Što se to kuha u Eisenstadtu?
Pozdrav svima! Ovoga puta o tome što se može naći na jelovnicima studenata u Eisenstadtu. Prvo o hrani koja se može pojesti izvan doma. Zasigurno najpoznatiji domaći specijalitet jest Bečki odrezak. Kako sam u Austriji već tri mjeseca, mislio sam da je vrijeme da provjerim da li je taj odrezak zaista dobar koliko ga hvale.
Prekjučer smo ponovno posjetili Beč, pa je to bila prava prilika za isprobati Wiener Schnitzel. U restoranu u samom središtu grada za 8 eura pojeli smo solidnu porciju kuhanih krumpira s ne tako velikim odreskom kako su mi pričali. Bečka šnicla u Beču, nije zapravo mnogo bolja od one u pulskoj menzi.
No, vratimo se mi u Eisenstadt. Prije nekoliko dana nas je deset Hrvata, koliko nas trenutno boravi u domu, otišlo na večeru u azijski restoran u centru mjesta. Prvi problem bio je kako naručiti hranu. Jelovnik je s nazivima na kineskom jeziku, a ljubazna konobarica nije dobra s engleskim. No, uspjeli smo se nekako dogovoriti i nakon dvadesetak minuta, stigla je hrana na stol. Meso od patke, neprepoznatljivo šareno povrće, gljive neobičnog izgleda, i naravno riža kao prilog. Sve jako začinjeno i fantastičnog ukusa, ocjena pet!
Ipak, s "Erasmusom" se ne može baš svaki dan jesti u restoranima pa postoje i jeftinija rješenja. Najbolji kebab u gradu može se naći kod Benjija, ali kada nemamo vremena za kuhanje ili odlazak do grada, tu je smrznuta pizza iz Lidl-a. Nakon 15 minuta u pećnici, pripremljen ručak bez puno truda.
Najbolje je ipak kada imamo vremena, što je najčeščće navečer, skupimo se u kuhinji i sami kuhamo. Jučer je tako Adrian pripremio svoj specijalitet, španjolski omlet, jaja s krumpirima i lukom. Dan prije, Plamena je kuhala bugarski vegetarijanski meni, tikvice sa sirom, jajima i jogurtom.
Za desert je, uz pomoć Stephanie iz Kalifornije, napravila američke kekse.
Večeras je red na meni da kuham, pa ću po prvi put u životu pokušati napraviti pitu od krumpira. Držite fige!
Josip Balta
