12
ponedjeljak
veljača
2024
Knjige
Prolazim kroz mračno dvorište prema garaži i teglim dvije torbe. U jednoj nosim pribor za osobnu higijenu - četkica za zube, pasta za zube, češalj, gel za pranje lica, krema za lice, maramice, gumica za kosu. U drugoj nosim knjige koje uvijek ponesem u dežurstvo, a nikad ih ne uspijem otvoriti. Pada sitna kiša. Vozim oprezno.
Preuzimam dežurstvo od kolege, kaže da je situacija u hitnoj službi mirna. Nakon vizite odlazim u ambulantu. Začuđena sam manjim brojem pacijenata od uobičajenog. Dovršavam ambulantu i odlazim do operacijske sale baciti oko na jedan neobičan zahvat u tijeku, za sada sve ide po planu. Primam poziv iz hitne službe o jednoj starijoj gospođi koja će trebati moj pregled. Gospođa je jako simpatična žena i nakon što smo se dogovorile kako će uzimati antibiotike i kad će doći na kontrolu, odlazim "pročešljati" odjele. Situacija je mirna, operiranim pacijentima pojačavam doze analgetika i ordiniram kontrolne laboratorijske nalaze.
Dolazi 16 sati i kolege se spremaju na odlazak kući. Žele obaviti još nekoliko sitnica, međutim kažem im da idu kući jer sam ja ionako ovdje do jutra. Ostajem sama sa dežurnim sestrama. Sve je nekako pretiho, tiše od uobičajenog te kompjuterski provjeravam stanje u hitnoj službi kad me kolega iz iste telefonski obavijesti o pacijentici s prijelomom kuka. Odmah se uputim s gospođom provjeriti neke osnovne podatke i organiziram operacijsku salu. Tijekom operacije doznajemo da je u hitnu službu stigao pacijent s amputiranim prstom. Poručujemo da ga se odmah pripremi za zahvat kako bismo se nakon ove operacije samo prebacili u susjednu salu.
Već je kasno navečer kad završavamo. Službeni mobitel je tih, povremeno provjeravam radi li uopće. Odlazim obaviti papirologiju te provjeriti stanje na odjelima i u hitnoj službi. Situacija je nevjerojatno mirna. Odlučujem otvoriti one knjige. Mnogo je mladih kirurga u mojoj ustanovi i prilika za samostalnu operaciju uvijek dođe iznenada, bez prilike za pripremu. Zato učim kad god stignem. Redovito se borim sa snom.
Već je sredina noći kad sam opet vrlo začuđena što je službeni mobitel tih. Radim još jedan krug po odjelima i hitnoj službi. Vraćam se knjigama. Imam još nekoliko sati prije nego se ujutro bacim na otpusna pisma. Sve je tiho, začudo svi pacijenti mirno spavaju, sestre su ispružile bolne noge na susjedne stolice, sve što čujem je ona sitna kiša koja se tijekom dana pojačavala i povremeno pucketanje starog namještaja u mojoj sobi.
Zadovoljna sam. Još nisam imala dežurstvo u kojem sam stigla učiti. Ujutro čak nisam toliko umorna. Obavljam sve poslove i odlazim kući. Nikad ne uspijem zaspati odmah po dolasku, prvo gledam TV i onda usput slučajno zaspem u poslijepodnevnim satima. Ali i dalje pokraj sebe imam one knjige, kao da ne trebam malo sna.
komentiraj (10) * ispiši * #
06
utorak
veljača
2024
Teški dani
Stalno mi se spava. Dođem kući s posla, brzinski pojedem, istuširam se i zaspem čim dotaknem kauč. Imam puno toga za učiti i knjige su mi stalno na stolu. Ne stignem ih ni otvoriti jer samo spavam. Na poslu se osjećam kao da mi ništa ne ide, okruženje je takvo da samo traži tuđe propuste i u njima uživa, umjesto da si međusobno pomognemo biti bolji.
Mali broj kolega su iznimke, a posebno moram izdvojiti jednog koji mi pomaže da ne poludim, nazovimo ga dr. B. Njemu uvijek mogu sve ispričati i znam da to ostaje među nama. Kad sam uznemirena on će mi reći da ne moram brinuti i podsjetit će me da samo radimo svoj posao nakon kojeg idemo onima koji su najvažniji, a to su naše obitelji. Stariji je od mene i prošao je mnogo više sr***a od mene i zato znam da ako mi kaže da je sve ok, stvarno je sve ok. Kad je na godišnjem osjećam se usamljeno i kao da nema nikog tko će stati iza mene. S njim provodim najviše vremena i zato zli jezici pričaju svakakve priče, ali ja znam da je to pored mog supruga najbenignija osoba koju sam ikad upoznala, obožavamo svoje obitelji i uvijek ćemo biti samo kolege i prijatelji. Beskrajno sam mu zahvalna što je prepoznao moje kvalitete i svakodnevno spašava moje psihičko stanje.
Danas radim noćnu smjenu i poprilično sam se naspavala. Dr. B je zaboravio da ne dolazim ujutro i u 8 sati ujutro me probudio porukom, zabrinuo se zašto me nema. Jedva vidim slova dok tipkam odgovor i krećem podizati rolete. Vani je jako svježe, koliko god volim u kuću pustiti svježeg zraka, toliko sam i zimogrozna pa ću to za sada odgoditi. Prolazim kućom do kuhinje, kuham kavu jer imam mnogo za učiti a još mi se spava. Kuća izgleda kao da je pala bomba. Suprug se svaki dan potrudi pospremiti kuhinju i učiniti još neke osnovne kućanske poslove, ali mojih knjiga i uniformi je posvuda. U kući je mračno od gustih oblaka i magle koji je okružuju. Tlo je mokro, ali kiša trenutno ne pada. Odlučujem učiti u krevetu, ali morat ću uključiti malu lampicu iznad jer je sve mračno. Mjesecima me već bole leđa, neovisno o položaju i umoru ili odmoru. Naravno da sam najgori pacijent pa za sada ne poduzimam ništa po tom pitanju.
Još malo pa godišnji. Putujem u daleke kišne krajeve.
komentiraj (12) * ispiši * #
