Blogov kolac
subota, 30.07.2005.
Poput bloga, nedorečenoga
R. P. pl. B.: Neka pisma A. C. H. (rukopis, s.a.)Jedna od stvari koja me zaista iznenadila (a nisam jedini, Dubravka Ugrešić spominje nešto slično) u susretu s čitateljima jest koliko njih želi znati je li se priča opisana u priči ili knjizi zaista dogodila. I koliko ih se - svi ti koji pitaju, zapravo - razočara ako je odgovor niječan. Zašto je istinitost opisanih događaja važna? Zar nije poanta literature da ispriča nešto iz mašte tako da to zazvuči kao istina, da na taj način otkrije neke druge, neke svoje istine? Kakve veze, uopće, ima istina? Tekst kojeg danas prikazujem neobjavljen je rukopis koji mi je u ruke dospio neka procijenim je li za objavljivanje (autorovu namjeru da ga objavi tumačim kao posrednu dozvolu da o njemu govorim). Riječ je o rukopisu epistolarnom i - posve istinitom, o sabranim pismima koja je autor R. pisao djevojci A. (imena sam, ipak, skratio u incijale, premda su u rukopisu navedena u cijelosti) od studenog 1999. do srpnja 2003., uz uređivanje teksta tijekom 2004. Prepiska je isključivo jednosmjerna, jer A. ne odgovara na R-ova pisma, ne javlja mu se na telefon, izbjegava ga. No R., čije je udvaranje otklonjeno prije početka prepiske (još 1995., ako sam dobro shvatio), jest uporan i s pismima opsesivno nastavlja, naziva djevojčinu majku, njezine prijateljice i prijateljice njezinih prijateljica (kako bi provjerio zašto mu se ni prijateljice ne javljaju kada ih zove). U jednom ili više navrata, autor biva psihijatrijski liječen, a onda se vraća svojoj omiljenoj temi izjavljujući A. svoje osjećaje, hlađenje svojih osjećaja, prenoseći joj zapažanja tijekom slušanja Trećeg programa Radio Zagreba, svoje filozofske opservacije, obavještava je kako njegova zaljubljenost prelazi u ljubav, ljutnju, ljubav, ljubomoru, ljubav i tako dalje. Kraj rukopisa - koji se čita i kao dnevnik, da ne kažem blog - donosi tek umjereno razrješenje: A. je očito priprijetila R.-u da će pisma odnijeti na policiju te joj se on ispričava ako ju je "direktno ili indirektno sablaznio". Također se ispričava na neopisanim "događanjima iz 1995." kao i "za sva pornografska pisma iz 2000." koja su nastala jer je R. vjerovao da A. s njime telepatski saobraća. Posljednje pismo, kratko, je filozofski nastrojeno ("Postoji jedinstvo svih nivoa i grubljih i finijih, a u Jedincatom smislu Jednote ne treba raditi podjelu između Materije i Duha.") s faktualnom fusnotom ("Jedno vrijeme prošle godine sam više koristio SMS poruke za komunikaciju s Tobom."). I tu pisma/dnevnik/blog staju, praktično gdje smo i počeli. R-ova zaluđenost/smućenost koja traje već desetljeće očito nije na pragu izliječenja. I eto, dragi čitaoče u potrazi za istinitim tekstom, jedan je pred tobom. No, hoćeš li nakon njega biti pametniji, pročišćeniji ili rasvijetljeniji no što bi bio nakon čitanja literature? Sumnjam. Moje gušt prilikom čitanja R.-ovih redaka bio je isključivo strvinarski, gušt pasioniranog čitatelja crne kronike. Po svršetku sam bio samo prazan, a svijet oko mene podjednako šupalj, ma kako ujedno i istinit. (mcn) |