Sidney/Bom: JULIE, CLAIRE, CECILE (Lombard, 1987.)
Ja ih se baš i ne sjećam. Osim stripova koje sam čitao tih godina. I onih koji su djelovali zanimljivo, ali ih tada nisam čitao jer nije bilo novaca ni nabavnih kanala za sve što bi čovjek htio. Pa onda, za takvima, ostane maglovita žudnja kao za nepoljubljenim djevojkama.
I onda ih jednog dana nađemo na polici antikvarijata, otcjenkamo se iz navike, ponesemo doma i ... i zaključimo kako smo ih trebali čitati (ljubiti?) onda, ne danas.
JULIE, CLAIRE, CECILE crtača Sidneya i scenarista Boma nije loš strip. Značajan je, na svoj tih način, po uvođenju svakodnevnog djevojačkog života u dječačko-pustolovni bastion časopisa Tintin (u dvadeset i tri albuma samog Hergeova Tintina pojavljuje se ukupno jedan ženski lik, pa je ta puritansko-sjemenišna filozofija prožimala i prvih nekoliko dekada samog časopisa). Bomovi gegovi su funkcionalni, ponekad prebrbljavi, no rijetko genijalni. Sidneyev crtež je u najblažu ruku čudan: kao da mu se ruka ne može ili ne zna odlučiti između karikature (koju upotrebljava za sredovječne muškarce) i skoro-pa-realizma (kojeg čuva za lijepe djevojke). Zajedno, oni stvaraju strip kojeg je najlakše prispodobiti TV-serijama tog razdoblja: zanatski su sve štimale, ali im je nedostajalo drskosti i karaktera, JULIE, CLAIRE i CECILE (od kojih je Claire najjasniji lik, a Julie totalan upitnik) nisu se nametnule vlastitim svijetom, tek uspješno oponašajući naš.
Pokušao sam na webu pronaći sudbinu ovog stripa nakon što se iz Tintina preselio u neki ženski tjednik, ali kao da je sve stripofile tada prestao zanimati. Ni o Sidneyu, kojemu je to izgleda jedini strip, nisam ovako na brzinu pronašao ništa bitno. Za Boma makar znam da je s Frankom radio izvrsnog Broussaillea, ali sama serija o JULIE, CLAIRE i CECILE kao da je, respektabilnom broju albuma uprkos, ostala bolje zapamćena od nas koji je nismo čitali nego od onih koji su je pratili iz tjedna u tjedan.
(mcn)
Post je objavljen 02.05.2005. u 21:50 sati.