Filip Šovagović: PTIČICE (Gavella, 2005.)
Postoje barem tri razloga zbog kojih ne bih trebao prikazivati ovu knjigu. Prvo, ne bih je nikad kupio da me to nije zamolio frend koji živi parsto kilometara od Gavelle, jedinog mjesta (tako mi on reče) gdje se knjiga prodaje. A sam je ne bih nikada kupio jer me se dosadašnji - priznajem slab ili skoro nikakav - uvid u lik i djelo Filipa Šovagovića nije pretjerano pozitivno dojmio. Kad god bih ga vidio na televiziji - moj je uvid u kazalište slabašan (toliko slabašan da ga još uvijek zovem "kazalištem" umjesto posvećenom riječi "teatar") - kad god bih ga, dakle, vidio kako daje intervjue ili glumi u serijicama odbijao me njegov nastup iz kojeg sam čitao čovjeka koji svoj talent koristi samo površno, samo koliko mu treba da se provuče dalje bez da izloži glavu i bez da zauzme bitan stav. Kako ponekad i za sebe sumnjam da sam takav, taj mi je nastup nužno antipatičan.
Prvi razlog zašto bih se trebao suzdržati od ove recenzije je, dakle, taj. Drugi je taj što zaista ništa ne znam o "teatru". Ono malo drama što sam čitao napisane su podavno pa tako dozvoljavam da se umijeće pisanja kazališnih tekstova danas vodi nekim drugim principima, a ne razumljivošću (ili čak postojanjem) priče. Treći je, pak, razlog što mi je Filip Šovagović generacija - prema bilješci o piscu devet je dana stariji od mene - a od generacije očekujem nerealno puno i sudim joj nepravedno oštro. I eto, to su ta tri razloga, ali ja recenziju svejedno pišem, jer sam knjigu pročitao, jer je blog gladan, a ja se od imanja mišljenja i tako ne znam obraniti.
Pročitao sam je, dakle - jednu po jednu dramu od četiri objavljene - i četiri puta popizdio.
Opet je stvar u onome o čemu sam pisao na početku: o dojmu da je Filip talent bez truda. Neke replike, cijele neke dijaloške sekvence su jednostavno brilijantne: duhovite, kritičke, incizivne, izazivaju zavist. Te se uglavnom događaju u prvim polovicama drama, dok se situacija uspostavlja. U drugoj polovici drame - ali svake, ma kako zanimljivo počela - događa se rasap u kojem ja više ne pratim ni tko koga ni zašto ni o čemu je riječ ni što je autor htio reć', a ni tko govori. Dobra polovica teksta pretvori se tako u nadigravanje Filipa sa samim sobom, u kojemu se likovi više ne razlikuju, u kojemu svi govore isto, misle isto i prestaju biti osobe već ostaju samo lansirne rampe shizofrena autorova prepucavanja sa samim sobom.
Još sam jedan dojam stekao - a ne znam smijem li ga reći pošto se u "teatar" ne razumijem - dojam kako bi te rečenice glumci obožavali. U Filipovim dramama, naime, nema malih uloga. Svi imaju svoj velik govor, svaka je rečenica ključna (a brave nema), svi dobiju jednu ili dvije scene komičnog prepucavanja ... svaki glumac u toj podjeli ima priliku zablistati pa se nisam mogao ne zapitati je li u tome čar zbog kojeg je Filip nagrađivan dramatik? Priče mu nemaju klasičnog smisla, ali siguran sam da se glumci guštaju dok igraju pa publiku ponese gušt i ono nešto smijeha što ga Filipova duhovitost zna proizvesti te onda ni ne pita više. Sam Bog zna da je mogla i gore proći: mogla je gledati neku drametinu, neko pametovanje, neko rješavanje svjetskih problema ... Morat ću pogledati neku kazališnu predstavu po Šovagovićevu tekstu jer mi se možda tako nametne smisao, a do tada mi ostaje taj dojam teksta kojemu je pristupljeno s pogrešne strane. Poput stripovskog scenarija kojeg je crtač napisao samome sebi s jedinom svrhom kako bi se istakao kao crtač, tako i Šovagovićeve drame ne djeluju da su tu zbog publike nego zbog izvođača, zbog društva, zbog zajebancije.
A ja zaista ne volim zajebanciju. Ja sam smrtno ozbiljan tip, dosadno ozbiljan u želji da stvari imaju smisla, da priče imaju poantu, da Cigina (najbolji lik u PTIČICAMA, dijalekt i ovdje čini čuda) zadnja replika, nakon zvjezdovanja predstavom, ne bude nedostojna i nekoga statista. I dok, ajde, zajebancija prolazi u društvu, ona ne prolazi kad je se pokuša podići na univerzalan princip. Čitajući ove kazališne tekstove, očekivao sam barem malo fair playa, barem malo poštenja prema čitatelju željnom priče, a ne ovlaš skicirane društvene i autorove turbulencije, bez katarze, zamaskirane zajebancijom.
Nije sve zajebancija! Jer ako jest, onda u pičku materinu sve. A za sada, u pičku materinu Filip Šovagović, kritičari koji mu pišu hvalospjeve i kazalište koje mu objavljuje knjige.
Jeboga, baš sam popizdio.
(mcn)
Post je objavljen 25.07.2005. u 11:34 sati.