Blogov kolac
subota, 07.05.2005.
Još jedan Ratman ...
China Miéville: KING RAT (Pan Books, 1999.)Pretpostavljam kako postoje pisci koji mogu od prve napisati savršenu i bezvremenu knjigu, ali većina će ih ipak prvo morati potpisati stvari kojima će se vidjeti kako su, ako već ne početničke, a onda bar - mlade. Jedna takva, mlada, knjiga je i KING RAT, prvijenac Chine Miévillea, prominentnog pripadnika New Wierd pokreta, vidljive struje unutar suvremene znanstvene fantastike. Chinina mladost osjeti se u ritmu knjige: ponekad mu proza uzima bespotrebnog maha (prvih dvadesetak strana, do smrti Saulova oca), kao da je pisac istovremeno oduševljen svojom moći zapažanja i vještinom kojom opaženo pretače u riječi, ali i kao da oklijeva započeti roman, pomalo prestrašen onim u što se upustio. Događaju mu se i poslije te izmjene oduševljenja i oklijevanja, užitka u letu i straha od pada - ali što duže leti China biva sigurniji te zamišljeno prilično sigurno privodi kraju. A to zamišljeno, to je tek mlado! Po strukturi ovaj je roman najbliži nastanku novog strip-junaka: Saul Garamond otkriva kako je, i ne znajući, nasljednik jednog kraljevstva. Štakorskog, ali kraljevstvo je kraljevstvo, pogotovo kad te terete za smrt tvog ljudskog očuha ... I sad taj naročiti Saul (koji ipak oklijeva, jer takva je mladež u naše vrijeme) postepeno od svog mentora, Kralja Štakora, saznaje tko su mu saveznici, tko mu je smrtni neprijatelj a što mu je zadaća, i sve se lijepo slijeva ka klimaktičnoj (a opet nedorečnoj - svaki pravi strip mora načeti mogućnost nastavka) borbi našeg Ratmana i njegove nemeze. I ta se borba odvija točno po stripovskim (a ja volim strip) pravilima: naš je junak naročit i imun na nemezin utjecaj, ali se nemeza domislila kako mu ogoliti ahilovu petu; junaku uspije, uz pomoć nečega što voli (ovaj put jungle glazbe) oduprijeti se nemezinoj dosjetki no negativac ima asa u rukavu i junak bi nam loše prošao da u posljednji čas ... Ma, znate već. Vjerojatno je China (i sam nekad strip crtač) morao sve zamišljene stripovske slike izbaciti iz sebe (do te mjere da je za jednog pojavljivanja Kralj Štakora doslovno opisan kako izgleda kao uvodni kadar kakvog epskog strip-albuma) te je valjda dobro da jest. Pomalo zbog toga pate likovi, koji su u najbolju ruku dvodimenzionalni dok ima i bespotrebnih (policijskom je inspektoru Crowleyu dano mnogo zapravo nezaslužene pažnje koja se jedino može opravdati Chininom potrebom da i njegov superheroj ima parnjaka Batmanovu inspektoru Gordonu), a i oni među nama koji stripove vole vidjeti nacrtane, a ne prepričane. Neka. Premda ovu nabrijanu pričicu ne mogu preporučiti ikome željnom dublje literature, Miéville ovdje ipak pokazuje potencijal kazivanja priča koje će nadići pojednostavljeni prikaz sukoba dobra (uvjetno) i zla. Portret očuha, naime, prilično je dobar, a epilog je izvrstan. S obzirom da se pregovara o dolasku Chine Miévillea u Zagreb, na SFeraKon 2006. ili 2007., namjeravam nastaviti s čitanjem njegova opusa. Ako ništa drugo, da vidim zrije li, u kojem smjeru pupa. (mcn) |