Fama koja je obuhvatila glazbenu i opću populaciju u Hrvatskoj glasila je: u narodnjačke klubove zalaze Srbi, Bosanci, neobrazovani, cigani i kriminalci. Naravno, potpora tomu bio je i "bistri" zaključak svih stručnjaka, analitičara kao i policije da se "samo" tamo događaju pucnjave, ubojstva, nasilništvo i sl. Također, samo i jedino tamo se prodavala i droga, šetale su se i prostitutke, ukratko javnost je u narodnjačke klubove smjestila zadnji krug "Danteovog pakla". Kada se potom dogodio "Gjuro" gdje zamislite zalazi i premijerova kćerka, svi su zaključili da je to samo iznimka, a kada se dogodila "Močvara" sa pucnjavom i noževima, zaključak je da nema zaključka, mudro će se prešutjeti sve izrečeno prema narodnjačkim klubovima i čekati idući incident koji će potvrditi da su narodnjaci ipak zlo svih zala. Kao što teza o narodnjačkim klubovima nije vrijedila onda ne vrijedi niti sad. Problem Hrvatske je velika količina oružja zaostalog iz rata, ogromne socijalne razlike među građanima i opravdanost nasilnog ponašanja. Nasilni su policajci, redari u klubovima, muževi prema ženama, djeca u školi, profesori… Svi smo nasilni, pripadamo nasilnom društvu koje ponosno navija za svoju reprezentaciju pa će po potrebi mlatiti i maltešku policiju. Naravno, naši će tada biti u pravu (stručnjaci, nogometni, policijski…) kao što su bili u pravu i oko narodnjačkih klubova… Stigmatizirali smo nešto poput narodnjačkih klubova kao što je policija nekada stigmatizirala punkere i ine druge supkulturne populacije koje su se vezale uz glazbene žanrove jer realno na nasilje one sve potiču manje od prihvaćenih i široko slušanih pjesama Thompsona, a uz njih "utoke" i slične "obrambene" elemente najčešće spominju raperi i Hip Hoperi, no oni su nam simpatični… Zašto? Pa zašto bi nešto trebalo imati logiku u Hrvatskoj? Uostalom mi "nismo" na Balkanu, a narodnjaci su balkanski element…
Post je objavljen 24.02.2007. u 13:36 sati.