po putu i azimutu

Kad je već časopis Glasnik HDZV-a na naslovnici objavio moju fotku slapa Žakalj prisjetio sam se prijašnjih posjeta tom slapu na Rječini do kojeg nema puno od centra grada Rijeke, pogotovo kad je nedavno uređena šetnica i od Hartere, nekad poznate Tvornice papira, a čiji prazni prostori danas služe za neke koncerte, a zidovi za razne murale.



Naslovnica časopisa Hrvatskog društva za zaštitu voda (poslali su mi dva primjerka) .


Nekad je samoo slabo vidljivi slapić.


Obično bude ovakav.


Lijep je i kad zaledi.


Pogled sa druge strane, iznad slapa (nemojte pokušavati kod kuće ovako prići iznad slapa!).


Patka blizu ušća Rječine.


U ove hladne dane paše mi obična maneštra, ovaj put za promjenu umjesto ječma kamut.


Fotke za povećati: slap Žakalj i kolaž sličica sa Rječine.


Fotke za povećati: Stara slika slapa dok je još bio most koji je vodio do mlina Žakalj i karta šetnice uz Rječinu.


Nabujali slap Žakalj jednog siječnja nakon jakih kiša.


Pogled sa Trsata na grad Rijeku gdje se vidi Mrtvi kanal, nekadašnje ušće Rječine, a lijevo i djelić novog toka Rječine.

Pri šetnji uz rivu i uskim uličicama Novog Vinodolskog bura me dobro napuhala, pogotovo kod prolaska kroz uske prolaze gdje se povećava brzina strujanja, i makar sam navikao na jake udare bure poslije mi je bilo ugodno boraviti u kući uz toplu peć na drva. Uvečer kod šetnje psića i odlaska po još drva u drvarnicu primijetio sam zanimljive boje zalaza.

Preko kanala vidi se gradić Vrbnik na otoku Krku.


Pošto sam imao za nedjelju ugovoren izlet sa PD Kamenjak na Klek, u subotu sam se vratio u Rijeku kako bih se pripremio za uspon, za koji su predviđali kako će biti sa povremenim snijegom, kao što je i bilo. Organizator uspona zbog zimskih uvjeta nije predviđao uspon na vrh Kleka, osim za posebno opremljene planinare, i zato nisam ponio jaču opremu, ali i sa laganim planinarskim cipelama se moglo doći do vrha jer je bio suhi pršić bez leda i nije trebalo staviti dereze, i tako je većina grupe uspjela doći do vrha. Nakon silaska u Bjelsko autobusom smo krenuli nazad za Ogulin gdje smo razgledali Zavičajni muzej u renesansnom frankopanskom kaštelu što ga je krajem 15. st. dao sagraditi Bernardin Frankopan.


U sklopu muzeja ima i Kuća bajke od Ivane Brlić Mažuranić i soba sa njezinim fotografijama, rukopisima, čak i svjedodžbama iz škole. Spomenuo sam kustosu muzeja kako sam upravo došao iz Novog odakle su svi Mažuranići i preko Rijeke gdje se nalazi vila Ružić sa mnogim dokumentima i predmetima Mažuranića i Ivane i tako skoro zaokružio priču o njoj..


Osim pogleda na Klek, za koji se oduvijek govorilo kako ga opsjedaju vještice, i Đulin ponor na rijeci Dobri, koji se vidi ovako odmah nakon prelaska ceste preko puta muzeja, je inspiririrao Ivanu za većinu bajki koje je napisala.




Obzirom da su na usponu na Klek učestvovali i polaznici planinarske škole PD Kamenjak obavezan je bio posjet i alpinističkoj zbirci u muzeju, a kako sam objasnio u prošlom postu Klek je svojom pozicijom i visokom stijenom pokrenuo alpinizam i planinarstvo u Hrvatskoj.


Stare gojzerice i dereze.


Stipe Božić na vrhu Mount Everesta, mislim da se radi o prvom usponu 15. svibnja 1979.


Za povećati: kolaž sa detaljima pri usponu na Klek i kompletna Hrvatska ženska ekspedicija na Mount Everest 2009. godine koju sam tada pratio na usponu preko blog.hr koji je tada objavljivala Tea Đurek, jedna od učesnica ekspedicije, a koju poznam i sa nekoliko orijentacijskih utrka, a sestre Iris i Darija Bostjančić , koje su bile zajedno na vrhu, srećem na treking utrkama i obližnjim planinama. Inače, Hrvatska je jedina zemlja koja ima više žena nego muškaraca koji su bili na najvišem svjetskom vrhu.


Poslije obilaska muzeja otišli smo posjetiti mini siranu Mišćević u Josipdolu nedaleko Ogulina i uz piće dobrodošlice imali smo i gratis degustaciju sireva, a većina od nas je i kupila neke od sireva. U sirani tvrde kako su sirevi ekološki, a oni koji se rade sa kratkom zriobom kao škripavac, ne mogu dugo stajati, ali nakon što sam ga donio doma i nije dugo stajao, a dimljenog sa mediteranskim biljem još imam malo. (fotka je sa reklamnih stranica sirane).


DODATAK:

Pogled na Klek iz autobusa koji je snimila Mirta G., a njezinu i druge galerije možete pogledati na stranicama PD Kamenjak. Klek se obično opisuje kao ležeći div, lijevo je najveći vrh kao glava a desno stijene Klečice kao stopala nogu. (Za Zagorku jer je to tražila).

Za prvi veći planinarski izlet u godini puno društava odabere Klek (1181 m) koji već tradicionalno organiziraju planinari HPD-a „Klek“ iz Ogulina, i zove se "Novogodišnji" jer je prvi u Novoj godini, a pošto već dugo nisam bio gore priključio sam se ekipi iz PD Kamenjak. Iz Rijeke je krenuo pun autobus sa 45 planinara prema Ogulinu i Bjelskom odakle smo krenuli na vrh Kleka a zatim se vratili u Ogulin gdje smo razgledali Zavičajni muzej u kome se nalazi i alpinistička zbirka.
Klek se smatra kolijevkom hrvatskog planinarstva i alpinizma, zabilježeno je kako se već 1838. godine na Klek penje saski kralj i botaničar Friedrich August II u pratnji ogulinskog časnika Josipa Jelačića, kasnijeg hrvatskog bana.
Nakon uspona na Klek 1874. godine, dr. Johanes Frischauf, sveučilišni profesor iz Graza, sastao se u Ogulinu sa književnicima Budom Budisavljevićem, Vladimirom Mažuranićem, (sinom hrvatskog bana Ivana Mažuranića, a u ono doba planinari su bili uglavnom znanstvenici, književnici i drugi učeni ljudi uz pratnju domaćih vodiča, pastira, lovaca i drugih). Taj sastanak je bio poticaj osnivanju HPD-a iste godine u Zagrebu.

Ovaj put je Klek opravdao naziv "Zimski uspon" jer je sve bilo pod snijegom, a i padao je lagano cijelo vrijeme uspona. Dobro se išlo po utabanoj stazi, a obzirom na temp. od oko -12°C, kasnije nešto toplije, snijeg je bio suh i nije se lijepio za cipele. I kod polaska na uspon u mjestu Bjelsko nije moglo proći bez klečke vještice, ova i nešto kuha.


Ove dvije cure su skupa ponesle veliku cjepanicu koja će dobro doći za grijanje u domu.


Je li ovo maskirana vještica?


Natpis gdje piše kako je ovdje carstvo klečkih vještica.


Planinarski dom pod Klekom gdje smo stigli za sat vremena, kako i piše.


Grijali smo se i uz ovaj otvoreni kamin kraj doma jer je hladno dok se stoji, a u domu je bila velika gužva.


Nakon odmora, marende i čaja većina kreće prema vrhu Kleka. O pravoj zimi govore i ove debele ledene sige.


Do vrha ima nekoliko strmih dijelova.


Ovdje se pomažemo uz postavljene konope.




Još malo do vrha.


Slikanje na vrhu.


I povratak.


Fotke za povećati: Pogled na vrh Kleka sa planinarima i sa dijela staze na dio sela Potok Musulinski nedaleko sela Bjelsko odakle smo krenuli.