MCpogled

Fama koja je obuhvatila glazbenu i opću populaciju u Hrvatskoj glasila je: u narodnjačke klubove zalaze Srbi, Bosanci, neobrazovani, cigani i kriminalci. Naravno, potpora tomu bio je i "bistri" zaključak svih stručnjaka, analitičara kao i policije da se "samo" tamo događaju pucnjave, ubojstva, nasilništvo i sl. Također, samo i jedino tamo se prodavala i droga, šetale su se i prostitutke, ukratko javnost je u narodnjačke klubove smjestila zadnji krug "Danteovog pakla". Kada se potom dogodio "Gjuro" gdje zamislite zalazi i premijerova kćerka, svi su zaključili da je to samo iznimka, a kada se dogodila "Močvara" sa pucnjavom i noževima, zaključak je da nema zaključka, mudro će se prešutjeti sve izrečeno prema narodnjačkim klubovima i čekati idući incident koji će potvrditi da su narodnjaci ipak zlo svih zala. Kao što teza o narodnjačkim klubovima nije vrijedila onda ne vrijedi niti sad. Problem Hrvatske je velika količina oružja zaostalog iz rata, ogromne socijalne razlike među građanima i opravdanost nasilnog ponašanja. Nasilni su policajci, redari u klubovima, muževi prema ženama, djeca u školi, profesori… Svi smo nasilni, pripadamo nasilnom društvu koje ponosno navija za svoju reprezentaciju pa će po potrebi mlatiti i maltešku policiju. Naravno, naši će tada biti u pravu (stručnjaci, nogometni, policijski…) kao što su bili u pravu i oko narodnjačkih klubova… Stigmatizirali smo nešto poput narodnjačkih klubova kao što je policija nekada stigmatizirala punkere i ine druge supkulturne populacije koje su se vezale uz glazbene žanrove jer realno na nasilje one sve potiču manje od prihvaćenih i široko slušanih pjesama Thompsona, a uz njih "utoke" i slične "obrambene" elemente najčešće spominju raperi i Hip Hoperi, no oni su nam simpatični… Zašto? Pa zašto bi nešto trebalo imati logiku u Hrvatskoj? Uostalom mi "nismo" na Balkanu, a narodnjaci su balkanski element…

Da li Hrvatska ima samo jednog građevinca (konstruktora mostova)? Ovo pitanje moramo postaviti jer prema natječajima koje raspisuju naše državne institucije izgleda da imamo samo jednog! Jure Radić, poznati hrvatski "mostograditelj" pobijedio je na još jednom natječaju, za još jedan poduhvat zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Ovaj puta gradi se monumentalni most težak 40 milijuna eura koji će biti dug 700 metara i širok 40 metara. Naravno most ima "slučajnu" sličnost s mostom poznatog arhitekta Alamillo Santiaga Calatrave iz Španjolske koji je građen da vizualno izmjeni vizure Seville povodom izložbe EXPO. Radić kaže da njegov most ne nalikuje na spomenuti španjolski jer je taj građen od arhitekte s naglaskom na vizualni dojam dok je njegov konstruiran s naglaskom na statiku i funkcionalnost, a uz to sadrži i vizualni identitet koji će krasiti buduće razglednice Zagreba. Teško se je ne oteti dojmu i prigovoriti Juri Radiću da je zapravo rekao da je vizualni identitet upravo i plagirao! To je ipak Jure Radić, a ovo je Hrvatska, pa što reći nego najbolje da ga umjesto naziva "Jarun" prozovu mostom "Jure Bandića" i time nazdrave još jednom uspješnom poduhvatu jedinog" mostograditelja" u Hrvata, Milanu Radiću, ups! Juri Bandiću, ups! Ma nije bitno tko ga gradi, neka bude most "Zagrepčana", koji ga uostalom kao i druge hirove M.B. plaćaju… Kako bi M.B. to rekao, građani se pitaju jednom, a to je na izborima, pa ne zaboravimo njegovu poruku…

U veljači nam je stigla još jedna prekrasna vijest, rektorski zbor još jednom povećava školarine! Zaključili su očito da se previše studenata upisuje na sveučilišta u Hrvatskoj, te da nas ima previše sa diplomom (7% HR, 22% EU) pa treba udariti još veći danak - danak na pamet. Kao da već nije bilo dosta što nam je školarina jedna od najvećih u Europi. Shvatili su naši "znanstvenici" da i mi moramo u nečemu biti prvi pa ćemo biti prvi u školarinama, to jest njihovoj visini. Zašto bi se mi uostalom obrazovali kada svi možemo biti "obermani" (konobari), kuhari i čistačice, a eto do nedavno nam je predsjednik Vlade zajedno s obrazovnim Primorcem obećavao da Hrvatska postaje zemlja znanja. Doduše, treba znati dići školarine, eto, navodno je rektor Sveučilišta u Zagrebu Bjeliš čak i skupinu (stručnu) osnovao da zaključi kako najuspješnije povisiti školarine, a uz to će provoditi i pilot projekt povećanja školarina i još jednog navodno europskog modela školarine, školarine za sve studente! E pa moj rektore, dobro ste krenuli, nije nam ni čudo što su vas izabirali godinu dana uz stalna ponavljanja izbora! Što će na to Vlada napraviti, vjerujemo ništa, ali brzo će izbori...

Najmanje ukusno od svega ovoga je to da su informaciju o povišenju školarina dali mladi SDP-ovci čiji je premijer Račan htio povećati školarine za 60%. Na sastanku im je to priopćio osobno rektor Bjeliš!? Zašto samo njima rektore, postoje li možda nekakvi studentski predstavnici kojima bi to prije trebali poručiti? Kažu da je rektor Bjeliš SDP-ovac pa se ovim putem sa svojom mladeži igra dobrog i lošeg policajca; strogoća se trenira na studentima, a nepristrani sudac je čovjek "vražjeg oka" - Dragan Primorac - nestranački obrazovni ministar i prijatelj Željke Antunović... Ljudi moji, a što ćemo nego se zapitati ko tu koga j...

Živjela Hrvatska - zemlja NE znanja!

Hrvatska i Slovenija redovito otvaraju neriješena pitanja, povremeno po pitanju granice kako na kopnu tako i na moru, pa o pitanju NE Krško, Ljubljanske banke (Nove) i brojnih drugih pitanja. Malo nam se prijete Europskom unijom, nedolaskom na naše more i čime već stignu. Međutim, naš odnos sa Slovenijom svakako nije jedinstven. Bosna i Hercegovina koja ne graniči sa Slovenijom ima poprilično sličan "ljubavni odnos" s "Janezom". Naime, osim duga Hrvatima, Ljubljanska banka duguje devize i Bosancima. Tim povodom jučer su Bosanci organizirali i simboličan prosvjed ispred Parlamenta BIH, u vrijeme dok su u zgradi Parlamenta Nikola Špirić i Janez Janša, predsjednici vlada dvaju zemalja dogovarali bilateralne odnose. Naravno, Janez je ovaj put obećavao pomoć BIH prilikom pristupanja EU, a po pitanju Ljubljanske banke ponovio je dobro poznata stajališta više puta upućena Hrvatima kako devize treba vratiti putem sukcesije ili podjele imovine bivše SFRJ. Njegova je teza da je Ljubljanska banka dinarima dobivenim za devize koje je ostavljala u Beogradu kreditirala poduzeća u BIH pa ni po toj osnovi nije ništa dužna, a tim putem je poručio: "Ako stručnjaci iz BIH imaju nove argumente, mi ćemo ih proučiti", izjavio je Janša, dobro znajući da se ništa novog nema za reći po tom pitanju. Ono što preostaje je isplatiti dug ili imovinu građana koja je ako je to Janez zaboravio temeljna vrijednost ne samo civiliziranoga svijeta nego i EU u ime koje Janez tako često govori. Svakako netreba zaboraviti da ovo nije prvi pokušaj obračuna kod EU korala Bosanaca sa Slovenijom, samo u veljači ove godine objavljena su dva poziva na totalni bojkot slovenskih proizvoda od strane brojnih BIH organizacija u zemlji i inozemstvu. Povod prethodnih poziva na bojkot je podrška slovenskog Ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela srpskom putu u EU bez obzira na izručenje ratnih zločinaca, a takvu podršku Bosanci objašnjavaju pomamom slovenskog gospodarstva za srpskim tržištem. Oba prosvjeda u BIH prošla su sa simboličnom podrškom građana i akcijom uništavanja slovenskih robnih marki, ali ne možemo se ne zapitati kako bi bilo kada bi se i Hrvatski građani pridružili takvom bojkotu u cilju pritiska na Sloveniju u izvršavanju njenih civiliziranih OBAVEZA i primoravanja Slovenije civiliziranom ponašanju...

Na izborima 2003. građani su dali svoj glas Sanaderovom reformiranom HDZ-u. HDZ bez Pašalića i sa svježim licem Sanadera činio se prikladnim za vrijeme kada su nam na primarno mjesto iskočile gospodarske teme. Kazao je: Pokrenimo Hrvatsku! Vjerovali smo. Što se od pokretanja Hrvatske dogodilo? Bilo bi glupo previše kritizirati i reći da Sanader nije bio pozitivna pojava te da nije doprinio ugledu zemlje. Sanaderov HDZ se udružio sa manjinama u Saboru i tim potezom pokazao da možemo barem u politici biti tolerantni. U Europskoj uniji Sanaderovo poznavanje jezika pokazalo se kao pun pogodak i tamo je među političkom elitom ušao u krug prihvaćenih. Vlada je pokazala susretljivost i toleranciju prema svojim odlukama (izuzev famoznih 0,00 promila) pa je kada je glas javnosti bio jak mijenjala prijedloge. Služba odnosa s javnošću radila je nešto bolje od prijašnjih, ali na nekim temama i Vlada i Mačekova PR služba su zakazivale. Kada je novinarka radija 101 Jelena Berković tražila podatke o Uredu za unutarnji nadzor papiri su se gubili po pošti; civilno društvo držano je pod prismotrom tajnih službi; Sanader se i dalje petlja u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine preferirajući jedan od dva HDZ-a; Ulaže se u Sveučilište u Mostaru, u izgradnju kampusa dok Hrvatska sveučilišta nemaju do kraja riješen prostorni problem; pravosuđe je ne samo ostalo jednak nego je postalo puno veći problem u funkcioniranju cjelokupnog državnog aparata. Drugim riječima, Sanaderov HDZ i Vlada imali su i loših i dobrih poteza, pitanje je samo da li mogu napraviti više, što mogu napraviti, a što obećati i koliko im vjerovati!?

Sanader je dosegnuo svoj maksimum i kao osoba i kao lider, to se primjećuje u javnim nastupima koji više nisu toliko britki i energični osim ponekad pomalo bezobrazni. Uporišta u mladima nema, izborom Mislava Baneka za predsjednika Mladeži pokazalo se da HDZ niti ne računa na mladu populaciju. Teško je vjerovati da Sanaderov HDZ i Vlada mogu bilo što napraviti više od onoga što su postigli! Obećati mogu, to će sigurno i napraviti. Koliko im vjerovati? Ne treba im vjerovati, uostalom kao niti drugima, ali s jednom razlikom, što je imao za pokazati Sanader je pokazao idemo pokušati s nekim drugim. S kim? SDP bez Račana izgleda interesantno, ali pričekajmo, pričekajmo izbor novog lidera i onda dobro razmislimo!?

Bilo je pitanja dana kada će se ponovo otvoriti nezaliječene rane fojbi ili jama u odnosima Italije i (krvoločnih) Slavena, Slovenije i Hrvatske. Jasno je da postoje jame u kojima se nalaze ostatci leševa, a očito je kako je svima jasno da se u njima nalaze žrtve talijanske nacionalnosti. Isto tako, poznato je kako su Talijani također iza sebe ostavili brojna stratišta, ali i da nisu doživjeli njemačku sudbinu nakon Drugog svjetskog rata, odnosno da krivci za talijanska zlodjela nisu suđeni. Da li je s druge strane poznato što se dogodilo s našim krivcima? Da, oni koji su bili dio kvinsliških vlasti manje-više su osuđeni, međutim usprkos pričama o kaznama "streljanjem za ukradenu šljivu", niti Titu niti bilo kome drugom u hijerarhiji tadašnje vlasti nije bilo na kraj pameti suditi prvoborce i narodne heroje za par ubijenih Talijana… Naravno, priča se može usporediti i sa Bleiburgom… No da bi smo shvatili koliko je priča o krvoločnim osobama duboka ne možemo, a ne primiti se i Domovinskog rata, kada s dubljim emocijama većina građana misli kako ne treba suditi naše heroje za par slučajno ubijenih Srba! Emocije u politici, povijesti, pravosuđu i diplomaciji ne smiju i ne mogu postojati! Da li je u priči oko krvožednih Slavena bilo emocija? Naravno, i s jedne i s druge strane. Svi želimo biti u pravu, a to je apsolutno nemoguće. Nužno je priznati sve žrtve svih krvoločnih ratova bez obzira na kvalifikaciju pobjednika u pojedinom od ratova, a suditi, suditi se mora, ako nikom drugom onda istini što je toliko bolna…

E da, da ne zaboravim, Napolitano nije trebao davati kvalifikacije takve vrste, a Mesić je star čovjek pa mi je jasno zašto je izgubio takt…

Demokracija ili procedura, što je važnije od to dvoje? Pa demokracija je nekakav pojam koji koliko toliko garantira narodu pravo da se čuje njegov glas. Demokracija koliko god to suludo bilo ipak barem prividno sve stavlja u jednaku poziciju, odnosno, kako bi to Milan Bandić sigurno rekao, samo u vrijeme izbora! Što nam s druge strane daje procedura. Procedura je tu s druge strane da onemogući "običnim" građanima, narodu, snalaženje u zbroju dokumenata koji se mogu nazvati procedura. Procedura omogućuje upućenima da se snađu, a neupućenima da "kritiziraju". Kako bi to pravnici ustvrdili, neznanje vas ne oslobađa krivnje, a to shvatite doslovno!

Zadnji primjer kako procedura uspješno rješava pitanje postavljanja "lidera" stranke je nedavni izbor predsjednika Mladeži HDZ-a. Za tu čelnu poziciju bio je kandidiran samo i jedino Mislav Banek. Donedavna "naširoko" poznata predsjednica Mladeži HDZ-a Margareta Mađerić situaciju jednog kandidata za izbor predsjednika pojašnjava tehničkim problemima (naravno proceduralnog tipa) tiskanja glasačkih listića!? Za Baneka se odlučio Nacionalni odbor Mladeži HDZ-a vijećajući o kandidatima iako su već i vrapci na granama znali da će kandidat biti samo jedan i to nitko drugi nego Mislav Banek. Vrlo "elokventan i rječit" novi predsjednik Mladeži poznat je po tome što je doveo u red Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu sklopivši pakt sa esdepeovcima u toj organizaciji iako su cijelo to vrijeme brojne studentske organizacije pokušavale dobiti prostor u medijima kako bi prokazale dobro znane proračunske malverzacije. Uspjeli nisu, ali su time svakako otvorili vrata "lideru" Mladeži HDZ-a koji će se sada na novoj poziciji uspješno boriti za stolicu u Saboru gdje će mu još manje moći odmoći nekakvi akteri civilnog društva. Naravno, stvar u SDP-u sigurno nije ništa bolja, da jeste, ja ovo ne bih pisao, a svi bi o tomu pričali. Škola SKOJ-a je očito još uvijek jaka, a možemo se samo nadati saborskom pitanju, gospodinu predsjedniku Vlade, kako će osigurati poštene izbore na državnoj razini, ako ne može niti u svojoj stranci… Naravno, Mislava Baneka su izabrali, oni koji izbora nisu niti imali, a uostalom možda je dečko samo učio od svog predsjednika, barem tako kažu bivši HDZ-ovci…


HINA: Mislav Banek novi predsjednik Mladeži HDZ-a

ZAGREB - Sudionici Konvencije Mladeži HDZ-a održane danas u Zagrebu pod sloganom "Snaga ovog vremena" za nacionalnog predsjednika izabrali su Mislava Baneka koji je na toj dužnosti naslijedio dosadašnju predsjednicu Margaretu Mađerić.
Zahvalivši na ukazanom povjerenju Banek je izrazio uvjerenost da će ga svojim radom i opravdati.
Na Konvenciji je također izabrano i pet dopredsjednika, pet članova predsjedništva, 20 članova Nacionalnog odbora te pet članova Nadzornog odbora Mladeži HDZ-a. (Hina)

Da hrvatska politička scena nije zdrava i da se državu ne vodi najbolje već je odavno svima jasno. Naravno, ima onih koji će usrdno tvrditi da je takva situacija prisutna u svim demokratskim zajednicama te da je u drugim zemljama čak i gore, ali koliko je vrijedno opravdanje takve vrste. Što mislite da li Amerikancima stručnjaci tvrde kako je u Europi puno gore te da mogu biti sretni? Da li netko takvu priču prodaje Britancima? Zasigurno ne, naravno ne isključujući potpuno da se tu i tamo političari i u tim zemljama hvale svojim dosegom demokracije. Zašto smo mi postali zemlja opravdavanja, i kako smo uopće do toga došli? U potrazi za razlogom moramo promotriti nekoliko aspekata hrvatskog političkog prostora.

Najprije je nužno napomenuti Balkan kao ono što nas definitivno uzdiže na karti Svijeta. Balkanski ili istočnjački mentalitet pomaže nam u tome da tvrdimo kako smo u pravu i kada to nismo, jasno, stvar je u tome da se greška ne smije priznati i da je bolje "poginuti" nego reći pogriješio sam. Kako to muči običnog čovjeka naravno da ništa manje, ali svakako više muči naše političare. Uveličavanje je drugi aspekt, "slovenske dvije ribarice napadaju ribolovno područje" iz usta naših političara ispada kao da nas napada dvjesto naoružanih ribarica, a dva metra tla za koji hrvatski sinovi trebaju "liti krv" je prostor na kojemu se može nastaniti dva milijuna Hrvata… Prvi aspekt je nešto poput reklama fast food restorana u kojima se takvu hranu predstavlja vrlo ukusnom i zdravom dok je drugi povezan s tim na način da nikada u fast food restoranu nećete dobiti ono što vidite nego nešto što je u većini slučajeva minimalno duplo manje…

Opravdavanje je ono što nas muči, nizak kreditni rejting je takav zbog rata, prošle vlasti, nedaće komunizma i svega drugoga osim zbog bilo koje aktualne vlasti. Aktualna vlast je bezgrešno rođena, ona nije kriva za apsolutno ništa i ona je došla da nas riješi svih problema… U takvoj atmosferi trajnih opravdanja koja su prvenstveno rezultat nesposobnosti svih hrvatskih aktualnih vlada, predsjednika i inih dolazimo do trećeg aspekta hrvatskog političkog prostora – nesposobnosti. Dakle uz balkanizme, uvećavanja došli smo i do nesposobnosti. Sa ta tri aspekta dolazimo do izgleda hrvatske politike. Dakle, naši "političari" su nesposobni, uvijek u pravu i najbolji… Konfuzno zvuči kada se pročita, ali jednostavnom matematičkom operacijom kraćenja u razlomcima ono o nesposobnosti se krati s uvijek u pravu i dobije se najbolji. Naime, oni će se toliko hvaliti da će vam jednostavno ona nesposobnost nestati pred očima od silnog preuveličavanja njihove "političke mudrosti". Uz sve to dodat će vam nekoliko "nepristranih" stručnjaka koji izgledaju poput "lista zelene salate" u hamburgeru i dobit će te ukusni obrok koji dapače možete pojesti prilično brzo kako ne bi ste gubili dragocjeno biračko vrijeme, odnosno da ne biste malo bolje bacili pogled u ono što konzumirate…

Naravno sada se postavlja pitanje da li hrvatski birači uopće mogu "kvalitetno konzumirati" na hrvatskom političkom prostoru? Kako je ovo nepristrani pogled, lokaciju i ime vam neću dati, ali preporuka koja svakako vrijedi je: ako nitko ne nudi ono što želite, otvorite to sami i drugi put političku scenu konzumirajte u restoranu…