26.06.2006., ponedjeljak
Pasja vrućina ...
Vruće je. Vruće i sparno, evo tek je devet sati i već je 28 stupnjeva. Jučer je bilo 33 u Rijeci. Nije ni čudo da sam u petak podlegao. Kao da sam pregorio. Baš me ubilo. Imao sam neki čudan dan na poslu, nisam pojeo svoje uobičajeno voće, zaboravio sam i na vodu, i to je to. U subotu sam se osjećao dosta loše, jedva sam se ustao i ustanovio da je dosta kasno, pa sam odlučio otići na Žurkovo bez bicikle. Krenuo sam lagano, u namjeri da istrčim koliko se bude moglo, ali već nakon jednog kilometra sam morao stati. Jednostavno, ne ide pa ne ide. Spustio sam se do mora, da me ne vidi neko od trkača kako hodam. Da bude stvar gora, imao sam na sebi dres za trčanje, tako da se nisam mogao švercati. Uz more sam još malo potrčao, koliko da protrčim kroz grupu kupača. Taman kad sam mislio opet stati, ispred mene su potrčale neke curice sa nekim debeljkom, pomislio sam, neka brojna obitelj koja žuri uhvatiti mjesto na plaži. No onda sam vidio da „Tata“ ima na majici natpis „Gimnastički klub Sokol – Karlovac“. Bem ti, pa one namjeravaju trčati, treniraju, prvo debeljko, pa njih četiri curice od najviše 7-8 godina, pa na kraju kolone … ja. Ona zadnja se stalno okretala, i čudila se zašto trčim iza njih. Morao sam nešto poduzeti. Uz najveći mogući napor, ubacio sam u višu brzinu, i pretrčao ih, nadajući se da će one uskoro stati. Još neko vrijeme sam čuo trupkanje dječjih nožica po asfaltu (neke su trčale u sandalama) a onda je konačno prestalo. Ni ja nisam mogao više, sav jadan, naslonio sam se na ogradu i gledao kupače kako uživaju u moru. Kad, nije prošlo ni pola minute, evo ti njih, debeljko i curice, dakle nisu stali, trče i dalje, već skoro dva kilometra. Protrčali su pored mene, a ja nisam ni pomislio blamirati se još jednom. Odšetao sam se lagano do auta svjestan da od treninga taj dan neće biti ništa. Kad ne ide, ne ide …
|
- 09:54 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
19.06.2006., ponedjeljak
Učka ...
Evo, red je da napokon i ja napišem nešto o toj utrci, ako se utrkom uopće može nazvati nešto takvo. Naime, većina trkača, bar ono što sam ja uspio vidjeti, trčala je uvodni dio kroz kamp Medveja i ponegdje do prve okrepne stanice u Lovranskoj Dragi.
Čim smo skrenuli na nekakvu planinsku kozju stazu, formirala se dugačka kolona, kao u vojsci, jedan drugome „u potiljak“. Neki su trčali, neki hodali, ali brzina kretanja je svima bila ista. Činilo mi se da bi mogao malo brže, ali, pretjecanje jednostavno nije dolazilo u obzir zbog uske staze. Tek kad bi neko počeo gubiti priključak, malo bi se potrudio da ga pređem, ili bi se taj sam maknuo. Kad smo izbili na asfalt, pomislio sam „hvala bogu“, ali nakon svega tridesetak metara staza je opet skrenula preko nekih stepenica, kroz nečije dvorište i opet na kozju stazu. Sad više niko nije ni pomišljao na trčanje, jer se visinska razlika svladavala skokovito, kao da se penješ po tribinama. Počelo mi je biti užasno naporno, jer jednostavno, nije bilo načina da se predahne. Nigdje makar malo ravnijeg dijela, a čak i penjanje najslabijim mogućim tempom, predstavljalo mi je veliki napor. Kad sam napokon izbio na drugu okrepnu stanicu, upitao sam Dina na kojoj smo nadmorskoj visini, i dobio odgovor : 835. A koliko još do kraja, upitao sam ponovo, a on kaže: „Još samo 2 km.“ Zaboga, znači u 8 km smo svladali 835 metara visinske razlike, a u svega još 2 nam preostaje skoro 600. A meni je već svega dosta. Trčali smo tako preko neke livade, kad mi je čovjek iza mene rekao da neka se ne zaletavam, jer da sad slijedi najgori dio uspona. Naravno, Grdi Breg. Dakle stvarno, to se ne da opisati riječima, jedino da citiram legendarne Buldožere „Sve ono prije …, to nije bilo ništa, ovo, ovo sad, to je onaj pravi provod …“ Petnaestak minuta četveronožnog plaženja oteglo se kao vječnost. Leđa su me užasno boljela od pognutog položaja, a nije bilo načina da se ispravim, jedino da se naslonim na neko stablo. Kasnije mi je jedna žena rekla da je ona na tom mjestu jednostavno sjela. To je bio i jedini način za predah, ali, nije dolazio u obzir, naravno. Kad smo konačno izbili na prijevoj, uslijedio je za mene najljepši dio staze. Petsto-šesto metara lagane nizbrdice kroz šumu, a kako smo već bili na cca 1200 m bilo je ugodno i svježe. Iako je ovo bila jedinstvena prilika da se malo odmorim, potrčao sam s takvom lakoćom, da sam sam sebe iznenadio. Čak i trčeći priličnom brzinom, osjetio sam da mi puls pada, onda znate kakvo je ono pentranje bilo. Nakon zadnje okrepne stanice uslijedio je završni uspon sa sedla na vrh, ali sad je već bilo lakše, kad se cilj činio gotovo nadohvat ruke. Impresivan je bio pogled na Istru, Kvarner i otoke, a posebno me se dojmila zmija koju su formirali trkači ispred i iza mene, svi onako izmoždeni, hvatajući se rukama i nogama, maltene i zubima za svaku moguću travčicu ili kamen koji bi mogao poslužiti kao oslonac. Cilj je bio na vrhu kule, a kakav je uspon prethodio, najbolje ilustrira činjenica da su one stepenice na kuli svi trkači s lakoćom pretrčali, neki preskačući i po dvije tri …
|
- 08:30 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
16.06.2006., petak
Pravo ljeto ...
Evo, baš je zagrijalo, konačno pravo ljeto. Jučer sam bio u Kostreni, i odradio svoj uobičajeni trening. Jedan krug za zagrijavanje, tri malo jače i na kraju još jedan lagano. Nakon prvog kruga pokušao me je sustići jedan rekreativac, na lijepoj novoj bicikli, sa kojim sam prošli put vozio jedan krug lagano i pričao. Shvatio sam to tek na okretu, a onda je bilo kasno da ga čekam, jer sam već pomalo ubrzavao. Kako sam vozio dosta jako, razmak se povećavao iz kruga u krug za cca 1 km. Na kraju me je sačekao na parkiralištu i rekao da vozim kao da imam motor. Ha, ha, skoro sam umro od smijeha, eto kako je sve relativno, dočekao sam i ja nekoga kome sam prebrz. Poslije sam otrčao desetak km, sa nekoliko gadnih uzbrdica, kao generalnu probu za Učku. Trčao sam tri puta od lučice „Stara Voda“ do glavne ceste, i opet se nasmijao. Sam početak uzbrdice je stvarno gadan, pa sam pustio jednog starog „kapetana“ u prastarom fiatu Tipo da krene prije mene, da se ne guramo. Krenuo sam cca 100 m iza njega i na vrhu uzbrdice, nakon cca 300 m ga sustigao i prestigao … nikad neću zaboraviti njegov izbezumljeni pogled u retrovizoru …
Kasnije sam se spustio do mora, ali, bilo je toliko hladno, da mi se nije dalo plivati. Mogao sam se smočiti na brzinu, ali otplivati, brrrrr…
Na sreću, žena i klinci su me natjerali opet popodne na kupanje. Kad sam vidio klince kako su bez razmišljanja zaplivali, odlučio sam probati i ja. I, uspjelo mi je, zapravo je najhladnije blizu obale (valjda zbog brojnih izvora) otplivao sam lagano (jer brzo ni ne mogu) skoro kilometar, tako da mogu reći da sam nakon dva treninga u moru, i preplivanih 1400 m u sezoni, spreman za svoj prvi ovosezonski triatlon …
E, da, skoro da zaboravim, vidimo se sutra na suludoj utrci na Učku, bit će divno, temperatura oko 25 stupnjeva, relativna vlaga oko 80%, prosječni nagib 14%, ma fenomenalno …
|
- 10:58 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
12.06.2006., ponedjeljak
Kastafski kros ...
Imao sam užasno naporan vikend, tako da danas jedva stojim na nogama. U subotu je, naime bio olimpijski triatlon na Preluku, koji smo mi organizirali, i koji je bio generalna proba za predstojeće europsko prvenstvo za U23 i mlađe.
Kako nisam imao neko posebno zaduženje ispao sam katica za sve. Nema toga na čemu nisam odradio svoje, jedino što nisam bio u kajaku ili barci na plivanju. Nanosio sam se željeznih ograda, montirao nosače bicikla u zoni izmjene, prostirao tepihe od mora do zone i u zoni, nosio utege i sidra za bove, organizirao brifing i suce za utrku najmlađih, regulirao promet, čak sam morao jednom tipu fizički zapriječiti ulaz. Pošto poto je htio uletjeti autom među dječicu dok su vozili bicikle. Stao sam pred njega i rekao mu da će doslovce morati pregaziti prvo mene. Koji lik ! I kad je konačno počela glavna utrka, i kad sam mislio da ću malo predahnuti i pogledati, poslali su me na križanje na trkačkom dijelu staze, doslovce slijepo crijevo, tako da nisam vidio najzanimljivije djelove utrke. Od osam ujutro do osam navečer, i kad je završilo proglašenje, razbježalo se i ono malo volontera što smo imali, tako da je nas pet-šest moralo pospremiti sav onaj nered za sobom. Došao sam doma malo prije ponoć.
Od odlaska na triatlon u Novigrad osustao sam još ranije, kad sam shvatio da je temperatura mora svega 18 stupnjeva. No, vrag mi nije dao mira, pa sam odlučio u nedjelju otići do Kastva, na njihov proljetni kros u prirodi. Zvuči ljupko i bezazleno, a zapravo se radi o vrlo teškoj, 13,7 km dugačkoj utrci po makadamu, kroz prekrasnu šumu, ali po vraškim uzbrdicama i nizbrdicama. Uzbrdo je gadno, jer je uzbrdo i jer se kamenje kotrlja pod nogama, a nizbrdo treba biti na oprezu, jer lako mogu stradati stopala i koljena. Prava stvar za moje jadno koljeno, no jučerašnji dan me toliko iscrpio, i fizički i psihički, da mi je jednostavno trebalo tako nešto da se opustim. Krenuo sam lagano, ne znajući kakve su mi uopće mogućnosti nakon svega, i tek sam na prvim uzbrdicama malo potegnuo. Učinilo mi se da ide, pa sam nastavio istim tempom. No, nakon svega tri-četiri kilometra počeo sam osjećati strašnu težinu u nogama. Znate onaj osjećaj, dođeš na kraj brda i očekuješ olakšanje, a ono i dalje teško. Mislio sam da ću puknut i da neću uopće istrčat. Kad sam konačno došao do okretišta, i popio malo vode, kao da sam se preporodio. Staza je u povratku lakša, ali svejedno, podatak da sam nazad trčao skoro tri minute brže dovoljno govori.
Druženje poslije utrke, na prekrasnom vidikovcu, uz obaveznu krumpir salatu i pohano meso, proteklo je ugodno. I naravno, organizator je ostao dosljedan sebi i proglasio pobjednike samo po kategorijama, a bez apsolutnih rezultata. Da nisam vidio trkače ispred sebe na okretištu, ne bi ni znao ko je pobijedio. A sad glavni biser : žena rođena 1976 god. po njima spada u kategoriju do 30, a muškarac rođen 1936 u 60-70, tako da je čovjek ostao bez svoje zaslužene zlatne medalje, jer je u toj „mlađoj“ kategoriji bio drugi, a drugi natjecatelj, koji je imao sreću da bude dovoljno star za 70+ (73 god.) nezasluženo je pobijedio. Toga je vjerojatno bilo još, jer na primjer, u kategoriji 30-40 su bila samo dva natjecatelja, od kojih je jedan rođen 1966 pa naravno spada u 40-50 u kojoj ne bi dobio medalju, jer je kategorija bila najjača. Eto, trebao sam i ja reći da sam rođen 1966, pa bi bio treći. Naravno da sam prosvjedovao, no organizator me uputio na suce (iz zbora atletskih sudaca) a njihov šef mi je objasnio da se to tako radi po pravilima (nije znao reći kojim) jer, da se ne uzima kao mjerodavna godina rođenja, nego točan datum kad netko napuni na primjer 40 god. Priča bi možda i držala vodu no nikoga se na prijavama nije pitalo za datum rođenja, nego samo za godinu …
|
- 07:51 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
07.06.2006., srijeda
Trčanje na internetu ...
Kada sam ja počinjao trčati, prije 5 godina, na internetu se nije moglo pronaći puno toga o trčanju, a još manje o triatlonu. Naravno, mislim na hrvatske stranice.
Postojale su (postoje i danas) legendarne Utrke više kao neki putokaz sa najavama utrka i rezultatima istih, ali nekih savjeta i tekstova na njoj i nije bilo previše. Svega nekoliko klubova imalo je svoje stranice, i to više ono tipa kontakt, telefoni, sastanci i gotovo. Kako ja strahovito volim čitati sve vezano za utrke, treninge, bilo trkačke, bilo triatlonske, stalno sam nešto tražio, a jedan od prvih članaka, kojeg sam našao i pročitao valjda 10 puta, bio je Ironman na Havajima , našeg proslavljenog triatlonca Marijana Pedišića. Ako slučajno postoji netko da to još nije pročitao, neka svakako pročita.
Danas je situacija bitno drukčija. Gotovo svi trkački i triatlonski klubovi koji iole drže do sebe, imaju više ili manje kvalitetne web stranice, sa brojnim savjetima, tekstovima, forumima, najavama i rezultatima utrka, pa čak i video zapisima i brojnim foto galerijama.
Osim toga, mnogi trkači i triatlonci (kao i ja) imaju svoje osobne stranice ili blogove.
Neću ih sada sve nabrajati, nekoliko linkova imate sa strane desno. Za mnoge vjerojatno ni ja ne znam, ali kad saznam, i ako mi se učine zanimljivi skrenut ću vam na njih pažnju. Za početak, predstavio bih vam Mladena Lukovića, maratonca i triatlonca iz Splita, koji već godinama sudjeluje na brojnim utrkama, u kojima uživa i ne opterećuje se rezultatima. O svemu tome piše na svojim osobnim stranicama, no nažalost, kako sam kaže, malo je lijen i ne piše redovito, pogotovo u zadnje vrijeme. Možda ga ovo malo potakne. Tu je i Saša Antić iz Valjeva, koji sa suprugom (oboje su inače vrhunski cestovni biciklisti) vrlo rado pohodi utrke u Hrvatskoj, jer su, kako kaže, puno masovnije, bolje organizirane i bogatije nego njihove. Eto, dragi moji njurgavi i nikad zadovoljni trkači, nismo ni mi najgori. Njegove dojmove sa Jaske i Plitvica možete pročitati ovdje. I za kraj, izvrsne osobne stranice Igora Podnara iz Kastva (još nisu potpuno gotove) na kojima ima puno rezultata, i fotografija poznatih lica iz riječkog trkačkog miljea. Ni za njih ne bi znao, da mi se autor nije sam javio. Zato, ako saznate za nešto (blog, članak, stranice) na ovu temu javite mi, jer ni najbolje stranice, ako ih nitko ne čita, ne služe ničemu …
|
- 12:19 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
06.06.2006., utorak
Lovran Učka 1400
Upravo sam saznao da će se utrka Lovran Učka 1400 ipak održati, nakon što je njeno održavanje već ozbiljno bilo došlo u pitanje. Naime, bilo mi je čudno da desetak dana prije utrke nigdje nema ni slova, ni najave ni raspisa. Onda sam se raspitao i saznao da je AK RImaraton odustao od organizacije. U zadnji čas uletio je AK Sljeme, obzirom da je utrka već najavljena u sklopu Salomon croatia kupa. Drago mi je da će se utrka održati, tim prije što sam i ja osobno već prije tri godine razmišljao o nečem takvom. Rado bi nastupio, iako nisam neki brdski trkač. Isti dan je i triatlon u Zaprešiću, pa ću vidjeti. Nikako se ne uspijevam sastaviti s vodom, ubija me ovo vrijeme. Ne da mi se ići na bazen, a more nikako da se ugrije. Bio sam malo probao prošlu nedjelju, ali bilo je prilično hladno. A nakon toga su zaredale ove kišurine i hladnoća … U subotu i nedjelju sam vozio i trčao, nisam se ni usudio probati vodu. Bila je na plaži neka skupina veselih mladića u nekakvim sportskim dresovima, valjda neki nogometaši ili slično, i svi su bili suhi, iako su umakali noge. Dakle, očito nije bilo za kupanje …
|
- 11:18 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
02.06.2006., petak
Još 35 dana
preostalo je do početka europskog prvenstva u triatlonu za U23 i mlađe. Tako barem piše na ovom automatskom odbrojaču ispod loga (kojeg ja svakih nekoliko dana podesim ručno, jer ne znam sastaviti skriptu koja bi to radila sama he…he…)
Za tu manifestaciju, bit će potreban veliki broj volontera, ljubitelja sporta zdravlja i kretanja, a zasad ih još uvijek nema dovoljno. Posao oko prikupljanja volontera trebale su odraditi velike face, sa zvučnim titulama, koje sjede u krupnim institucijama tipa riječki sportski savez, poglavarstvo grada, sve veliki sportaši, koji u nogama imaju manje pretrčanih kilometara nego odsjeđenih sastanaka u guzicama i ispušenih cigareta na plućima. Na kraju će i taj posao odraditi mali, nevidljivi ljudi, koje niko ne pozna sa televizije ili iz novina. Neka, mi znamo da smo pravi, trkači, plivači, biciklisti, i svi drugi pravi sportaši ili ljubitelji sporta. Zato, prijavite se ovdje, i pokažite da ste pravi. Sugestija i uredništvu bloga da čitateljima iz Rijeke ili okolice skrene pažnju na ovaj post, ne radi moje bolje čitanosti nego radi boljeg uspjeha same sportske manifestacije, i bolje prezentacije grada Rijeke i Lijepe nam naše. A oni će nam kasnije sa TV ekrana i naslovnica u novinama ispričati koliko su truda uložili u organizaciju …
|
- 12:27 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
