Blogov kolac
petak, 27.05.2005.
Dobri bi doktor htio biti prost
Isaac Asimov: LECHEROUS LIMERICKS (Fawcett, 1976.)Da, onaj Asimov. Isaac Asimov, uglavnom čuven po svojoj znanstvenoj fantastici i popularnoj znanosti je, kaže legenda, pisao 6 kartica svakoga dana. Priče, da, pa poslije romane, ali i eseje, predgovore, komentare, uvodnike, memoare i više-manje sve što mu je netko htio objaviti. (Ova upravo završena rečenica zvuči neodređeno pogrdno, ali joj to nije namjera: Asimov je sve pisao s radošću i nevjerojatnom lakoćom i bistrinom teksta. Skriboman, ali ne od najgorih.) Šest kartica dnevno, što na um to na papirnati drum. Pa je tako natukao parstotinjak knjiga za života, između ostalih i ovaj brzočitajući svezak limerika, šaljive poetske forme zadanoga ritma. Sad, Asimov je geek bio i geek ostao, a sam priznaje nezdravu sklonost geekovsko-fanovske bratovštine igranju rječima, tako da nije ni čudo što se navrzao na limerike koji se i ne sastoje od drugoga do li igranja rječima, brze pameti, mrvice duha i želje da se u društvu bude središtem pažnje. Druga bitna stvar je kontekst. Objavljeni i, pretpostavljam, napisani u "slobodoumnim" sedamdesetima, LECHEROUS LIMERICKS kao temu su uzeli seks. Asimov se zbog toga u uvodniku napola ispičava, a napola izaziva neka mu se zamjeri što smatra da su pravi limerici oni vulgarni, ali pri tome uspijeva u najboljem slučaju zvučati poput školarca koji je baš shvatio da ga Bog neće zgromiti svaki put kad upotrijebi prostu riječ. "Nudge, nudge! Wink, wink!", rekli bi Pythoni koji su i ranije od Asimova otišli dalje u duhovitu vulgarnost ili vulgarnu duhovitost. Vjerojatno griješim dušu i Dobri je Doktor zaista bio život svake zabave, kozer i šarmantno neobavezan udvarač kakvim se voli prikazati (da, naravno, svaki limerik u ovoj zbirčici popraćen je autobiografskim pogovorom često dužim od limerika - trebalo je i knjigu napuniti i kvotu ispuniti), ali uzmimo jedan od uspjelijih limerika iz knjige LAW ABIDING "There was a young woman named Melanie Who was asked by a man, "Do you sell any?" She replied, "No, siree, I give it for free To sell it, dear sir, is a felony." i nećemo moći ne primijetiti kako su prijespomenuta "slobodoumna" vremena bila i u svojoj vulgarnosti daleko suzdržanija i nevinija (šovinističkija, također) od današnjih puritansko-pornografskih. Čitavi su LECHEROUS LIMERICKS takvi: zgođušni, ponekad smiješni, ponekad nategnuti (bez seksualnih konotacija - govorim o rimi) i relikt nekog drugog vremena, vremena kada je čuveni postariji gospodin - vjerujemo li njegovoj anegdoti - recitirajući limerik o dojkama mogao svoju mladu sugovornicu nedužno primiti za njezinu i ne završiti na sudu milijun dolara siromašniji. (mcn) |
- 10:38 - Komentari (3) - Isprintaj - #
subota, 21.05.2005.
Nepokoreni žanr
Putovi u svjetlost: zbirka suvremene njemačke fantastične priče; priredio Roman Sander (Zagrebačka naklada, 2005.)Najbolje mi je odmah priznati: na ovoj sam zbirci prvo pročitao stražnju koricu gdje se knjiga reklamira kao "osvježenju u pomalo učmaloj ponudi anglosaksonske fantasične književnosti" i dodaje se kako će "predstavljati simboličan put u svjetlost možda i boljoj hrvatskoj fantastičnoj književnosti". Bum. Ja sam, dakako, pristran, no smatram kako hrvatskoj fantastičnoj književnosti posve dobro, hvala na pitanju, ide. Kako je našla identitet, jezik i teme te kako je spremna pokazati se svijetu, umjesto da se klanja fantastičnim književnostima čiji je najveći žanrovski domet još uvijek, recimo, serija "Perry Rhodan". Jest, razumijem ja da je reklama reklama i da svatko na stražnjoj korici piše najveće gluposti koje misli da će ljudi progutati, ali svejedno sam se nasekirao. Pa izvukao jatagan i rek'o "Da vas vidim!" ... To samo kao upozorenje onima koji se još uvijek nadaju da će ovaj prikaz biti objektivan. >:) Pa, kakva je onda suvremena njemačka fantastična priča? Ne baš suvremena, donekle njemačka i nimalo fantastična. Osrednje je zamišljena, uglavnom slabo napisano i neduhovita. Neduhovita, mislim da mi je to najviše smetalo. Osam autora, a ni trunke duha: sami neki mrtvo-ozbiljni likovi bauljaju zapletom, a nas baš briga što im se događa jer kakvi su i ne mogu dovoljno brzo poginuti (uz to, slabo pogibaju: besmrtnost te dugovječnost jedan su od učestalijih motiva zbirke). Čitalački užitak, dakle, vizavi likova je čista ništica, a ništa bolje nije ni s prozom kao takvom. Barem polovica priča čitaju se kao sinopsisi za TV-seriju ili holivudski B-film: rečenica je strogo funkcionalna, dijalozi svedeni na klišej, likovi na stereotip. Mislim da sam zapamtio kako su bar dvojica među uvrštenim piscima televizijski scenaristi i to se bolno vidi - čak su i na papiru mentalno ograničeni budžetom svoje mreže: jedan dekor, tri do pet likova, ne više od tuceta statista, specijalni efekti minimalni. A u prozi barem mašta ništa ne košta! Joj, kako mrzim televiziju i način na koji nam žigoše mozgove! Jedna od priča koja je pomalo odskočila naslovna je novela Michaela K. Iwoleita (inače gosta ovogodišnjeg SFeraKona i povoda izlasku ove knjige u okrilju Zagrebačke naklade). Ne da je dobra - čita se kao prepričan roman, sinopsis za kojeg stranicama patimo da netko progovori, da kaže bilo što - ali barem ima nekoliko potencijalno spektakularnih prizora i motiv složenog (iako ne baš najbolje predočenog) odnosa krvnika i žrtve, obojice besmrtnika (nu, da). Ako ste u tome očitali razračunavanje Iwoleita s drugosvjetskoratnom njemačkom prošlošću, vjerojatno ste u pravu, te za tu vlastitu i emotivnu temu on svakako dobiva bodove, ali bi svejedno trebao poraditi na pitkosti svoje prenatrpane proze. Druga idejno zanimljiva (živo Sunce ugroženo Dysonovom sferom), ali ukočenom izvedbom obogaljena novela je "Zvuk trublje" Arnoa Behrenda, čija daleka budućnost nastanjena dugovječnim inženjerima pubertetske ćudi (veoma nalik onima iz manifestno odbačene anglosaksonske žanrovske produkcije) izgleda više manje-kao današnjica (prenaseljenost, web, Bill Gates) i zvuči kao priča koja bi bila bolja da se akcijsko-žanrovskog nasljeđa ("Odi u prodavaonicu zdrave hrane i reci da te šalje Oko.") uspjela osloboditi. Ili da je makar, poput priča Krešimira Mišaka, olinjale motive znala tretirati s duhom. Od kaplara Hitlera do problema emigranata, sjene su njemačke stvarnosti prisutne kroz ovu knjigu usporedo s napabirčenim elementima SF-klasika. U toj su kombinaciji PUTOVI U SVJETLOST zaista bliski novijoj hrvatskoj SF prozi koja se jednako tako bakće između odanosti postulatima žanra i pokušaja da piše o svijetu oko sebe. Dokle će i jedni i drugi dogurati ostaje nam, dakako, tek vidjeti, ali za sada mi se - neobjektivno, ali i nesumnjivo - čini da putove u svjetlost Hrvati utiru daleko bolje od germanskih nam kolega. (mcn) |
- 15:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #
srijeda, 18.05.2005.
Al' naslov, bogme, ne kužim ...
Želimir Ciglar: Decameron za golobrade pustolove (Znanje, 2000.)Iz tri sam razloga kupio ovu knjigu: jer je bila tanka (bitan faktor) i koštala deset kuna (jaaako bitan faktor); jer je jednom dobila neku nagradu pa rekoh da provjerim; te jer mi je jedan frend onomad kad je nagradu dobila rekao kako mu se svidjela pa rekoh (onomad) onda je zaista moram provjeriti. Taj isti frend sad poriče da je rekao da je dobra, ali nema veze, u krivu je, jer je knjiga okej. Malo je kraj bezveze, jer djeluje kao da je autor - nakon što je lijepo smislio kako da raznorodne fragmente svojih uspomena, pisanja i neke okvirne priče potrpa pod iste korice - zaključio kako bi mu roman, kad je već fol za djecu, trebao imati sretan kraj te ga je i napisao i to onako hollywoodski da ama baš sve bude sretno i berićetno, ali ... Samo malo, izgubio sam se u rečenici ... Ali ... Ali nema veze, najjači dio romana i tako nije u fabuli (Domagoju nestane otac i on se sad s njime zbližava na daljinu,čitajući zapise i kontaktirajući ljude koji su mu oca nekad znali), već u fragmentima samim od kojih su najbolje baš te očeve uspomene iz djetinjstva, knjigom razasute i nazvane po deset Božjih zapovijedi. Ako imam problema s knjigom (a imam, je li, ne bih bio ja da nemam), onda su oni umjereno minorni, no postoje. Najprije me mrvicu muči smještanje ove knjige u omladinsku biblioteku jer - premda postoji tu kakva-takva poruka klincima da pokušaju razumjeti svoje starce - naglasak je na ocu koji nije slučajno Ciglarove generacije, čije uspomene sigurno nisu daleko od Ciglarovih te čija su razmišljanja o životu i porazima sredovječna i klincima, vjerojatno, nezanimljiva (premda meni, je li, bliska). Ali ajde, čovjek objavi gdje mu daju, ne krivim ga zbog toga. Nu, ono što me apsolutno zbunjuje je naslov. Ako se već poglavlja u knjizi zovu po Božjim zapovijedima te je to istaknuto i na stražnjoj korici zašto onda, majku mu, "Decameron"? Deset zapovijedi su "dekalog", "decameron" je "deset dana"! S obzirom kako je knjiga inače pametna i dorađena, ne mogu povjerovati da je ovo tek glupi previd te sam bliži složiti se s onim frendom s početka koji ovih dana tvrdi kako je knjiga nazvana "decameronom" kako bi sve one klince koji u knjižnicu dođu po Boccaccia (jer su čuli da u njemu ima seksa) prevarila da posegnu za Ciglarom (u kojem ima žudnje, ali seksa baš i ne). Kažu da se knjiga u vrijeme izlaska dobro posuđivala pa je lukava nakana izgleda uspjela. Alal vera, Želimire! (mcn) |
- 08:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 07.05.2005.
Još jedan Ratman ...
China Miéville: KING RAT (Pan Books, 1999.)Pretpostavljam kako postoje pisci koji mogu od prve napisati savršenu i bezvremenu knjigu, ali većina će ih ipak prvo morati potpisati stvari kojima će se vidjeti kako su, ako već ne početničke, a onda bar - mlade. Jedna takva, mlada, knjiga je i KING RAT, prvijenac Chine Miévillea, prominentnog pripadnika New Wierd pokreta, vidljive struje unutar suvremene znanstvene fantastike. Chinina mladost osjeti se u ritmu knjige: ponekad mu proza uzima bespotrebnog maha (prvih dvadesetak strana, do smrti Saulova oca), kao da je pisac istovremeno oduševljen svojom moći zapažanja i vještinom kojom opaženo pretače u riječi, ali i kao da oklijeva započeti roman, pomalo prestrašen onim u što se upustio. Događaju mu se i poslije te izmjene oduševljenja i oklijevanja, užitka u letu i straha od pada - ali što duže leti China biva sigurniji te zamišljeno prilično sigurno privodi kraju. A to zamišljeno, to je tek mlado! Po strukturi ovaj je roman najbliži nastanku novog strip-junaka: Saul Garamond otkriva kako je, i ne znajući, nasljednik jednog kraljevstva. Štakorskog, ali kraljevstvo je kraljevstvo, pogotovo kad te terete za smrt tvog ljudskog očuha ... I sad taj naročiti Saul (koji ipak oklijeva, jer takva je mladež u naše vrijeme) postepeno od svog mentora, Kralja Štakora, saznaje tko su mu saveznici, tko mu je smrtni neprijatelj a što mu je zadaća, i sve se lijepo slijeva ka klimaktičnoj (a opet nedorečnoj - svaki pravi strip mora načeti mogućnost nastavka) borbi našeg Ratmana i njegove nemeze. I ta se borba odvija točno po stripovskim (a ja volim strip) pravilima: naš je junak naročit i imun na nemezin utjecaj, ali se nemeza domislila kako mu ogoliti ahilovu petu; junaku uspije, uz pomoć nečega što voli (ovaj put jungle glazbe) oduprijeti se nemezinoj dosjetki no negativac ima asa u rukavu i junak bi nam loše prošao da u posljednji čas ... Ma, znate već. Vjerojatno je China (i sam nekad strip crtač) morao sve zamišljene stripovske slike izbaciti iz sebe (do te mjere da je za jednog pojavljivanja Kralj Štakora doslovno opisan kako izgleda kao uvodni kadar kakvog epskog strip-albuma) te je valjda dobro da jest. Pomalo zbog toga pate likovi, koji su u najbolju ruku dvodimenzionalni dok ima i bespotrebnih (policijskom je inspektoru Crowleyu dano mnogo zapravo nezaslužene pažnje koja se jedino može opravdati Chininom potrebom da i njegov superheroj ima parnjaka Batmanovu inspektoru Gordonu), a i oni među nama koji stripove vole vidjeti nacrtane, a ne prepričane. Neka. Premda ovu nabrijanu pričicu ne mogu preporučiti ikome željnom dublje literature, Miéville ovdje ipak pokazuje potencijal kazivanja priča koje će nadići pojednostavljeni prikaz sukoba dobra (uvjetno) i zla. Portret očuha, naime, prilično je dobar, a epilog je izvrstan. S obzirom da se pregovara o dolasku Chine Miévillea u Zagreb, na SFeraKon 2006. ili 2007., namjeravam nastaviti s čitanjem njegova opusa. Ako ništa drugo, da vidim zrije li, u kojem smjeru pupa. (mcn) |
- 15:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.05.2005.
Sjećate li se osamdesetih?
Sidney/Bom: JULIE, CLAIRE, CECILE (Lombard, 1987.)Ja ih se baš i ne sjećam. Osim stripova koje sam čitao tih godina. I onih koji su djelovali zanimljivo, ali ih tada nisam čitao jer nije bilo novaca ni nabavnih kanala za sve što bi čovjek htio. Pa onda, za takvima, ostane maglovita žudnja kao za nepoljubljenim djevojkama. I onda ih jednog dana nađemo na polici antikvarijata, otcjenkamo se iz navike, ponesemo doma i ... i zaključimo kako smo ih trebali čitati (ljubiti?) onda, ne danas. JULIE, CLAIRE, CECILE crtača Sidneya i scenarista Boma nije loš strip. Značajan je, na svoj tih način, po uvođenju svakodnevnog djevojačkog života u dječačko-pustolovni bastion časopisa Tintin (u dvadeset i tri albuma samog Hergeova Tintina pojavljuje se ukupno jedan ženski lik, pa je ta puritansko-sjemenišna filozofija prožimala i prvih nekoliko dekada samog časopisa). Bomovi gegovi su funkcionalni, ponekad prebrbljavi, no rijetko genijalni. Sidneyev crtež je u najblažu ruku čudan: kao da mu se ruka ne može ili ne zna odlučiti između karikature (koju upotrebljava za sredovječne muškarce) i skoro-pa-realizma (kojeg čuva za lijepe djevojke). Zajedno, oni stvaraju strip kojeg je najlakše prispodobiti TV-serijama tog razdoblja: zanatski su sve štimale, ali im je nedostajalo drskosti i karaktera, JULIE, CLAIRE i CECILE (od kojih je Claire najjasniji lik, a Julie totalan upitnik) nisu se nametnule vlastitim svijetom, tek uspješno oponašajući naš. Pokušao sam na webu pronaći sudbinu ovog stripa nakon što se iz Tintina preselio u neki ženski tjednik, ali kao da je sve stripofile tada prestao zanimati. Ni o Sidneyu, kojemu je to izgleda jedini strip, nisam ovako na brzinu pronašao ništa bitno. Za Boma makar znam da je s Frankom radio izvrsnog Broussaillea, ali sama serija o JULIE, CLAIRE i CECILE kao da je, respektabilnom broju albuma uprkos, ostala bolje zapamćena od nas koji je nismo čitali nego od onih koji su je pratili iz tjedna u tjedan. (mcn) |