(Patricia Cornwell: OBDUKCIJA (Prvi slučaj doktorice Kay Scarpetta) (Postmortem, prevela Martina Gračanin); Algoritam, 2005.)
Krimić kojeg sam uzeo u ruke kad sam batalio Powersa bio je "The Big Sleep" Raymonda Chandlera. No, već me nakon desetak stranica spopao užasavajuć dojam kako bi tu mogla biti riječ o literaturi pa sam ga smjesta odložio. Nisam htio literaturu, htio sam lakohlapljivi ubivrijemac i u OBDUKCIJI Patricie Cornwell sam ga i dobio.
(Hlapljivost se jednostavno dokazuje: knjigu sam pročitao prije neka dva tjedna - kasnim s ovim prikazima, znam, ali raspoloženje mi je kilavo, a posao obilan - a u ovih se deset dosadašnjih redaka već dva puta nisam mogao sjetiti imena autorice iako je knjiga predamnom na stolu. Ali, to sam i tražio, ne?)
OBDUKCIJA je kopirajtirana 1990. i to se vidi. Ova su CSI-vremena učinila, naime, da nam se s bijednih petnaest godina udaljenosti Scarpettine metode čine gotovo srednjovjekovnima. Ništa DNK, ništa bakrači; čovječe, oni imaju spermu serijskog siloubitelja i znaju samo da je "nelučitelj". Ništa mobiteli, isto tako, samo biper. Ali dobro, nije mi na kraj pameti optuživati roman što nije nadživio vrijeme kojim se bavio, već samo, možda, gledati kako i zašto mu to nije uspjelo.
Zanima me, drugim riječima, mala obdukcija OBDUKCIJE.
Rasjekavši leš, dakle, nailazim na prilično nezanimljiv uzrok smrti: prirodno skončanje. Znate kako se danas za veliko platno jako rijetko snimaju krimići? Razlog tomu nije samo što su megablokbasteri rezrvirani za specijalne efekte već i to što je televizija preplavljena krimić-serijama koje preživaju zaplete brzinom od nekoliko desetaka tjedno. Koji bi to krimić, kakav bi to obrat, kakav ubojičin motiv i kakva dedukcijska metoda zavrijedila utrošak vremena i silnih pra za posjetu kinematografu kad u 45 minuta televizijske epizode dobijemo dvije do tri jednakovrijedne priče? E pa, ova u petnaestoj ostarjela knjiga pati od istog problema: čini se pročitanom i prije nego što je počnemo čitati.
U spomen pokojnici mogu, doduše, reći nekoliko lijepih stvari. Prvo, Cornwelličina je Scarpetta vjerojatno jedan od najranijih obdukcionista u krimićima. Nisam se upuštao u podrobno istraživanje, ali komotno bi mogla biti i matera podžanra. Drugo, Cornwellica je svoje istraživanje obavila (novinarka kronike i sudski stručnjak) te je imala i neke dobre ideje (najdraža mi je ona s bojom glasa preko telefona). Uz to, nije podlegla najočitijim klišejima pa joj pomagač ne biva ubijen za dodatnu motivaciju niti se kao izvršitelj pokaže netko tko je istražiteljici bio cijelo vrijeme blizak. Minusčinu dobija, pak, za patnju istražiteljice nad njezinim privatnim životom - koga briga! - što je, na žalost, uz obdukcije također postalo trend u zadnjih petnaest godina. Ah, da mi je ono doba kad detektivi nisu imali života izvan slučaja!
Sve u svemu, OBDUKCIJA je pošten posao - Britanci bi ga za TV snimili u zabavnih sat i pol - ali kako knjiga ipak nije literatura (u cijeloj, solidno prevedenoj, knjizi jedva su tri rečenice odskočile nad reportersku razinu) sudbina joj je ostati među hlapljivcima, ljetnom literaturom za trenutke kad uz sebe nemamo televizor i njegovu rafalnu paljbu sudbina, krvi i raspleta iza zadnje reklame.
(mcn)
PS Ovu sam broširanu knjigu nabavio čipo (za 29 kn minus 10% u King Crossu) pa mi nije žao. Ali ne bih je ni čuvao. Mijenjam je stoga (u dobru je stanju) za neki drugi krimić (također u dobru stanju) kojega nisam čitao. Ponude na mail (u desnom vam je stupcu).
Post je objavljen 09.08.2006. u 01:08 sati.