Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Dobriša Cesarić, Pjesma mrtvom pjesniku


U četvrtak 28. listopada, nešto prije podneva, na zagrebačkom Mirogoju je ispraćena jedna od najpoznatijih hrvatska pjesnikinja Vesna Parun.
Danas će biti pokopana na Šolti.

Umrla je u 89. godini života u Stubičkim toplicama. Hrvatskoj je, u nasljeđe, ostavila, do sada svagdje prepoznatu, sasvim svoju - književnost.

Vesna Parun je rođena 10. travnja 1922. na otoku Zlarinu kraj Šibenika. Tamo joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima.
Zbog toga je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i Šibeniku. Osnovnu školu završila je na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala.

U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, Vesna bježi u Split i vraća se u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. U to vrijeme često je obolijevala.

Poslije rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu.Tada je oboljela od tifusa. Osim toga,u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Zbog tih je razloga prekinula studij.

Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, Vesna Parun je svoj skromni dom 2000., zauvijek napustila, iz zdravstvenih razloga, vjerujući da je riječ o privremenom
smještaju.
Otišla je u Stubičke toplice, gdje je provela ostatak svoga života. Ondje je još krajem 70-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. U Stubičkim toplicama proslavila je zadnjih nekoliko rođendana i napisala nekoliko knjiga.

Iako je Vesna Parun živjela u vrlo teškim životom, u književnosti je uvijek pronalazila utočište. Za sebe kaže da je iskusila više patnje i stradanja, nego radosti. Njezina je poezija vrlo emotivna i duboko misaona. Glavne su joj teme ljubav i ljubav kao sućut. Prekretnicu u hrvatskome pjesništvu je napravila prvom zbirkom Zore i vihori, objavljenom 1948. godine, dok je još bila vrlo mlada djevojka.

S poezijom Vesne Parun upoznajemo se još u osnovnoj školi. Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, jedna je od njenih najpoznatijih i najizvođenijih pjesama. Ovo je prilika da se podsjetimo tih svevremenih ljubavnih stihova.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost,
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama,

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom.
Neka te susreću ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom.
Prijazni gušteri neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najlepše doba
njegove muškosti.
Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustosili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu.
I priče koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Draga Vesna, iako više s nama, tvoja duša nastavlja živjeti kroz tvoju poeziju.
Hvala ti na tvojemu naslijeđu.