Blogov kolac
subota, 30.07.2005.
Poput bloga, nedorečenoga
R. P. pl. B.: Neka pisma A. C. H. (rukopis, s.a.)Jedna od stvari koja me zaista iznenadila (a nisam jedini, Dubravka Ugrešić spominje nešto slično) u susretu s čitateljima jest koliko njih želi znati je li se priča opisana u priči ili knjizi zaista dogodila. I koliko ih se - svi ti koji pitaju, zapravo - razočara ako je odgovor niječan. Zašto je istinitost opisanih događaja važna? Zar nije poanta literature da ispriča nešto iz mašte tako da to zazvuči kao istina, da na taj način otkrije neke druge, neke svoje istine? Kakve veze, uopće, ima istina? Tekst kojeg danas prikazujem neobjavljen je rukopis koji mi je u ruke dospio neka procijenim je li za objavljivanje (autorovu namjeru da ga objavi tumačim kao posrednu dozvolu da o njemu govorim). Riječ je o rukopisu epistolarnom i - posve istinitom, o sabranim pismima koja je autor R. pisao djevojci A. (imena sam, ipak, skratio u incijale, premda su u rukopisu navedena u cijelosti) od studenog 1999. do srpnja 2003., uz uređivanje teksta tijekom 2004. Prepiska je isključivo jednosmjerna, jer A. ne odgovara na R-ova pisma, ne javlja mu se na telefon, izbjegava ga. No R., čije je udvaranje otklonjeno prije početka prepiske (još 1995., ako sam dobro shvatio), jest uporan i s pismima opsesivno nastavlja, naziva djevojčinu majku, njezine prijateljice i prijateljice njezinih prijateljica (kako bi provjerio zašto mu se ni prijateljice ne javljaju kada ih zove). U jednom ili više navrata, autor biva psihijatrijski liječen, a onda se vraća svojoj omiljenoj temi izjavljujući A. svoje osjećaje, hlađenje svojih osjećaja, prenoseći joj zapažanja tijekom slušanja Trećeg programa Radio Zagreba, svoje filozofske opservacije, obavještava je kako njegova zaljubljenost prelazi u ljubav, ljutnju, ljubav, ljubomoru, ljubav i tako dalje. Kraj rukopisa - koji se čita i kao dnevnik, da ne kažem blog - donosi tek umjereno razrješenje: A. je očito priprijetila R.-u da će pisma odnijeti na policiju te joj se on ispričava ako ju je "direktno ili indirektno sablaznio". Također se ispričava na neopisanim "događanjima iz 1995." kao i "za sva pornografska pisma iz 2000." koja su nastala jer je R. vjerovao da A. s njime telepatski saobraća. Posljednje pismo, kratko, je filozofski nastrojeno ("Postoji jedinstvo svih nivoa i grubljih i finijih, a u Jedincatom smislu Jednote ne treba raditi podjelu između Materije i Duha.") s faktualnom fusnotom ("Jedno vrijeme prošle godine sam više koristio SMS poruke za komunikaciju s Tobom."). I tu pisma/dnevnik/blog staju, praktično gdje smo i počeli. R-ova zaluđenost/smućenost koja traje već desetljeće očito nije na pragu izliječenja. I eto, dragi čitaoče u potrazi za istinitim tekstom, jedan je pred tobom. No, hoćeš li nakon njega biti pametniji, pročišćeniji ili rasvijetljeniji no što bi bio nakon čitanja literature? Sumnjam. Moje gušt prilikom čitanja R.-ovih redaka bio je isključivo strvinarski, gušt pasioniranog čitatelja crne kronike. Po svršetku sam bio samo prazan, a svijet oko mene podjednako šupalj, ma kako ujedno i istinit. (mcn) |
- 17:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 25.07.2005.
Daske, maske i opaske
Filip Šovagović: PTIČICE (Gavella, 2005.)Postoje barem tri razloga zbog kojih ne bih trebao prikazivati ovu knjigu. Prvo, ne bih je nikad kupio da me to nije zamolio frend koji živi parsto kilometara od Gavelle, jedinog mjesta (tako mi on reče) gdje se knjiga prodaje. A sam je ne bih nikada kupio jer me se dosadašnji - priznajem slab ili skoro nikakav - uvid u lik i djelo Filipa Šovagovića nije pretjerano pozitivno dojmio. Kad god bih ga vidio na televiziji - moj je uvid u kazalište slabašan (toliko slabašan da ga još uvijek zovem "kazalištem" umjesto posvećenom riječi "teatar") - kad god bih ga, dakle, vidio kako daje intervjue ili glumi u serijicama odbijao me njegov nastup iz kojeg sam čitao čovjeka koji svoj talent koristi samo površno, samo koliko mu treba da se provuče dalje bez da izloži glavu i bez da zauzme bitan stav. Kako ponekad i za sebe sumnjam da sam takav, taj mi je nastup nužno antipatičan. Prvi razlog zašto bih se trebao suzdržati od ove recenzije je, dakle, taj. Drugi je taj što zaista ništa ne znam o "teatru". Ono malo drama što sam čitao napisane su podavno pa tako dozvoljavam da se umijeće pisanja kazališnih tekstova danas vodi nekim drugim principima, a ne razumljivošću (ili čak postojanjem) priče. Treći je, pak, razlog što mi je Filip Šovagović generacija - prema bilješci o piscu devet je dana stariji od mene - a od generacije očekujem nerealno puno i sudim joj nepravedno oštro. I eto, to su ta tri razloga, ali ja recenziju svejedno pišem, jer sam knjigu pročitao, jer je blog gladan, a ja se od imanja mišljenja i tako ne znam obraniti. Pročitao sam je, dakle - jednu po jednu dramu od četiri objavljene - i četiri puta popizdio. Opet je stvar u onome o čemu sam pisao na početku: o dojmu da je Filip talent bez truda. Neke replike, cijele neke dijaloške sekvence su jednostavno brilijantne: duhovite, kritičke, incizivne, izazivaju zavist. Te se uglavnom događaju u prvim polovicama drama, dok se situacija uspostavlja. U drugoj polovici drame - ali svake, ma kako zanimljivo počela - događa se rasap u kojem ja više ne pratim ni tko koga ni zašto ni o čemu je riječ ni što je autor htio reć', a ni tko govori. Dobra polovica teksta pretvori se tako u nadigravanje Filipa sa samim sobom, u kojemu se likovi više ne razlikuju, u kojemu svi govore isto, misle isto i prestaju biti osobe već ostaju samo lansirne rampe shizofrena autorova prepucavanja sa samim sobom. Još sam jedan dojam stekao - a ne znam smijem li ga reći pošto se u "teatar" ne razumijem - dojam kako bi te rečenice glumci obožavali. U Filipovim dramama, naime, nema malih uloga. Svi imaju svoj velik govor, svaka je rečenica ključna (a brave nema), svi dobiju jednu ili dvije scene komičnog prepucavanja ... svaki glumac u toj podjeli ima priliku zablistati pa se nisam mogao ne zapitati je li u tome čar zbog kojeg je Filip nagrađivan dramatik? Priče mu nemaju klasičnog smisla, ali siguran sam da se glumci guštaju dok igraju pa publiku ponese gušt i ono nešto smijeha što ga Filipova duhovitost zna proizvesti te onda ni ne pita više. Sam Bog zna da je mogla i gore proći: mogla je gledati neku drametinu, neko pametovanje, neko rješavanje svjetskih problema ... Morat ću pogledati neku kazališnu predstavu po Šovagovićevu tekstu jer mi se možda tako nametne smisao, a do tada mi ostaje taj dojam teksta kojemu je pristupljeno s pogrešne strane. Poput stripovskog scenarija kojeg je crtač napisao samome sebi s jedinom svrhom kako bi se istakao kao crtač, tako i Šovagovićeve drame ne djeluju da su tu zbog publike nego zbog izvođača, zbog društva, zbog zajebancije. A ja zaista ne volim zajebanciju. Ja sam smrtno ozbiljan tip, dosadno ozbiljan u želji da stvari imaju smisla, da priče imaju poantu, da Cigina (najbolji lik u PTIČICAMA, dijalekt i ovdje čini čuda) zadnja replika, nakon zvjezdovanja predstavom, ne bude nedostojna i nekoga statista. I dok, ajde, zajebancija prolazi u društvu, ona ne prolazi kad je se pokuša podići na univerzalan princip. Čitajući ove kazališne tekstove, očekivao sam barem malo fair playa, barem malo poštenja prema čitatelju željnom priče, a ne ovlaš skicirane društvene i autorove turbulencije, bez katarze, zamaskirane zajebancijom. Nije sve zajebancija! Jer ako jest, onda u pičku materinu sve. A za sada, u pičku materinu Filip Šovagović, kritičari koji mu pišu hvalospjeve i kazalište koje mu objavljuje knjige. Jeboga, baš sam popizdio. (mcn) |
- 11:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #
utorak, 19.07.2005.
Bodovi za trud
Ted Naifeh: COURTNEY CRUMRIN AND THE COVEN OF MYSTICS (Oni Press, 2003.)COURTNEY CRUMRIN AND THE COVEN OF MYSTICS drugi je tom pustolovina male hrabre vještičice Courtney koju na rubu Poe/Lovecraftovskog grada punog vještica i vještaca odgaja njezin stric, i sam vještac, k tome moćan. I to je otprilike sve što o stripu trebate znati. Jer, ako vas tema sama po sebi privlači, tada ćete u stripu (koji je daleko od toga da bude katastrofalan) guštati. No, ako vam vještičice i horor nisu zanimljivi, tada vas ni ovaj strip (koji je daleko od toga da bude sjajan) neće preobratiti. Ja sam li-la kad COURTNEY CRUMRIN treba ocijeniti. S jedne strane, gotika mi nije ni privačna ni neprivlačna, a Ted Naifeh nije zapravo donio ništa što bi je uzdiglo. On crta solidno (ima tu dosta utjecaja Mikea Mignole ili Phila Hestera te nečeg stiliziranijeg ... Nekog crtića? Zandera Cannona? P. Craiga Russella?), mada ne i spektakularno. Možda je prerano počeo stilizirati prije no što je doradio svoj realističan crtež, jer mu ponekad figure - silnim sjenama uprkos - izgledaju plošno, slike se izgube u natrpanosti? ... A natrpanost je karakteristična i za scenarij: ne da se previše toga događa odjednom, ali naglasci su pogrešni ... Trza nas priča amo pa tamo, a mogla je teći, bez da je sve bilo misteriozno te da je barem malo više pažnje posvećeno bitnome (kad Courtney izrekne ime glavnoga krivca, ja se počešem po glavi ne sjećajući se da je ikad prije bilo spomenuto; možda sam površan ja, možda Ted). Sve u svemu - a ovo što slijedi u mojoj vizuri nije kompliment - COURTNEY CRUMRIN se čita kao strip koji bi na zanatskoj pitkoći dobio kada bi ga netko preradio u crtić ili film, izbrusio mu malo dramaturgiju, očistio višak i ostavio ono što valja (sve scene s mačkama su gotovo pa odlične). Što se samoga stripa tiče, za sada ću reći da mi nije bilo krivo što sam COURTNEY pročitao jer je Ted Naifeh obavio pošten posao - onoliko dobar koliko je objektivno u stanju bio obaviti - ali da je po drugi put neću čitati. Preporuka ide samo ljubiteljima gotskoga podžanra, onima gladnim Sandmana i oslobođenima moje (je li, Ire?) prekritičnosti. (mcn) |
- 17:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #
utorak, 12.07.2005.
Srbi to rade bolje
Dejan Ognjanović: NAŽIVO (Prosveta Niš, 2003.)Svaki žanr je redukcija stvarnosti na onaj aspekt života ili onu emociju koja je za dani žanr simptomatična. Pa bez začudnosti nema SF-a, bez ljubavnih strasti romanse, a horora nema bez straha, jeze ili ("Nemam ponosa," reče Stephen King) odvratnoća. Te se Dejan Ognjanović u izabranom si žanru posve dobro nosi sa zahtjevima istog. Njegov junak - u ranim dvadesetim, koliko je i autor imao u vrijeme kada je Knin pao/osvojen, a što je vremenska odrednica radnje romana - gleda svijet oko sebe, Nišku palanku i treći balkanski rat, očima koje su naučile suditi, ali nisu još naučile oprostiti. Gade mu se stoga klijenti pornoteke u kojoj radi, punašne djevojke koje će se po porodu raskvasiti, čevabdžinice u kojima jede, a više manji i sve ostalo. Te se on, da bi se obranio od svijeta koji spoznaje i koji mu je odbojan, okružuje zbirkom horora i ekstremne pornografije. Izmišljena strava umjesto prave. No, glad za ekstremnim tjera Dejana (junak se zove isto kao i autor, prva je proza uvijek autobiografska pa makar se i pravila da nije) dalje, u potrazi za mitskim snuff-filmovima snimanim na bosanskim frontovima (je li kako ovo odmah istinitije zvuči nakon nedavne afere s otkrivenim srebreničkim videom?; koliko je ova fiktivna autobiografija doista fiktivna?; koliko su gadosti u njoj odsanjane, a koliko na zrnatom zapisu dosita (tipfeler, ali neka ostane) viđene?) koji se mogu nabaviti samo u tajnoj prištinskoj videoteci što ne prima nego po preporuci. I onda Dejan ode tamo, nabavi kasete, vidi i što nije trebao i ... knjiga padne za stepenicu. Ne postane loša, daleko od toga. Dejan kroz knjigu, nakon dvadesetak prvih nesigurnih stranica, piše sve bolje i bolje, ali najjača scena je središnji trenutak knjige, kad u svojoj sobi gleda talijanski videozapis hrvatsko-bošnjačkog klanja Srba (je, znam, i mene je kosnula ta verzija-inverzija, no sa srpske je strane pripovjedno i emocionalno posve logična ... a možemo li je s ove strane prekrižiti kao baš posve nevjerojatnu?). Nakon toga dolazi pripovjedačka i žanrovska nužnost tajnog snimka i lavkraftijanskog horora i ja ... odahnem. Odahnem, jer je stvaran užas prestao i sada smo u sigurnoj domeni fikcije: masovne grobnice na magijskim mjestima, u crno odjeveni ćelavci, Dejanov put na tamnu stranu ... Sve kao u klasičnim bezizlaznim hororima, ali ništa više zaista strašno. Ništa stvarno. NAŽIVO, debitantski roman Dejana Ognjanovića odličan je žanrovski uradak (puno bolji od ovdje prethodno recenziranog KOLJIVA, hrvatskog horor-kandidata), vrlo pitko i crnohumorno napisan hororac koji je u jednom trenutku zakoračio prema bitnoj literaturi, ali se onda pomalo prepao i sklonio u vode pitomog straha, nakon kojeg se spava bez strašnih snova. (mcn) PS Nekako je prikaz došao do autora koji je poslao sličicu za uz tekst. Hvala! Također je poslao i link na diskusiju o romanu, gdje se rasprava hvalevrijedno protegla na već godinu i pol, ali koju preporučujem pogledati tek po čitanju romana, jerbo bi se inače autorova pomalo napasna navada odgovaranja na svaki komentar mogla prepriječiti potencijalnom užitku čitanja knjige. >:) |
- 21:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #
subota, 09.07.2005.
Za sve je kriv Iain Banks ...
Neal Asher: SKINNER (Tor, 2002.)Neal Asherov roman ima jednu zapravo odličnu znanstvenofantastičnu premisu: planetu-ocean čiji su svi stanovnici inficirani virusom koji ih čini besmrtnima. Što je poželjna osobina u ekosistemu gdje te svakog časa netko grize te gdje je onda fino gledati kako ti odgrizeno zarasta naočigled. Osim ako te baš ne izjedu cijeloga pri čemu ćeš zarasti, ali će ti bol prebrisati pamćenje. A u međuvremenu ćeš loviti ribe tako što ćeš im meso svući, a kostur i iznutrice baciti u more da naraste nova riba. I pregovarat ćeš sa živim jedrima i strepiti od nekih starih legendi koje bezglave (glava je u sanduku na jednom od brodova) žive na dalekom otoku i svoje žrtve deru žive. I, poživiš li parsto godina, postat ćeš "stari kapetan" (rekli bismo "barba") koji je od neuništivih mišića toliko nabubrio da sam može na obalu istegliti pola broda. I onda će ti se dogoditi da ti se na planet poželi naseliti pansvemirski kolektivni um stršljenova u potrazi za jedinim otrovom koji te može ubiti, baš u času kad parsto godina mrtvi policajac dolazi likvidirati zadnjeg od svojih ubojica dok neki kukcoliki elajeni također bauljaju unaokolo s osvajačkim namjerama, fetišem upravljanja ispranim ljudskim robovima i gadnim obiteljskim problemima. E, a onda onoj glavi u sanduku narastu krilca i zbriše pa ... Okej, dobrih je premisa više od jedne. Cijeli je svijet Spatterjaya (igru riječima ostavit ću na rasplitanje potencijalnom prevoditelju) dobro zamišljen, neki su likovi super (onaj mrtvi policajac mi je baš drag, a jedra i patrolne AI s karakterom su predvidljivo napisane baš za skupljanje simpatija), ali mi je na kraju (i na početku, a tek u sredini) ipak nešto falilo. Zašto? Pa, možda sam ja kriv, previše pročitane fikcije, pogotovo žanrovske, čini da me više ne zabavljaju prazne riječi, da mi ideje nisu dovoljno pokriće za pisanje, u biti, ni o čemu ... Možda sam si dakle sâm kriv, a možda je kriv i Iain M. Banks. Iain Banks (ono M. označava da je roman SF, bez M piše mainstream) se, naime, zadnjih godina posvetio pisanju kratkih priča koje foliraju da su romani. Ali ono, stvarno foliraju ... Ono što bi u zlatna vremena magazina Asimov ili Clarke napisali na nekih šest stranica, koliko da ispune prijepodne, Banksić nam umota u pedeset puta toliko teksta. I mrzio bih ga zbog toga, ali Iain zaista zna lijepo umatati. Pa nam onda pamet staje od mozgolomnih pejsaža, zabavnih likova i iskričavih dijaloga i tek na kraju skužimo da nam je prodao jako veliku pljeskavicu s tek pola zagorjelog ćevapa unutra, ali neka, luk je bio fin. I tako, pustimo mi Iaina da živi kad li pokvarenjak - nehotice ali opet - počne imat utjecaja na druge suvremene britanske SF-ovce te tako dobijemo uglavnom dosadnog Kena McLeoda ili ovog tu Neala Ashera. Elem, dobrom ekosistemu uprkos, gotovo sam odustao od SKINNERA oko stote stranice, jerbo se ništa, ali ama baš ništa nije događalo ... Na stotoj me malo dokačio kad je onaj policajac uhvatio virus pa počeo oživljavati i nekako sam se otelio do petstoosamdeste, ali me Nealac još koji put dobrano naljutio. Jer što: okej, smislio je gomilicu simpatičnih likova i postavio ih na planet, ali ih je onda pustio da prolaze (svaki na svojoj strani kako bi dramatično mogao preskakati sa scene na scenu) kroz ovakve ili onakve avanture bez kojih se ... ma moglo se bez njih, majku mu! Moglo se i bez pola likova! Mislio sam da je Erlin glavna, a pojma nemam čemu je u romanu poslužila! Od svih onih starih kapetana važna su bila valjda dva! Je li ona historičarka poslužila nečemu? A ona svemirska gadura, bivša ljubavnica sada bezglave ljudske živoderne pijavice? Ne znam, kad sam bio mali ja sam gledao "Sandokana", a ne MTV, pa mi je nekako normalno da priča ima svoju narativnu logiku i ne mogu se do kraja oduševiti knjigom kojoj su likovi tanji od sapunice, dijalozi nategnuto zabavni, a priča zapravo nebitna. Spatterjay je divan svijet, osjećaj pustolovine vrijedi čitanja, jedan i pol obrat s kraja nisu za baciti, ali bih zaista volio da nisam na pet šestina stranica imao osjećaj da čitam žvakaću, a ne knjigu. Kriv bio za to Banks, ili ja sâm. (mcn) |