(Franjo M. Fuis: PODZEMNI ZAGREB 1934.-1941.; Alineja, 2003.)
Lani je, ako sam točno zapamtio podatak, u Hrvatskoj zatraženo 6500 CIP-ova. Što, drugim riječima, znači da je izdano 6500 novih knjiga, stripova i brošura, minus postotak gdje su se izdavači podcijenili i podbacili.
Koliko je od toga domaća proza, ne znam. Mislio sam na početku baratati s polovicom broja, recimo tri tisuće, ali sam brzo shvatio da bih pretjerao. U poplavi priručnika za sretniji život i memoarsko-publicističke literature, dobro je ako na ukupnu beletristiku otpada toliko naslova. Pa onda skrešimo prijevode i ponovljena izdanja i ... ostaje li nam tsiuću naslova? Ostaje li 650, deset posto? Zaigrajmo na sigurno i recimo da je samo jedan posto prijavljenih naslova suvremena domaća književnost, njih šezdesetpet.
Šezdeset i pet naslova je užasno puno. Šezdeset je i pet naslova (a sigurno ih je više) više od jedne domaće knjige tjedno, više od ukupne svjetske novelističke produkcije pojedinih stoljeća. Šezdeset i pet naslova pokazatelj su ozračja u kojem mnogi čitatelj sanja o skoku u spisateljsku kastu, mnogo se rukopisa započne, poprilično završi i, uz upornost i strpljenje, značajan se dio završenih objavi. Šezdeset i petoro (sigurno više) ljudi godišnje ponosito u rukama drži svoj sveščić i vjeruje kako je doprinijelo svijetu.
No, jesu li? Postoji li godišnje, doista, šezdeset i pet (barem!) knjiga koje nisu samo vješte i pismene već koje su dovoljno jedinstvene kako bi zaslužile pažnju, dovoljno važne kako bi je zadržale i dovoljno jednostavno dobre kako bi se opravdale i trajale? Trebaju li nam sve te knjige?
(Pitam ovo neudobno svjestan kako i sâm imam povremenu egocentričnu potrebu objaviti knjigu. Pitam ovo ne znajući što bih o vlastitim knjigama na gornja pitanja odgovorio. Srećom, pa se autore to i ne pita.)
Zapitao sam se sve to, naime, čitajući ono malo svježe produkcije koliko sam dospio. Učinilo mi se tada da se knjige pišu zato što su ljudi zamislili da su pisci (svidjela im se titula, na zadaćnicama su dokazali da su pismeni), zato što - kad su pisci - misle da moraju izbacivati knjigu godišnje pa maskiraju pamflete i dnevnike u nazovi priče ili zbog - najbolji razlog od sviju navedenih - novaca. Pišu knjige zbog imena na koricama, zbog statusa, zbog plaće, zbog sebe ... ali ne baš, učinilo mi se, zbog čitatelja. Čak ni zbog onog jednog, kako ga King zove, "idealnog čitatelja".
Franjo Mate Fuis pisao je za čitatelje. Pretpostavljam da ga nije u redu trpati u isti koš s književnicima jer je on, konačno, bio novinar i tekstovi sabrani u knjizi koju prikazujem jesu novinske reportaže, ali mi se ipak ne čini da brkam kruške i jabuke. Jer, Franjo je znao barem tri stvari koje bih poželio gotovo svakome tko danas piše: znao je što je to priča, s uvodom, atmosferom, likovima i zadovoljavajućim svršetkom; znao je gdje će je naći (bio mi je zanimljiv topik na fusnota.com gdje su ljudi žale kako su pisci s kojima su bili u vezi pokrali njihove anegdote za svoje priče; o ta silna želja da se bude pisac, a nema se što za reći!) i znao je kako je ispričati zanimljivo tako da se i nedogađanje plovidbe oko Kornata ili šetnje gorskokotarskom šumom pretvori u sliku kojom kao da smo sami kročili.
Franjo Mate Fuis, reporter iz vremena kada to zvanje nije podrazumijevalo prepisivanje vijesti s Interneta, prerušen u prosjaka nekoliko je tjedana lutao predratnim Zagrebom - priča o tome polovica je ove knjige - i nekoliko godina ostatkom domovine. Putovao je gladan priča i voljan da ih ispriča tako da ih se pamti. Nije ih pisao tako da budu knjiga - izabrali su ih i sabrali drugi, posthumno - ali napisao je pametnu i osjećajnu knjigu, knjigu kakva je bila i jest potrebna.
Knjigu koja traje.
(mcn)
Post je objavljen 07.12.2005. u 12:01 sati.