Želimir Ciglar: Decameron za golobrade pustolove (Znanje, 2000.)
Iz tri sam razloga kupio ovu knjigu: jer je bila tanka (bitan faktor) i koštala deset kuna (jaaako bitan faktor); jer je jednom dobila neku nagradu pa rekoh da provjerim; te jer mi je jedan frend onomad kad je nagradu dobila rekao kako mu se svidjela pa rekoh (onomad) onda je zaista moram provjeriti. Taj isti frend sad poriče da je rekao da je dobra, ali nema veze, u krivu je, jer je knjiga okej.
Malo je kraj bezveze, jer djeluje kao da je autor - nakon što je lijepo smislio kako da raznorodne fragmente svojih uspomena, pisanja i neke okvirne priče potrpa pod iste korice - zaključio kako bi mu roman, kad je već fol za djecu, trebao imati sretan kraj te ga je i napisao i to onako hollywoodski da ama baš sve bude sretno i berićetno, ali ... Samo malo, izgubio sam se u rečenici ... Ali ... Ali nema veze, najjači dio romana i tako nije u fabuli (Domagoju nestane otac i on se sad s njime zbližava na daljinu,čitajući zapise i kontaktirajući ljude koji su mu oca nekad znali), već u fragmentima samim od kojih su najbolje baš te očeve uspomene iz djetinjstva, knjigom razasute i nazvane po deset Božjih zapovijedi.
Ako imam problema s knjigom (a imam, je li, ne bih bio ja da nemam), onda su oni umjereno minorni, no postoje. Najprije me mrvicu muči smještanje ove knjige u omladinsku biblioteku jer - premda postoji tu kakva-takva poruka klincima da pokušaju razumjeti svoje starce - naglasak je na ocu koji nije slučajno Ciglarove generacije, čije uspomene sigurno nisu daleko od Ciglarovih te čija su razmišljanja o životu i porazima sredovječna i klincima, vjerojatno, nezanimljiva (premda meni, je li, bliska). Ali ajde, čovjek objavi gdje mu daju, ne krivim ga zbog toga.
Nu, ono što me apsolutno zbunjuje je naslov. Ako se već poglavlja u knjizi zovu po Božjim zapovijedima te je to istaknuto i na stražnjoj korici zašto onda, majku mu, "Decameron"? Deset zapovijedi su "dekalog", "decameron" je "deset dana"! S obzirom kako je knjiga inače pametna i dorađena, ne mogu povjerovati da je ovo tek glupi previd te sam bliži složiti se s onim frendom s početka koji ovih dana tvrdi kako je knjiga nazvana "decameronom" kako bi sve one klince koji u knjižnicu dođu po Boccaccia (jer su čuli da u njemu ima seksa) prevarila da posegnu za Ciglarom (u kojem ima žudnje, ali seksa baš i ne). Kažu da se knjiga u vrijeme izlaska dobro posuđivala pa je lukava nakana izgleda uspjela.
Alal vera, Želimire!
(mcn)
Post je objavljen 18.05.2005. u 08:59 sati.