani se iz reda konj jedan! I koji vrag radi onaj lik sa čašama? To je to! Nisam ze sakleo za celibat, nisam u crkvi, ja sam toplokrvni muškarac u najboljim godinama i ima da odem u wc i zdrkam kako treba i bit miran do kraja dana! Malo što je naš heroj znao, u wcu sa druge strane wca, sjedila je kolegica koja je, nasuprot popularnim ženskim stereotipima, radila isto što i on... E da su samo znali... Nažalost, autor ovog teksta se osječa pesimistićno pošto je došao na posao šest sati ranije, i ne vidi kako se tako idealan splet okolnosti može desiti u stvarnom životu... Ali zašto ne maštati? Doduše, ako se desi takvo što u pravom životu, biti ću prvi koji će povući tvrdnje da je to nažalost nemoguće... Pogotvo ako si došao na posao šest faking sata ranije... |
|
neki dan rako frendu da me nitko ne razumije, a on na to jebiga. odlučih to podjelit sa vama, i to flashom. pošto je slikica vulgarna makut ću je danas, pa ko vidi vidi... |
drago mi je da su se stojedinica potrudila pratiti, kako kaže ramirez, "trend" svijeta i stvorili koncert u domu sportova sa skupinom dorbih proformera na temelju tj za dobrobit poginulih i preživjelih u ekološkoj katastrofi koja je udarila aziju i odnjela sve te živote. Osim navedenih Ramireza, tu je bio Edo Maajka, koji je zapalio publiku sa svojim bendom Leksaurini, te let3, gustafi, zadruga i radikal dub kolektiv. No mora se spomenuti da su tu bili silni donatori: HTV, NOVA TV, RTL, NACIONAL itd...Ali kako je koncert izgledao? Pa ramirezi su zbilja dobro ostavili publiku sa željom za još, no kada je elemental preuzeo publika je dobila svoju želju, i kada se edo pojavio svi su već bili nabrijani, i kao na fiju briju, the fun started. Nakon što je odpjevao svoje hitove (, da da, i jebo vladu i no sikiriki i prži ) i krivo najavio sljedeći bend (kaže on:sljede momci sa velikim kitama, let3, pa se vratio i reko: isprike, stižu momci sa velikim kitam gustafi), gustafi su nastavili sa lupanjem i poveli ih sve preko let3 i zadruge, i sveukupno, 50 kuna za sve to bilo je i premalo, ali za sve ljude koji su ušli i činjenicom da ni tonci ni rasvjeta ni bendovi nisu uzeli lovu, bio je to uspješan fundraiser i nadam se da će ta lova sjesti u prave ruke. |
| < | veljača, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
