Blogov kolac
nedjelja, 20.08.2006.
Obavijest (onako)
|
Odoh na godišnji pa ima da me nema jedno dvajst dana. Što sam kome ostao dužan, rješavat ćemo nakon. Blogvajz: na godišnjem obično više čitam pa očekujem kako će rujan imati više postova od radnog mi kolovoza...:) (mcn) |
- 10:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #
petak, 11.08.2006.
Malo je, zapravo, tužno ...
(XY: ***; neizdat, s.a.)Jučer sam stavio svoj urednički šešir na glavu i čitao rukopise za moguće objavljivanje u knjizi. S prva dva ni pol problema: jedna me dama izgubila na prvoj stranici kičasto klišeiziranih slika, od druge sam prošao nekoliko trenutačno evaporirajućih stranica prije nego što sam zatvorio fajl. Ti su rukopisi bili tipični uzorci proze kakvoj su, uslijed demokratizacije prostora za publiciranje, blogovi širom otvorili vrata: uredni tekstovi, daleko od nepismenih, ali napisani iz sušte želje za pisanjem, a bez poante. Ni pol problema s njima; koliko je trajan njihov učinak na čitatelja i zaslužuju ostati zapisani na nestalnim elektronima. No, treći ... taj je bio problem. Treći se rukopis sastojao od dvije novele i bio je vrlo dobro napisan. Baš, ono, vrlo dobro napisan. Autor je imao i ideju i poantu, znao je što će s likovima i što će s dijalozima, sposoban je zapažati i zapaženo iznijeti, vješt je s rečenicom i riječi ... Sve u svemu, taj treći rukopis je jedan dobar rukopis. Ali: dovoljno dobar za objaviti? To ne. U čemu je razlika? Kako rukopis može biti dobar, a ne biti za objavljivanje? Kako to objasniti autoru? Da meni netko kaže "rukopis ti je dobar, ali nije za objavljivanje", mislio bih da sere koliko je dug i težak, da mi lansira odjeb na finjaka, da mi daje košaricu uz "ostanimo prijatelji". Posve je, kad se stvari tako sagledaju, moguće da i ja serem koliko sam dug i težak (što je poprilično), ali stvari stoje točno kako je opisano: rukopis je dobar, ali ne želim stati iza njega. Iz barem tri razloga. Prvi je razlog najsubjektivniji i zato najmanje sporan. Spomenuti urednički šešir stavljam radeći za malu firmu s ograničenim financijama. Knjige koje tamo objavljujemo rijetko donose profit, a već je pozitivna nula razlog za slavlje (koje nas gurne u minus). Stoga knjige koje objavljujemo moraju biti knjige koje stvarno želim imati na polici, one koje ću s guštom čitati šest puta dok se pripremaju za tisak i za kojima ću (kad mi prestane mučnina od šesterostrukog čitanja) htjeti i više no jednom posegnuti kada budu na polici. To moraju biti knjige koje ću željeti pokloniti, koje ću bez srama, okolišanja ili opravdavanja htjeti tutnuti u ruke staroj prijateljici ili novome znancu. Moraju biti knjige koje će me oduševiti. Dobar rukopis o kojemu govorim nije me oduševio. Nije bio dragulj. Zadovoljio me, ali se nisam u njega zaljubio. Poželio sam pohvaliti autora (što i ovdje uvijeno činim kad ne mogu direktno - rukopis je stigao preko posrednika), ali me nije spopao zelotski zanos uslijed kojeg jedva čekam podobnu žrtvu kojoj ću ga utrapiti na njezin neslućen budući užitak. Dobar rukopis - ovo je drugi razlog - ali ni po čemu naročit. Dobra priča, ali - treći razlog - ni za koga posebno. Tri navedena razloga, vidim sad kad sam ih razdvojio, zapravo su jedan: kome je ta knjiga namijenjena? Ljubitelji literature mogu se ovdje stati krstiti (ili svoje zgražanje očitovati na kakav drugi način) zbog blasfemičnosti toga pitanja: ta literatura je, valjda, svrha sama sebi; ta pisanje je nužno kao disanje; ta čin stvaranja je hvalevrijedan već samim svojim postojanjem! Ne? Ne. Piše se da bi se čitalo. Neki pišu da bi sami napisano pročitali za dvadeset godina i vidjeli kakvi su bili i dokle su dospjeli. I to je okej. Drugi pišu za svoju djecu ili svoje prijatelje, za odgoj ili zabavu točno određene publike. I to je okej. Treći pišu za najširu publiku koju mogu dohvatiti, trse se objaviti gdje stignu, na papiru ili elektronima. I to je okej, sve je to okej i niti jedan od tih pristupa nije vrijedniji ili manje vrijedan od drugih. Jedino što se ovi posljednji, ovi koji se mrežom riječi nadaju uloviti neznance, moraju suočiti s mogućnošću odbijanja. Moraju uvidjeti da njihova priča - pa ma kako valjana ili dobro napisana bila, pa ma koliko njima bila bitna - nikome drugome ne mora ništa značiti. Vještina da se sebi bitna priča napiše na način da i drugima postane bitna jest razdjelnica između objavljivanja i ne objavljivanja. Odbiti dobar rukopis nije lako ni ugodno. Pola sam dana jučer sâm sa sobom raspravljao - a čim ovo pišem, još me malo grize - dok nisam zaključio kako ipak nisam zaljubljen i kako bi brak bio iz sućuti, djeca nesretna. Kako je bolje na vrijeme reći "ne". (mcn) |
- 10:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #
srijeda, 09.08.2006.
Od čega umiru knjige?
(Patricia Cornwell: OBDUKCIJA (Prvi slučaj doktorice Kay Scarpetta) (Postmortem, prevela Martina Gračanin); Algoritam, 2005.)Krimić kojeg sam uzeo u ruke kad sam batalio Powersa bio je "The Big Sleep" Raymonda Chandlera. No, već me nakon desetak stranica spopao užasavajuć dojam kako bi tu mogla biti riječ o literaturi pa sam ga smjesta odložio. Nisam htio literaturu, htio sam lakohlapljivi ubivrijemac i u OBDUKCIJI Patricie Cornwell sam ga i dobio. (Hlapljivost se jednostavno dokazuje: knjigu sam pročitao prije neka dva tjedna - kasnim s ovim prikazima, znam, ali raspoloženje mi je kilavo, a posao obilan - a u ovih se deset dosadašnjih redaka već dva puta nisam mogao sjetiti imena autorice iako je knjiga predamnom na stolu. Ali, to sam i tražio, ne?) OBDUKCIJA je kopirajtirana 1990. i to se vidi. Ova su CSI-vremena učinila, naime, da nam se s bijednih petnaest godina udaljenosti Scarpettine metode čine gotovo srednjovjekovnima. Ništa DNK, ništa bakrači; čovječe, oni imaju spermu serijskog siloubitelja i znaju samo da je "nelučitelj". Ništa mobiteli, isto tako, samo biper. Ali dobro, nije mi na kraj pameti optuživati roman što nije nadživio vrijeme kojim se bavio, već samo, možda, gledati kako i zašto mu to nije uspjelo. Zanima me, drugim riječima, mala obdukcija OBDUKCIJE. Rasjekavši leš, dakle, nailazim na prilično nezanimljiv uzrok smrti: prirodno skončanje. Znate kako se danas za veliko platno jako rijetko snimaju krimići? Razlog tomu nije samo što su megablokbasteri rezrvirani za specijalne efekte već i to što je televizija preplavljena krimić-serijama koje preživaju zaplete brzinom od nekoliko desetaka tjedno. Koji bi to krimić, kakav bi to obrat, kakav ubojičin motiv i kakva dedukcijska metoda zavrijedila utrošak vremena i silnih pra za posjetu kinematografu kad u 45 minuta televizijske epizode dobijemo dvije do tri jednakovrijedne priče? E pa, ova u petnaestoj ostarjela knjiga pati od istog problema: čini se pročitanom i prije nego što je počnemo čitati. U spomen pokojnici mogu, doduše, reći nekoliko lijepih stvari. Prvo, Cornwelličina je Scarpetta vjerojatno jedan od najranijih obdukcionista u krimićima. Nisam se upuštao u podrobno istraživanje, ali komotno bi mogla biti i matera podžanra. Drugo, Cornwellica je svoje istraživanje obavila (novinarka kronike i sudski stručnjak) te je imala i neke dobre ideje (najdraža mi je ona s bojom glasa preko telefona). Uz to, nije podlegla najočitijim klišejima pa joj pomagač ne biva ubijen za dodatnu motivaciju niti se kao izvršitelj pokaže netko tko je istražiteljici bio cijelo vrijeme blizak. Minusčinu dobija, pak, za patnju istražiteljice nad njezinim privatnim životom - koga briga! - što je, na žalost, uz obdukcije također postalo trend u zadnjih petnaest godina. Ah, da mi je ono doba kad detektivi nisu imali života izvan slučaja! Sve u svemu, OBDUKCIJA je pošten posao - Britanci bi ga za TV snimili u zabavnih sat i pol - ali kako knjiga ipak nije literatura (u cijeloj, solidno prevedenoj, knjizi jedva su tri rečenice odskočile nad reportersku razinu) sudbina joj je ostati među hlapljivcima, ljetnom literaturom za trenutke kad uz sebe nemamo televizor i njegovu rafalnu paljbu sudbina, krvi i raspleta iza zadnje reklame. (mcn) PS Ovu sam broširanu knjigu nabavio čipo (za 29 kn minus 10% u King Crossu) pa mi nije žao. Ali ne bih je ni čuvao. Mijenjam je stoga (u dobru je stanju) za neki drugi krimić (također u dobru stanju) kojega nisam čitao. Ponude na mail (u desnom vam je stupcu). |