Blogov kolac
subota, 24.12.2005.
Conan the Writer
(Robert E. Howard i drugi: Konan 10: Tajanstveni Gazal; Dečje novine, 1985.)Punih devedeset i šest stranica, a još sam se i napreskakao. Baš se razbijam od čitanja ... Ali, hajd'mo redom. Conan Simerijanac mi je bio bitan strip kad sam imao četrnaest godina. Bio je jedna od najranijih Marvelovih stripova koje sam čitao i drukčiji od evropskog stripovskog nasljeđa na kojemu sam odrastao, na svoj način nasiliniji i erotičniji. Čitao sam ga par godina u stripovanoj formi, nije mi se u međuvremenu bio svidio Milliusov film, a do trenutka kada je nekadašnji gornjemilanovački gigant Dečje novine pokrenuo seriju izvornih Howardovih "romana" (pripovjetki, zapravo), bilo mi ga je dosta. Od jedanaest svezaka pripovjetki koliko su Dečje kroz '84. i '85. izbacile pročitao sam prvu i kada se u četvrtoj od četiri priče po četvrti put pokazalo da je okamenjeni spomenik zapravo neko drevno zlo kojeg je ljudska pohlepa pognala natrag životu, smučilo mi se. Jedno je kad je to nacrtano pa se napola upija, a samo napola čita, a posve je drugo kad se moram baktati sa čistim tekstom u funkcionalnom prijevodu. Pustio sam pisane Conane da leže skoro dvadeset godina, i ponovo ih se prihvatio lani: manje iz užitka, više kao domaće zadaće pred mogući posao. Ali valjda sam i tom poslu bio nesklon (bilo je tako neko vrijeme, sve mi se gadilo, samo sam htio da me se pusti na miru i da me nitko ništa ne pita), pa sam se jedva probio kroz pola drugog sveščića i sve mi je, štivo kao i život, bilo besmisleno. Kupio sam u to doba i prvi svezak sabranog izvornika, u ediciji "Fantasy Masterworks", ali ako sam iz njega pročitao dvije stranice Howardove biografije, puno sam i rekao. Otad su se Conani povlačili po mojoj dnevnoj i spavaćoj sobi (jerbo sam neuredan i stvari nemaju svoje mjesto već se povlađuju pravilima tektonskih pomaka) i izazivali mi grižnju savjesti svaki put kada bih ih vidio. Te sam nekidan konačno rekao dovraga s tim, dovraga sa čitanjem po redu, dovraga sa zadaćom i čitanjem svake riječi, treba mi samo neko govno da njime isperem mozak od udžbenika zemljopisa prije no prijeđem na udžbenik informatike, treba mi samo da na sat vremena ne mislim hoće li mi neki preplašeni urednik cenzurirati spominjanje Roma ili nevin položaj dječje ruke. Te sam uzeo deseti sveščić Conana, TAJANSTVENI GAZAL, i prisilio se izdržati do kraja. I nije mi krivo. TAJANSTVENI GAZAL, prva priča, jest bio govno nad govnima. Ono: preskokljivo loša priča, loše ispričana, s lošim raspletom te - štoviše - uopće se u njoj nije radilo o Conanu već o nekom mlakonji kojega Conan kao zna, a koji bi se ženio i tako neke gluposti ... Uh, kako sam loše mišljenje o četrnaestogodišnjem sebi imao čitajući GAZAL: "Ovakve su mi se stvari sviđale? Džizs!" No, iduće dvije priče bile su znatno bolje. Da, bilo je tu svih uobičajenih rekvizita: borbi do istrebljenja, čudovišnih rasa, golih djevojaka, ali bilo je još nečega ... Bilo je i ideja, bilo je pripovjedanja. Kad gusari upecaju Conana iz mora i on ne pođe odmah na kapetana - premda znamo da će do sukoba prije ili kasnije doći - to funkcionira bolje, psihološki ga čini podmuklijim, opasnijim i interesantnijim. Umjesto toga dat nam je drugi sukob, koliko da istresemo frustraciju, a zatim i Conanov mučki te nimalo herojski plan. U nastavku te priče stoji i relativno besmislena ideja rase koja sve namjernike pretvara u kipiće za svoju policu koja, besmislenosti usprkos ili baš zbog nje, uspijeva nametnuti određenu jezovitost prije sukoba. Jest, sve ovo o čemu pričamo je pulp, proza jeftinih i brzih uzbuđenja, ali druga priča (i treća, konanovski klasik "Crveni nokti, u ovom sveščiću tek dopola objavljena) funkcionira na način na koja prva podbacuje baš zbog toga što nam ta uzbuđenja daje. U čemu je onda problem s prvom pričom? Sad, bez naslova izvornika teško je biti sto posto siguran, ali pretpostavit ću da je TAJANSTVENI GAZAL zapravo "Drums of Tombalku", pripovjetka kojoj je Howard prije smrti napisao samo ulomak, da bi je poslije dovršio L. Sprague DeCamp. Te je tu sav problem: odsutnost tvorčeve ruke. O Robertu E. Howardu naći ćete biografije, čak i film ("The Whole Wide World"), koji će pokušati objasniti tog pogolemog momka koji se zatočio za pisaćim strojem do dana kada si je prosuo mozak. Nije mi danas, zbilja, do psihoanalize njegove privrženosti majci ni uzroka neuspjeha njegovih ljubavnih veza, ali mi je jasno - nakon ovih par pročitanih priča - kako je Howard iskreno proživljavao svoja maštanja. Na papiru, on je bio Conan i Conan je stoga bio živ, nepredvidiv koliko i nepobjediv. U tom životu snaga je mita o Conanu, ponekad uspješno pretočena u strip, ponekad ne. Priče o Conanu - one iz Howardove ruke, ne iz ruku nastavljača i zanatlija - tihi su krik osjetljivog momka koji je tražio i stvarao uredniji svijet, svijet s puno više smisla od ovoga u kojemu živimo, svijet kojeg ne znamo je li, poslije svega, našao. (mcn) |
- 13:24 - Komentari (9) - Isprintaj - #
petak, 09.12.2005.
(EPP): Crtani romani šou!
Ova godišnja stripovska fešta počinje danas u 12 h u zagrebačkom Studentskomu centru. Nastranu što ću tamo držati jednu radionicu zajedno s Franom Petrušom (danas, u 12!) ili što ćemo u subotu u 19 h predstavljati časopis Q i pridružena izdanja Kako čitati strip (prvi na ljestvici Jutarnjeg) ili Ekstremne sportove Tomaža Lavriča, Q bi svoj štand tamo trebao držati sva tri dana (postavljanje u petak u 16 h), te će i oni koji bi Žutu minutu radije prelistali prije no što je kupe, imati tu priliku.Vidimo se! (mcn) |
- 03:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #
srijeda, 07.12.2005.
Potrebna knjiga
(Franjo M. Fuis: PODZEMNI ZAGREB 1934.-1941.; Alineja, 2003.)Lani je, ako sam točno zapamtio podatak, u Hrvatskoj zatraženo 6500 CIP-ova. Što, drugim riječima, znači da je izdano 6500 novih knjiga, stripova i brošura, minus postotak gdje su se izdavači podcijenili i podbacili. Koliko je od toga domaća proza, ne znam. Mislio sam na početku baratati s polovicom broja, recimo tri tisuće, ali sam brzo shvatio da bih pretjerao. U poplavi priručnika za sretniji život i memoarsko-publicističke literature, dobro je ako na ukupnu beletristiku otpada toliko naslova. Pa onda skrešimo prijevode i ponovljena izdanja i ... ostaje li nam tsiuću naslova? Ostaje li 650, deset posto? Zaigrajmo na sigurno i recimo da je samo jedan posto prijavljenih naslova suvremena domaća književnost, njih šezdesetpet. Šezdeset i pet naslova je užasno puno. Šezdeset je i pet naslova (a sigurno ih je više) više od jedne domaće knjige tjedno, više od ukupne svjetske novelističke produkcije pojedinih stoljeća. Šezdeset i pet naslova pokazatelj su ozračja u kojem mnogi čitatelj sanja o skoku u spisateljsku kastu, mnogo se rukopisa započne, poprilično završi i, uz upornost i strpljenje, značajan se dio završenih objavi. Šezdeset i petoro (sigurno više) ljudi godišnje ponosito u rukama drži svoj sveščić i vjeruje kako je doprinijelo svijetu. No, jesu li? Postoji li godišnje, doista, šezdeset i pet (barem!) knjiga koje nisu samo vješte i pismene već koje su dovoljno jedinstvene kako bi zaslužile pažnju, dovoljno važne kako bi je zadržale i dovoljno jednostavno dobre kako bi se opravdale i trajale? Trebaju li nam sve te knjige? (Pitam ovo neudobno svjestan kako i sâm imam povremenu egocentričnu potrebu objaviti knjigu. Pitam ovo ne znajući što bih o vlastitim knjigama na gornja pitanja odgovorio. Srećom, pa se autore to i ne pita.) Zapitao sam se sve to, naime, čitajući ono malo svježe produkcije koliko sam dospio. Učinilo mi se tada da se knjige pišu zato što su ljudi zamislili da su pisci (svidjela im se titula, na zadaćnicama su dokazali da su pismeni), zato što - kad su pisci - misle da moraju izbacivati knjigu godišnje pa maskiraju pamflete i dnevnike u nazovi priče ili zbog - najbolji razlog od sviju navedenih - novaca. Pišu knjige zbog imena na koricama, zbog statusa, zbog plaće, zbog sebe ... ali ne baš, učinilo mi se, zbog čitatelja. Čak ni zbog onog jednog, kako ga King zove, "idealnog čitatelja". Franjo Mate Fuis pisao je za čitatelje. Pretpostavljam da ga nije u redu trpati u isti koš s književnicima jer je on, konačno, bio novinar i tekstovi sabrani u knjizi koju prikazujem jesu novinske reportaže, ali mi se ipak ne čini da brkam kruške i jabuke. Jer, Franjo je znao barem tri stvari koje bih poželio gotovo svakome tko danas piše: znao je što je to priča, s uvodom, atmosferom, likovima i zadovoljavajućim svršetkom; znao je gdje će je naći (bio mi je zanimljiv topik na fusnota.com gdje su ljudi žale kako su pisci s kojima su bili u vezi pokrali njihove anegdote za svoje priče; o ta silna želja da se bude pisac, a nema se što za reći!) i znao je kako je ispričati zanimljivo tako da se i nedogađanje plovidbe oko Kornata ili šetnje gorskokotarskom šumom pretvori u sliku kojom kao da smo sami kročili. Franjo Mate Fuis, reporter iz vremena kada to zvanje nije podrazumijevalo prepisivanje vijesti s Interneta, prerušen u prosjaka nekoliko je tjedana lutao predratnim Zagrebom - priča o tome polovica je ove knjige - i nekoliko godina ostatkom domovine. Putovao je gladan priča i voljan da ih ispriča tako da ih se pamti. Nije ih pisao tako da budu knjiga - izabrali su ih i sabrali drugi, posthumno - ali napisao je pametnu i osjećajnu knjigu, knjigu kakva je bila i jest potrebna. Knjigu koja traje. (mcn) |