38. Škola biološke antroplogije Dr. Huber Maver održana je 27. listopada u Velikoj dvorani Hrvatskog liječničkog zbora u Zagrebu. Ovogodišnja Škola okupila je akademike, znanstvenike, eminentne domaće i međunarodne stručnjake, studente antropologije, ali i sve znatiželjnike koje zanimaju najnovija otkrića u istraživanjima paleolitika u južnoj i središnjoj Europi, a što je bila središnja tema ovog bitnog međunarodnog projekta, s naglaskom na kulturno-društveni aspekt.

Naslovni plakat 38. Škole biološke antropologije

Škole biološke antropologije održavaju se bez prekida od ranih 70-ih pod visokim pokroviteljstvom Hazu, a organizira ih više značajnih institucija: Hrvatsko antropološko društvo, Institut za antropologiju iz Zagreba, Hrvatsko društvo za medicinsku antropologiju, Akademija medicinskih znanosti Hrvatske, Komisija za medicinsku antropologiju i epidemiologiju, te Međunarodna unija antropoloških i etnoloških znanosti. Riječ je, dakako, o projektu koji iz godine u godinu doprinosi razvoju znanstvene misli na području biološke antropologije, ali i antropologije uopće.

Na 38. Školi biološke antroplogije sudjelovali su i
studenti antropologije sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta

KAD ZNANSTVENICI ZAPJEVAJU

Na početku, prije obaveznog dijela programa, prisutne je dalmatinskom pjesmom i svirkom na gitari počastio Nikša Sviličić, istaknuti član akademske zajednice, široj publici poznat kao redatelj višestruko nagrađivanog filma Vjerujem u anđele.

Raspjevani početak Škole biološke antopologije

VELIČINA JE BITNA

U obaveznom dijelu predavanja su održali profesor Jiři Svoboda iz Češke, Boris Kavur iz Slovenije, Giovanni Boschian iz Italije i Dušan Mihailović iz Srbije. Najdinamičnijim predavačem pokazao se docent Kavur, odjeven od glave do pete u crno, koji je svojim šarmantnim nastupom iskreno posvjedočio da good guys don't always wear white. Svoje predavanje naslovio je Veličina je bitna (ali i interpretacija). S neskrivenim oduševljenjem je govorio o mnogim otkrićima u Sloveniji u posljednjih deset godina, posebno se osvrćući na kanu iz srednjeg kamenog doba. Kanu star desetak tisuća godina p. n. e., izrađen od hrastova drveta, dužine 10 metara, prema docentu Kavuru, najveći je mezolitički artefakt ikad pronađen.

Korisna razmjena istraživačkih iskustava,
u prvom planu: Dušan Mihailović i Boris Kavur

VELIKI POKOLJI SLONOVA U STARIJEM KAMENOM DOBU NEDALEKO OD RIMA

U izlaganjima preostale trojice predavača nije nedostajalo zanimljivih primjera koštanih artefakata, oruđa i oružja kojima se koristio čovjek u tom povijesnom razdoblju. Talijanski gost-predavač Giovanni Boschian predstavio je najnovija otkrića vezana uz pretpovijesno razdoblje u okolici Rima. Tamo su, naime, živjeli slonovi u krdima, a čovjek ih je ubijao zbog hrane. Otkriveno je više mjesta koja po svim karakteristikama odaju takozvane "klaonice slonova".

Socijalni okvir za proučavanje razdoblja paleolitika datira još iz 19. stoljeća, dakle iz vremena kada su se desile mnoge socijalne promjene potaknute industrijskom revolucijom. U vremenu kada su svjetska ekonomija, znanost i moderna država doživljavali svoj uspon, kameno doba počelo se znanstveno izučavati kao primjer ljudskog napretka u prapovijesti svijeta.

Trenuci ćaskanja u pauzi između predavanja:
na sredini fotografije talijanski predavač Giovanni Boschian

U završnom dijelu dodijeljena je nagrada-medalja profesoru Jiřiju Svobodi za dugogodišnji rad i doprisnos u struci. Otvorena diskusija potrajala je kraće nego što se itko mogao i nadati, najvjerojatnije zbog toga što su se studenti antropologije pokazali sramežljivima, postavljajući predavačima tek pokoje pitanje. Završnu riječ podijelili su Pavao Rudan, akademik i glavni tajnik Hazu, i Ivor Janković, pomoćnik ravnatelja Instituta za antropologiju.

Vilko Gecan: Cinik, 1921., ulje na platnu, Moderna galerija, Zagreb
(vrlo značajna slika za hrv. slikarstvo u ranim 20-im 20. st.)

Konceptualni autor izložbe je Zvonko Maković, povijesni kontekst izložbe ocrtao je Tvrtko Jakovina, Jasna Galjer je obradila područje grafičkog dizajna, Lovorka Magaš grafike, Dragan Damjanović područje arhitekture, Krešimir Nemec je pripremio književnost, Eva Sedak glazbeni dio, Maja Đurinović dio vezan uz ples, dok je Daniel Rafaelić obradio film. Interdisciplinarni pristup u predstavljanju ove izložbe s nevjerojatnom lakoćom korespondira s bogatom slojevitošću ekspresionizma kao umjetničkog pravca. Dizajn je zanimljiv, odmjeren, ali istovremeno uočljiv. Koloritet prostorija u kojima se nižu izlošci je različit: čas je strastveno crven, čas intenzivno plav, zatim žarko žut ili zatvoreno taman, crn, i upravo takva kontrasnost između pažljivo odabranih boja ide pod ruku s ekspresionističkim buntom kojeg možemo iščitati na izložbenim primjercima.

Milivoj Uzelac: Crveni akt, 1922., ulje na platnu, privatno vlasništvo

HRVATSKI PROLJETNI SALON I AVANGARDNO KAZALIŠTE

Ekspresionizam je avangardni umjetnički pravac koji je nastao početkom dvadesetog stoljeća u Njemačkoj i Austriji, ponajprije u poeziji i književnosti, a kasnije i na drugim područjima. Pravac se bunio protiv tadašnje krize i opirao svakom obliku primitivizma i malograđanštine. Hrvatski ekspresionizam nastaje pod snažnim utjecajem njemačkog ekspresionizma, te je najsnažnije obilježio period od kraja Prvog svjetskog rata pa sve do kraja dvadesetih godina. Ako govorimo o ekspresionističkom slikarstvu u Hrvatskoj, ono je bilo promovirano kroz Hrvatski proljetni salon u Zagrebu koji je bio pokrenut od strane mladih umjetnika inovatora 1916. godine. Salon nije imao jednistvenu idejno-estetsku osnovu, a svoj vrhunac je doživio 1921. I upravo se djela umjetnika koji su izlagali u Proljetnom salonu nižu pred očima posjetitelja Klovićevih dvora. To su: Vilko Gecan, Marijana Trepša, Zlatko Šulentić, Milivoj Uzelac, Marin Tartaglia, Vladimir Varlaj...


GRAFIKE IZ KABINETA HAZU

Kutak s ekspresionističkim grafikama izbor je iz Kabineta grafike HAZU. Tako se može uživati u ilustriranim Krležinim novelama u litografiji i tušu, prizorima društvenih marginalaca u zadimljenim krčmama, čest motiv su raskalašene barokno popunjene dame u društvu pijanaca i kockara, a ne nedostaje ni prizora tučnjave. Na popratnim informativnim panoima istaknute su naslovnice programskih časopisa i manifesta kao što su Vihor, Vijavica, Plamen, Kokot, Zenit i Juriš, s iscrpnim objašnjenjem na koji način su ti časopisi utjecali na afirmaciju ekspresionizma u Lijepoj našoj.

Zlatko Šulentić: Portret dr. Stjepana Pelca, 1917., ulje na platnu,
Muzej suvremene umetnosti, Beograd

TASHAMIRA – PRVA HRVATSKA PLESAČICA KOJA JE OSVOJILA BROADWAY 1926. GODINE

Od velikih književnih imena koja su dala svoj doprinos hrvatskom ekspresionizmu spomenut ću dva najistaknutija, Miroslava Krležu i Antuna Branka Šimića. Vrlo je dojmljiv, rekla bih, kazališni zid na kojem je dan presjek avangardnog kazališta i rada njegovih najvećih protagonista: Tita Strozzija, Branka Gavelle i Miroslava Krleže. Glazbeni dio možda je nešto manji ali ne i manje zanimljiv. U njemu je moguće vidjeti, primjerice, notne zapise Blagoja Berse i Borisa Papandopula. U predstavljanju plesne umjetnosti toga vremena dominira ime Tashamira, umjetničko ime plesačice i koreografkinje Vere Milčinović. Vera Milčinović potječe iz literarne obitelji, plesnu umjetnost studirala je u Njemačkoj, a 1926. godine nastupila je na Broadwayu u Triangle Theateru i osvojila naklonost američke publike i kritike.
Filmska umjetnost predstavljena je s dva vrlo osebujna filma. Prvi film je film Franje Ledića, Angelo misterij Zmajgrada (Angelo Das Mysterium des Schlosses). Taj je film prethodio vrlo poznatom Kabinetu doktora Caligarija. Drugi film je Zapušteno dijete, nijemi film u šest činova čiji scenarij i režiju potpisuje Mladen Širola. Zapušteno dijete, najstariji sačuvani film snimljen u Zagrebu, kritika naziva blockbusterom Škole narodnog zdravlja.

Zapušteno dijete, 1930., najstariji sačuvani film snimljen u Zagrebu,
produkcija: Škola narodnog zdravlja, scenarij i režija: Mladen Širola,
kamera: Aleksander Gerasinov i Anatolij Bazarov

PIONIRSKI RADOVI DRAGE IBLERA I IGNJATA FISCHERA

Kružno postavljena izložba završava s predstavljanjem ekspresionizma u hrvatskoj arhitekturi. Izloženi su pionirski radovi Drage Iblera i Nathana Ignjata Fischera. Drago Ibler se školovao u Njemačkoj a radio je, osim u Hrvatskoj, i u Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj. Poznati Iblerovi stambeni projekti realizirani su u Zagrebu u Martićevoj, Vlaškoj i Smičiklasovoj ulici. Ignjat Fischer istaknuti je član zagrebačke židovske zajednice. Studirao je u Pragu i Beču, a projektirao je Gradsku kavanu, palaču Gradske štedionice na Jelačićevu trgu, zgrade dekanata i instituta za patologiju Medicinskog fakulteta na Šalati. Njegovo su djelo i Dječja bolnica u Klaićevoj ulici, kuća Rado na Strossmayerovu trgu, zgrada Šumarske akademije na Mažuranićevu trgu te kuća Arko na Dolcu.

Marijan Trepše: Ilički trg, 1921., ulje na platnu, Moderna galerija, Zagreb

Iako je riječ o zanimljivoj i sadržajnoj izložbi, nemoguće je ne primjetiti i poneki nedostatak. Radi gostovanja u Središnjem muzeju u Ulmu na izložbi o hrvatskoj umjetnosti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, izložba u Klovićevim dvorima okrnjena je za šest bitnih slika od čega su dvije od Vilka Gecana, i po jedna od Zlatka Šulentića, Marina Tartaglie, Marijana Trepšea i Petra Dobrovića. Spomenute slike maknute su 10. listopada, zapravo usred izložbe. Na ulazu, odnosno izlazu iz Galerije nije moguće dobiti nikakav pisani materijal o izložbi u obliku brošure ili slično, a što je prema riječima nasmiješenog i ljubaznog gospodina iz Art shopa Galerije, skandalozno i posljedica je unutarnjih razmirica djelatnika Klovićevih dvora. Svi zainteresirani za pisani materijal jedino mogu kupiti katalog koji košta 100 kuna. Dodatni je problem što i internetska stranica Galerije nije dovoljno informativna o izložbi. Tako svima onima kojima je previsoka cijena kataloga, ne preostaje ništa drugo nego da s rukama u džepovima i glavama prepunim dojmova odšeću iz Klovićevih dvora.