Evo, red je da napokon i ja napišem nešto o toj utrci, ako se utrkom uopće može nazvati nešto takvo. Naime, većina trkača, bar ono što sam ja uspio vidjeti, trčala je uvodni dio kroz kamp Medveja i ponegdje do prve okrepne stanice u Lovranskoj Dragi.
Čim smo skrenuli na nekakvu planinsku kozju stazu, formirala se dugačka kolona, kao u vojsci, jedan drugome „u potiljak“. Neki su trčali, neki hodali, ali brzina kretanja je svima bila ista. Činilo mi se da bi mogao malo brže, ali, pretjecanje jednostavno nije dolazilo u obzir zbog uske staze. Tek kad bi neko počeo gubiti priključak, malo bi se potrudio da ga pređem, ili bi se taj sam maknuo. Kad smo izbili na asfalt, pomislio sam „hvala bogu“, ali nakon svega tridesetak metara staza je opet skrenula preko nekih stepenica, kroz nečije dvorište i opet na kozju stazu. Sad više niko nije ni pomišljao na trčanje, jer se visinska razlika svladavala skokovito, kao da se penješ po tribinama. Počelo mi je biti užasno naporno, jer jednostavno, nije bilo načina da se predahne. Nigdje makar malo ravnijeg dijela, a čak i penjanje najslabijim mogućim tempom, predstavljalo mi je veliki napor. Kad sam napokon izbio na drugu okrepnu stanicu, upitao sam Dina na kojoj smo nadmorskoj visini, i dobio odgovor : 835. A koliko još do kraja, upitao sam ponovo, a on kaže: „Još samo 2 km.“ Zaboga, znači u 8 km smo svladali 835 metara visinske razlike, a u svega još 2 nam preostaje skoro 600. A meni je već svega dosta. Trčali smo tako preko neke livade, kad mi je čovjek iza mene rekao da neka se ne zaletavam, jer da sad slijedi najgori dio uspona. Naravno, Grdi Breg. Dakle stvarno, to se ne da opisati riječima, jedino da citiram legendarne Buldožere „Sve ono prije …, to nije bilo ništa, ovo, ovo sad, to je onaj pravi provod …“ Petnaestak minuta četveronožnog plaženja oteglo se kao vječnost. Leđa su me užasno boljela od pognutog položaja, a nije bilo načina da se ispravim, jedino da se naslonim na neko stablo. Kasnije mi je jedna žena rekla da je ona na tom mjestu jednostavno sjela. To je bio i jedini način za predah, ali, nije dolazio u obzir, naravno. Kad smo konačno izbili na prijevoj, uslijedio je za mene najljepši dio staze. Petsto-šesto metara lagane nizbrdice kroz šumu, a kako smo već bili na cca 1200 m bilo je ugodno i svježe. Iako je ovo bila jedinstvena prilika da se malo odmorim, potrčao sam s takvom lakoćom, da sam sam sebe iznenadio. Čak i trčeći priličnom brzinom, osjetio sam da mi puls pada, onda znate kakvo je ono pentranje bilo. Nakon zadnje okrepne stanice uslijedio je završni uspon sa sedla na vrh, ali sad je već bilo lakše, kad se cilj činio gotovo nadohvat ruke. Impresivan je bio pogled na Istru, Kvarner i otoke, a posebno me se dojmila zmija koju su formirali trkači ispred i iza mene, svi onako izmoždeni, hvatajući se rukama i nogama, maltene i zubima za svaku moguću travčicu ili kamen koji bi mogao poslužiti kao oslonac. Cilj je bio na vrhu kule, a kakav je uspon prethodio, najbolje ilustrira činjenica da su one stepenice na kuli svi trkači s lakoćom pretrčali, neki preskačući i po dvije tri …
Post je objavljen 19.06.2006. u 08:30 sati.