Dejan Ognjanović: NAŽIVO (Prosveta Niš, 2003.)
Svaki žanr je redukcija stvarnosti na onaj aspekt života ili onu emociju koja je za dani žanr simptomatična. Pa bez začudnosti nema SF-a, bez ljubavnih strasti romanse, a horora nema bez straha, jeze ili ("Nemam ponosa," reče Stephen King) odvratnoća.
Te se Dejan Ognjanović u izabranom si žanru posve dobro nosi sa zahtjevima istog. Njegov junak - u ranim dvadesetim, koliko je i autor imao u vrijeme kada je Knin pao/osvojen, a što je vremenska odrednica radnje romana - gleda svijet oko sebe, Nišku palanku i treći balkanski rat, očima koje su naučile suditi, ali nisu još naučile oprostiti. Gade mu se stoga klijenti pornoteke u kojoj radi, punašne djevojke koje će se po porodu raskvasiti, čevabdžinice u kojima jede, a više manji i sve ostalo. Te se on, da bi se obranio od svijeta koji spoznaje i koji mu je odbojan, okružuje zbirkom horora i ekstremne pornografije. Izmišljena strava umjesto prave.
No, glad za ekstremnim tjera Dejana (junak se zove isto kao i autor, prva je proza uvijek autobiografska pa makar se i pravila da nije) dalje, u potrazi za mitskim snuff-filmovima snimanim na bosanskim frontovima (je li kako ovo odmah istinitije zvuči nakon nedavne afere s otkrivenim srebreničkim videom?; koliko je ova fiktivna autobiografija doista fiktivna?; koliko su gadosti u njoj odsanjane, a koliko na zrnatom zapisu dosita (tipfeler, ali neka ostane) viđene?) koji se mogu nabaviti samo u tajnoj prištinskoj videoteci što ne prima nego po preporuci. I onda Dejan ode tamo, nabavi kasete, vidi i što nije trebao i ... knjiga padne za stepenicu.
Ne postane loša, daleko od toga. Dejan kroz knjigu, nakon dvadesetak prvih nesigurnih stranica, piše sve bolje i bolje, ali najjača scena je središnji trenutak knjige, kad u svojoj sobi gleda talijanski videozapis hrvatsko-bošnjačkog klanja Srba (je, znam, i mene je kosnula ta verzija-inverzija, no sa srpske je strane pripovjedno i emocionalno posve logična ... a možemo li je s ove strane prekrižiti kao baš posve nevjerojatnu?). Nakon toga dolazi pripovjedačka i žanrovska nužnost tajnog snimka i lavkraftijanskog horora i ja ... odahnem.
Odahnem, jer je stvaran užas prestao i sada smo u sigurnoj domeni fikcije: masovne grobnice na magijskim mjestima, u crno odjeveni ćelavci, Dejanov put na tamnu stranu ... Sve kao u klasičnim bezizlaznim hororima, ali ništa više zaista strašno. Ništa stvarno.
NAŽIVO, debitantski roman Dejana Ognjanovića odličan je žanrovski uradak (puno bolji od ovdje prethodno recenziranog KOLJIVA, hrvatskog horor-kandidata), vrlo pitko i crnohumorno napisan hororac koji je u jednom trenutku zakoračio prema bitnoj literaturi, ali se onda pomalo prepao i sklonio u vode pitomog straha, nakon kojeg se spava bez strašnih snova.
(mcn)
PS Nekako je prikaz došao do autora koji je poslao sličicu za uz tekst. Hvala! Također je poslao i link na diskusiju o romanu, gdje se rasprava hvalevrijedno protegla na već godinu i pol, ali koju preporučujem pogledati tek po čitanju romana, jerbo bi se inače autorova pomalo napasna navada odgovaranja na svaki komentar mogla prepriječiti potencijalnom užitku čitanja knjige. >:)
Post je objavljen 12.07.2005. u 21:13 sati.