Negdje u 23 i nešto ja sam se uvukao u krevet nakon nekvalitetno potrošenog dana buljenja u kompjuter, znajući da me čeka naporan dan, počevši od činjenice da moram bit na poslu u 07.05, pa da me sljedi vampire sessioni natrag na prestolje kompjutera u mom toplom brlogu.
Znao sam, bez imalo sumnje, da danas neću ići vani navečer, i da će dan biti onakav kakvim ga planiram.
Ono što NISAM znao je da po novom ja moram biti na poslu u 14.45, i kada sam to napokon saznao, nadbruhlim oćima i krhkim, neopranim licem kada sam došao na posao ujutro, bilo je prekasno da sve preokrenem. Sljede prilagođavanja. Ali kako to objasnit mojim vampirskim suigračima, koji u 15 očekuju svog GMa? Ili kako da nastavim što sam radio cjeli protekli dan na kompjuteru? Ili što da radim sada na poslu do 14:45 i kako ću se moći ispričati samom sebi što nisam znao da sam se mogao naspavati kolko me volja?
Ujutro sve izgleda novo i umorno, tako da su moja očekivanja za dan postala upravo suprotna onima koja su realizirana taj tren kada sam došao na posao. I što sad? Ništa...
Listanje po forumima, skidanja mp3a i vrtenja u krug u crnoj radnoj fotelji koja glumi ko da ima neke veze sa udobnošču, ili slušanja ljudi oko mene koji se prave kao da rade, ili pijuckajući kavu iz automata koji jedini grije u cjeloj prostoriji. Zato ga i održavaju, jer kava se ne može pit, osim ako si pod šokom ranog dolaska kojeg zapravo nisi ni trebao napraviti.
Vrijeme leti kada se zabavljaš ili kad spavaš, ali kada visiš na netu nadajući se da će vrijeme proći što brže...
Hormoni me pucaju u ranojutranjoj krizi. Makar mastuirbacija na poslu nudi svojevrsno zadovoljstvo veće nego samo navedeno u privatnosti i sigurnosti svojeg doma, mogučnost realiziranja toga je mala pošto na poslu, pogotovo ovdje, imaš osječaj kao da te snimaju sa svih strana. Mikrofoni u jastucima. Kamere u malim, nekorištenim ključanicama. Napadaji ektra snažne kafaterijske propagande, mucho ektrevagando latte neskaffee, ubacite 3 HRK, pritisnite gumb vaše želje... Prezervativi u jukebox radio stanicama, ovisno o odabiru, tekstovi samoubitačne realnosti koja te podsjeća na jučer... Nisam li to radio jućer?
Sex... Gdje god pogledaš nađeš perverziju, što god vidiš pomisliš na glotinju, sex reality show. Gola, suha koža kao u filmu Lukasa Nole. Normalni, ljepi ljudi postaju eliksir tvojih seksualnih fantazija. Ljubav, osječaji koje prije nikada nisi imao, svanu za svako tijelo oko sebe. Dnevna isnomnia, kada bi trebao biti budan ali spavaš za radnim stolom, miris piletine u doljnoj ladici, nedovršene ručko-večere i bio LGG... Kihanje, istina... Sex... Smješak nadređenom pa natrag na radno mijesto, još jedna kava sex u automatu, vidim duplo i hodam sex kao zombi, kremberizi mi lupaju u glavu «što mi je u glavi», kapke polu sex zatvorene ne znajući gdje se nalazim. Gdje mi je ured? Ulazim u lift gledam svoju sliku na zidu, dali sam to zbilja ja? Prvi kat, drugi kat, treći kat, sex u liftu, peti kat, tipka stop, sex u liftu, alarm... ALARM! Dok spavaš, nitko te nećuje kako vrištiš. Zašto sam daljenski stavio u bokserice?
Sex... ali skim? Tajnice, urednice, stereotipi sexualno isfrustriranih žena. Masturbacija budi.
Dali sam perverznjak? Nebi to htjeo, ja sam normalan! Trk wc! Sreo kolegu na wcu... Kaže da ima problema sa djevojkom... Peder majku mu.
Prošlo je pola sata... Koliko još terrora moram trpjeti?
«Jebi me!» Govori mi kolegica sa pozdravom. Pruža mi ruku «Vodi me u wc i jebi me?» kaže. Zašto to zvući kao pitanje? Zašto me ona upitno gleda? «Da.» Velim ja. Ona se nasmješi, sjeda na fotelju, stavlja aktovku na stol, otvara je, i iz nje iskoći milion kondoma, vibratori, plastićni pimpeki koji veličinom sramote mog, ali ona iz aktovke vadi samo papire, stavlja ih u krilo, kaže još nešto ali ja ne slušam, ja gledam... Zašto je došla na posao gola?
«Hoćeš me vidjeti golu?» Pita ona. Ja zbilja ne mogu vjerovati da me to pitala. Ja zbunjeno gledam.
«Hočeš me jebat na stolu?» Kaže. Ne mogu vjerovati! Ja se već razveselio, nabacim glupi smješak na facu i kežem «da»
«Što da?!» Pita ona «Jesi gluh?! Hoću papire na stolu!»
Papire?! Kakve papire? Aha, te papire!
Već oduvijek spavam. Ne znam što mi je. Vadim kovanice iz đepa. Goli slavuji, neka riba u obliku pimpeka i mrki medo na pozerici za playboy! To je dovljno za kavu. Skok do automata! KAVA! Ali koliki je to red?! Cjeli ured je stao pred automat! Čak i ona glupača koja ne pije kavu! Ona čeka za ćaj! KAKVA SI TI MUGFKINJE JEBOTE NEMREŠ MI ČEKAT ZA ĆAJ! I onaj konj iz ureda do, on stoji tamo i zašprehava tajnice! Ma rako mani se iz reda konj jedan! I koji vrag radi onaj lik sa čašama?
To je to! Nisam ze sakleo za celibat, nisam u crkvi, ja sam toplokrvni muškarac u najboljim godinama i ima da odem u wc i zdrkam kako treba i bit miran do kraja dana!
Malo što je naš heroj znao, u wcu sa druge strane wca, sjedila je kolegica koja je, nasuprot popularnim ženskim stereotipima, radila isto što i on... E da su samo znali...
Nažalost, autor ovog teksta se osječa pesimistićno pošto je došao na posao šest sati ranije, i ne vidi kako se tako idealan splet okolnosti može desiti u stvarnom životu... Ali zašto ne maštati?
Doduše, ako se desi takvo što u pravom životu, biti ću prvi koji će povući tvrdnje da je to nažalost nemoguće... Pogotvo ako si došao na posao šest faking sata ranije...
Post je objavljen 11.02.2005. u 09:35 sati.