Blogov kolac
subota, 06.08.2005.
Biste li mazili krila ženi-govnovalju?
(China Mieville: PERDIDO STREET STATION; Pan Books, 2000.)Ovo je, zapravo, jedna vrlo tanka knjiga. Što može zvučati čudno s obzirom da je riječ o čudovištu od osamstotinjak stranica, ali mi je točno takav dojam ostao kad sam je - nakon mjeseci patnje - konačno zatvorio. Nakon što je (ovdje prikazani) KING RAT već djelovao poput stripa kojeg je Mieville (i sam nekada crtač koji je jedan od svojih stripova, koliko vidim, uvrstio u nadolazeću zbirku kraćih radova) mislio nacrtati ali nije, PERDIDO STREET STATION doima se poput stripa kojeg je zamislio pa se - prestrašio. Jer New Crobuzon - viktorijanski London kako ga zamišlja suvremeni mozak odgojen na zasadima subkultura - vizualan je zadatak samo za najbolje crtače. Što Mieveille nije, nagađam, kad se već radije prihvatio pisanja. I onda, nagrizan tim porazom svoje crtačke vještine (konstruiram ja dalje), naš li ga China zapne sve to nadoknaditi verbalnim spektaklom i mi dolazimo do prvog lakmus-testa kojim se određuje hoćete li postati zaljubljenik njegova svijeta ili nećete. Ili će vas oduševiti kako je sve to "lijepo napisano", kako je čitav svijet Novog Crobuzona divno zamišljen i kako Mieville ima "bogatu maštu", ili će vam - kao meni - cijelo to razvlačenje biti dozlaboga dosadno. S obzirom kako sam u prikazu KING RATA najavio da ću se Mievillom temeljitije pozabaviti povodom njegova najavljenog dolaska u Zagreb (od 2006. ništa, možda u 2007.), nisam od PERDIDA smio odustati - kao što bih inače - nakon stotinjak stranica. Ali mi se kosa dizala od nedogađanja! Mieville je očaran svojom izmišljotinom te nas, umjesto da nas u čudesa uvuče dobrom pričom, iz poglavlja u nepotrebno poglavlje pokušava uvjeriti kako je grad gadan, kako je svaki lik moralno sumnjiv te kako je svaka birtija opskurnija i opasnija od prethodne, do tada najopskurnije i najopasnije (a opet je naš protagonist u svima njima doma). Učinak toga je dvojak: da birtije, kvartove te (kasnije, kad ih bude više) likove prestajemo međusobno razlikovati, da nam od općeg sivila bude svejedno na kojoj nevidljivoj nijansi China insisitira; a također se ne možemo (ili barem ja) oteti utisku kako se China na literarnoj razini ponaša poput tinejdžera koji se tek odnedavno odvažio sam poći u veliki grad, kojeg su tamo prihvatile kojekakve skupinice iz polusvijeta te koji je pomislio kako je konačno našao mjesto kojemu pripada pa sada veliča njegovu opakost (jer je time i sam jači), a ujedno i svoju vještinu uklapanja u svaku kaljužu. Kao da se u kaljužu teško uklopiti - samo stoj mirno i njezine će te dubine uvijek rado prigrliti. Dodajmo u to likove koji su svi samozvani buntovnici, otpadnici i revolucionari za koje imam osjećaj da Mieville misli kako su cool, dok su meni njihove bune jalove, njihovo otpadništvo bijeg od odgovornosti, njihovi stavovi balava poza ... Dodajmo u to onaj sumnjivi ljevičarski moral po kojem vlada mora biti bez pardona pokvarena, a policajci legitimna žrtva odstrijela bez i jedne puštene suze ... Dodajmo tu filozofiju koja si uzima pravo autoritet kritizirati, a ne nuditi alternativu ... Ne znam, možda starim i sve više naginjem u desno, ali takve mi je stavove sve teže prihvaćati zdravo za gotovo. Sloboda da se radi što god hoće, bez obzira na posljedice, nije sloboda - to je oholo odbijanje odrastanja. Na slobodu se nema pravo, sloboda se kupuje žrtvom i zaslužuje radom. Ali dobro, neka su Chinini likovi takvi kakvi jesu (tko zna, možda je on zamislio ironijski odmak, samo ga nije uspio prenijeti?), neka i gomila te velike, suvišne riječi kako god želi, ali neka mi barem ispriča priču, po mogućnosti dobru. Može li to China? Po svemu sudeći, ne može. Ne zna. Njemu je priča i dalje - kao u KING RATU, kao u holivudskim blokbasterima ili lošim stripovima - postaviti opasnost i pustiti junake da joj traže slabu točka do spektakularnog kraja. Al' to je kita, a ne priča! PERDIDO STREET STATION ima izliku za priču - lov na čudovišta - ali priče nema! Jer našim se junacima svašta dešava (i vrlo sporo: po par poglavlja prođe, a da se nisu na krov popeli), ali oni se ne mijenjaju. Oni su uvijek u pravu, oni koji su protiv njih su uvijek u krivu i oni iz knjige isteturaju (osim možda Yaghareka) a da ništa pod Bogom nisu naučili ni shvatili, glupi kao što su bili kada su u nju ušli. Fuj! (Digresija: Tko zna zašto, ali počeo sam čitati PERDIDO uvjeren da je riječ o SF-u, jer su ukrasi tu: svijet koji je na pragu modernog, puno pričanja o znanosti, neki drukčiji hibridi i rase ... Tako da mi je, bedaku, dugo trebalo da skužim kako je riječ o fantasyu. Kojeg ne volim. Što treba znati prije no nastavim.) Zašto ne volim (loš) fantasy? Jer ne igra pošteno. Jer igra "tenis sa spuštenom mrežom", štono bi rekao Gregory Benford. Jer je u njemu moguće sve što se autoru sprdne, a ako bi čitalac neka pravila igre - žao mi je, srećo! Te me proizvoljna logika tog lijenog žanra dodatno iritirala u PERDIDO STREET STATIONU. Dobro: našem "junaku", Isaacu, dolazi pticoliki tip kojem su odrezali krila, e ne bi li mu ovaj smislio nova. Loše: u tom istom svijetu kaleme ljude na parne strojeve i ovi žive - u čemu je, pobogu, problem s kalemljenjem krila? Dobro: China shvaća pitanje i poteže nekakvu teoriju kako je lakše nakalemiti krila nekome tko ih nikad nije imao no kalemiti drukčija krila onome tko ih je prije imao. Loše: teorija je u kiti, jer - čak i da je progutamo - ima u gradu još pticolikih garuda, a i gamadi koja bi odstrijelila koju za šaku zlata pa eto para rezervnih krila, prirodne smrti da i ne spominjemo. Ali ne, po tom su pitanju naglo svi moralni te ga nitko i ne postavlja ... Idemo dalje: 'ajde što je protiv čudovišta prvo poslan Tkalac (pokušavam ne pokvariti čitanje onome tko još nije), ali čemu je služila i što je mislila postići ona flotila letećih dvobića, osim ako nije zamišljena samo kao još jedan ukras za izazivanje divljenja Mievillovoj nepresušnoj i - o tako čudesnoj - uobrazilji? I tako dalje, i tako dalje ... Ja volim kad priča slijedi svoju logiku, kad čitatelj ima poštene izglede nadmetati se s piscem, kad pisac pobjeđuje tek ako je uspio nadigrati čitatelja bez varanja. A Mieville vara stalno: ubacuju što mu se sviđa, mijenja pravila, sjeća se nečega što nam je zaboravio reći. I moje zanimanje sukladno tome kopni. Likovi od kartona, koji uvijek reagiraju (i svi zajedno) s predvidljivim i osnovnim emocijama, dijalozi koji su dosadni i prepuni klišeja, psihologija koji je nategnuta, filozofija koja uopće ne piju vodu, kraj koji je otvoren kao da bi mi se uopće dalo čitati nastavak ... Ne, me old China, KING RAT sam ti oprostio na mladost, a ti si samo postao još naporniji pa ni THE SCAR nisam mogao čitati dalje od 300 stranice ... Bojim se da smo nas dvojica ovdje završili. Što Mieville, dakako, neće ni primijetiti. Njegov svijet opčinjava i privlači sve više onih koji se u njemu prepoznaju ili koji bi tamo voljeli živjeti, a kako je to stara odrednica uspjeha SF ili fantasy serija, ne dvojim da će mu popularnost i dalje rasti. Ja mogu tu gunđati nad vremenom koje nagrađuje blještavilo nad suštinom, ali znam da nikoga tko poželi svoje slobodno vrijeme provesti u velegradu nastanjenom ženama s glavama govnovalja, ljudolikim kaktusima, vodenjacima iz ruskih bajki u štrajku, oživjelim hrpama starih strojeva, revolucionarima u mesnicama, ambasadorima pakla i raznim drugim lijepim slikama, znam da ih od te zabave neću moći odvratiti. (mcn) |