Blogov kolac
subota, 24.12.2005.
Conan the Writer
(Robert E. Howard i drugi: Konan 10: Tajanstveni Gazal; Dečje novine, 1985.)Punih devedeset i šest stranica, a još sam se i napreskakao. Baš se razbijam od čitanja ... Ali, hajd'mo redom. Conan Simerijanac mi je bio bitan strip kad sam imao četrnaest godina. Bio je jedna od najranijih Marvelovih stripova koje sam čitao i drukčiji od evropskog stripovskog nasljeđa na kojemu sam odrastao, na svoj način nasiliniji i erotičniji. Čitao sam ga par godina u stripovanoj formi, nije mi se u međuvremenu bio svidio Milliusov film, a do trenutka kada je nekadašnji gornjemilanovački gigant Dečje novine pokrenuo seriju izvornih Howardovih "romana" (pripovjetki, zapravo), bilo mi ga je dosta. Od jedanaest svezaka pripovjetki koliko su Dečje kroz '84. i '85. izbacile pročitao sam prvu i kada se u četvrtoj od četiri priče po četvrti put pokazalo da je okamenjeni spomenik zapravo neko drevno zlo kojeg je ljudska pohlepa pognala natrag životu, smučilo mi se. Jedno je kad je to nacrtano pa se napola upija, a samo napola čita, a posve je drugo kad se moram baktati sa čistim tekstom u funkcionalnom prijevodu. Pustio sam pisane Conane da leže skoro dvadeset godina, i ponovo ih se prihvatio lani: manje iz užitka, više kao domaće zadaće pred mogući posao. Ali valjda sam i tom poslu bio nesklon (bilo je tako neko vrijeme, sve mi se gadilo, samo sam htio da me se pusti na miru i da me nitko ništa ne pita), pa sam se jedva probio kroz pola drugog sveščića i sve mi je, štivo kao i život, bilo besmisleno. Kupio sam u to doba i prvi svezak sabranog izvornika, u ediciji "Fantasy Masterworks", ali ako sam iz njega pročitao dvije stranice Howardove biografije, puno sam i rekao. Otad su se Conani povlačili po mojoj dnevnoj i spavaćoj sobi (jerbo sam neuredan i stvari nemaju svoje mjesto već se povlađuju pravilima tektonskih pomaka) i izazivali mi grižnju savjesti svaki put kada bih ih vidio. Te sam nekidan konačno rekao dovraga s tim, dovraga sa čitanjem po redu, dovraga sa zadaćom i čitanjem svake riječi, treba mi samo neko govno da njime isperem mozak od udžbenika zemljopisa prije no prijeđem na udžbenik informatike, treba mi samo da na sat vremena ne mislim hoće li mi neki preplašeni urednik cenzurirati spominjanje Roma ili nevin položaj dječje ruke. Te sam uzeo deseti sveščić Conana, TAJANSTVENI GAZAL, i prisilio se izdržati do kraja. I nije mi krivo. TAJANSTVENI GAZAL, prva priča, jest bio govno nad govnima. Ono: preskokljivo loša priča, loše ispričana, s lošim raspletom te - štoviše - uopće se u njoj nije radilo o Conanu već o nekom mlakonji kojega Conan kao zna, a koji bi se ženio i tako neke gluposti ... Uh, kako sam loše mišljenje o četrnaestogodišnjem sebi imao čitajući GAZAL: "Ovakve su mi se stvari sviđale? Džizs!" No, iduće dvije priče bile su znatno bolje. Da, bilo je tu svih uobičajenih rekvizita: borbi do istrebljenja, čudovišnih rasa, golih djevojaka, ali bilo je još nečega ... Bilo je i ideja, bilo je pripovjedanja. Kad gusari upecaju Conana iz mora i on ne pođe odmah na kapetana - premda znamo da će do sukoba prije ili kasnije doći - to funkcionira bolje, psihološki ga čini podmuklijim, opasnijim i interesantnijim. Umjesto toga dat nam je drugi sukob, koliko da istresemo frustraciju, a zatim i Conanov mučki te nimalo herojski plan. U nastavku te priče stoji i relativno besmislena ideja rase koja sve namjernike pretvara u kipiće za svoju policu koja, besmislenosti usprkos ili baš zbog nje, uspijeva nametnuti određenu jezovitost prije sukoba. Jest, sve ovo o čemu pričamo je pulp, proza jeftinih i brzih uzbuđenja, ali druga priča (i treća, konanovski klasik "Crveni nokti, u ovom sveščiću tek dopola objavljena) funkcionira na način na koja prva podbacuje baš zbog toga što nam ta uzbuđenja daje. U čemu je onda problem s prvom pričom? Sad, bez naslova izvornika teško je biti sto posto siguran, ali pretpostavit ću da je TAJANSTVENI GAZAL zapravo "Drums of Tombalku", pripovjetka kojoj je Howard prije smrti napisao samo ulomak, da bi je poslije dovršio L. Sprague DeCamp. Te je tu sav problem: odsutnost tvorčeve ruke. O Robertu E. Howardu naći ćete biografije, čak i film ("The Whole Wide World"), koji će pokušati objasniti tog pogolemog momka koji se zatočio za pisaćim strojem do dana kada si je prosuo mozak. Nije mi danas, zbilja, do psihoanalize njegove privrženosti majci ni uzroka neuspjeha njegovih ljubavnih veza, ali mi je jasno - nakon ovih par pročitanih priča - kako je Howard iskreno proživljavao svoja maštanja. Na papiru, on je bio Conan i Conan je stoga bio živ, nepredvidiv koliko i nepobjediv. U tom životu snaga je mita o Conanu, ponekad uspješno pretočena u strip, ponekad ne. Priče o Conanu - one iz Howardove ruke, ne iz ruku nastavljača i zanatlija - tihi su krik osjetljivog momka koji je tražio i stvarao uredniji svijet, svijet s puno više smisla od ovoga u kojemu živimo, svijet kojeg ne znamo je li, poslije svega, našao. (mcn) |