Ovo je osoba «a». Osoba «a» je bez sumnje zaljubljena u osobu «b». Osoba «b» jebe osobu «a» u mozak. Osobu «b» nimalo ne zanima osoba «a» ali se voli poigravati sa njim. Osoba «b» ju obožava bez obzira na sve što mu je napravila. Napokon, osoba «b» mu kaže da je kreten... pred dvadesetak drugih ljudi. Osoba «a» se baci sa mosta...
Osoba «a»... preživi...
Sljedeče ćega se osoba «b» sjeća je kada ju je odnikud, dok je šetala sama po trgu, zaskoćila osoba «b», i sada, otvorivši oći pred sobom, vidi samo tamnu prostoriju sa daskama na prozorima. Ona sjedi na starom madracu sa puno rupa, iz jedne od kojih izlaze i ulaze horde malih mrava. Toliko bi htjela njihovu pomoć, no oni samo produžuju svojim putem i nju ne vide. Po prvi put u životu, ona je nevidljiva.
Ona vrišti. Iz svoje duše. Iz svoga srca. Ona se boji.
«neće ti pomoći» netko joj iz mračnog ugla. To je on, ona zna. «sve je elementarno kada si sama u mraku» kaže on, «nitko te ne vidi».
Ona ga sada vidi, naslonjen na zid sa prekriženim rukama i noge preko noge stoji...i smješi se...
«ti nisi normalan! Oslobodi me!»
Međutim on šuti.
«Pusti me!»
Ona urla.
«Zašto da te pustim kad te imam gdje te želim?» Pita on. «Svo ovo vrijeme, ti si bježala od mene, a sada ni ne možeš.»
Ona urla. Ona urla što joj se čini kao stolječima, no nitko joj ne pomaže. U suzama pogleda njega, a on... Nije se pomaknuo, ni trunku. Stoji prekriženih ruku i nogu i smješi se.
«kolko češ se još derati dok ne shvatiš?»
«kolko god treba. Nećeš se izvući od ovoga, nećeš nikako!»
«izvući od čega? Od ovoga? Pa izvukao sam se od gorih stvari, vjeruj mi.»
«Ti si luđak!»
«Ma nije važno što sam» kaže i napokon se makne iz mraka sporim korakom. Hoda do prozora i kroz malu tupicu gleda van. Svi ti ljudi vani nestali su tramvaj po tramvaj, a sada samo oni zakasnjeli, noćne sove i pijanci, ćekaju da ih netko odvede do svojih dalekih kreveta «važno je» nastavlja on, «da si ti ovdje»
«Što misliš samnom?»
On se okreće prema njoj. Usamljena zraka ulazi u sobu, vidi se njegov smješak.
«Voliš li me?» pita.
«ti si jebeni luđak!»
«NE!» on vikne, «JA SAM ČOVJEK OD KRVI I MESA! I ŽELIO SAM TE TOLIKO DUGO... koliko si me ti vrtjela oko svoga prsta. Koliko si mi davala lažne nade. Koliko sam mislio da si stvorena za mene...»
Tišina.
«oprosti...» ona mu kaže. Pažljivo, ona gleda za izlaz.
«oprosti... zar ne misliš da je malo pre kasno za to? Što se sve mora desiti da netko shvati što mu je činiti...»
«Molim te...»
«Tvoje riječi ne vrijede ovdje.»
«zašto sam onda ovdje?»
«da mogu umrjeti mirno» on kaže. Teško je vidjeti dali je to šala u njegovim oćima ili jeli...smrtno...ozbiljan...
«što želiš od mene?»
«Već sam dobio sve što želim od tebe»
«onda me pusti!»
«ok»
Ona je zbunjena.
«pa odveži me!»
«zar si zavezana?»
Ona shvaća naglo kao buđenje... Oko njenih ruku nema vezica, niti užeta. Ona je slobodna. Diže se i traži izlaz. Pronalazi ga mraku i otvara vrata. Pred njom stoji izlaz. Zar je tako jednostavno? Okreće se prema njemu, i vidi ga u mraku.... prekriženih ruku i nogu... sa smješkom na licu...
«zašto sve ovo?»
«ne znam... možda sam u tih zadnjih par minuta pomislio da u nadi leži spas.»
«zadnjih par minuta?»
On se samo smješi.
«Naravno, to nije pitanje na koje se dobiva odgovor...» Kaže ona, pa nastavlja korak po korak dalje od njega, ali stane i okrene se još jednom.
«što ti je sve ovo trebalo?»pita.
«ne znam»
«ti si stvarno lud»
«ne... ja sam stvarno zaljubljen...»
Ona ne može vjerovati.
«u mene? Zar ne misliš da je ovo previše?»
«život je previše...»
Ona se pronađe u svojim koracima, sporim ali sigurnim, natrag prema njemu. Ulazi natrag u mrak.
«gle...» poćne ona «ne znam što da kažem»
«onda ne reci ništa»
ona sjeda natrag na madrac, mravi je pozdravljaju. On ubrzo sjeda kraj nje.
«znaš» poćne on «nikad se nisam ovako osječao»
«nisam ni ja»
Ispred njih prodstrao se magičan pogled. Ljudi. Ulična rasvijeta raznih boja.
«poljubi me» kaže ona
«neću» kaže on.
Jednom davno, osoba «a» vjerovala je da ljubav pobjeđuje sve. Nije bio daleko od istine.
Post je objavljen 24.02.2005. u 21:07 sati.