po putu i azimutu

Okić (499 m n/m) je malo ali i strmo markantno brdo kojim završava hrbat Plešivice, a vidi se dobro iz vlaka i sa ceste kad se prolazi Jastrebarsko. Na vrhu su ostaci starog grada koji se spominje u dokumentima iz 1193. godine.

Nakon orijentacijske utrke i odmora u botaničkom vrtu Suban u Manjoj Vasi i kod internet. poznanika u Kotarima krenuo sam biciklom prema Okiću. I bez uputa bih na raskršću u mjestu Klake dobro skrenuo jer se Okić vidi sa ceste.


Pogled odozdo. Ispod vrha se nalazi planinarski dom iz kojeg su baš izlazili domari i rekli kako sam kasno stigao, a kad sam im objasnio kako samo želim doći do vrha i nazad i da li mogu ostaviti bicikl uz ogradu kraj doma dodali kako mogu gdje hoću jer odavde nitko ništa ne odnosi.


Okić je zanimljiv planinarima i penjačima zbog stijene, a i povijesnog uspona davne 1843. godine, koji se smatra kao prvi alpinistički uspon u hrvatskom planinarstvu koji je izvela Ilirkinja Dragojla Jarnević (bez alpinističke opreme) , i to zapisala u svom dnevniku:
„Strašno stermi i skliski put prieko onog kamenja i porušenih razvalina bi s pogibeljom skopčan i plazenje po njemu vratolomno, ali moja želja, verh dospjeti, čini me svu pegibeo prezirati, i ja, cipele iz noguh uzamši, a odeću oko mene uzko gori zaodevenu, pustih s kao mačka gori plaziti; sada deržeći se za onua bujeće korenje, sada za sverših od dubovah i opet za klisure“.

(Dragojla Jarnević je rođena u Karlovcu 1812. g., a 1840. godine priključuje se Ilirskom pokretu. Autorica je romana „Dva pira“, ali smatra se njenom najvrednijom ostavštinom "Dnevnik" na više od tisuću stranica koji je 1958. godine objavio S. Dvoržak pod nazivom „Život jedne žene“.)

Putem sam primijetio puno ovakvih zvončića.


Postoji više staza za vrh, osim lagane planinarske kojima ide većina ima "Dragojlina staza" i "Žoharov put" koji nisu za svakoga.


Nećete se valjda dati uplašiti ovog natpisa!


Pred vrhom, gdje već počinju ostaci zidina sreo sam grupu planinara u silasku.

Inače, tokom dana sam već u Manjoj vasi primijetio grupe planinara kako kreću prema Okiću.

Jedan od bolje očuvanih dijelova ovog starog grada.


Ovuda se dolazi do terase sa koje su lijepi vidici prema Medvednici.


Detalj sa planinarskog puta, na kome također treba paziti.


Pred dosta godina, kad sam ovdje bio na penjačkim vježbana za planinarske vodiče, također sam došao biciklom, ali iz Zagreba.preko Galgova.
Fotke za dvoklik: pogled sa Okića na Medvednicu ispod koje je grad Zagreb i na Okić, mislim sa Terihajskog brega.


Jedan od uspona na Okić na videu:

Čekajući vlak na kolodvoru u Jaski primijetio sam nekoliko gnijezda lastavica, iz ovog su malo izvirile glavice ptića


U povratku doma, do kojeg sam nakon izlaska iz vlaka morao napraviti 6 km uzbrdice, poželio sam nešto sa proteinima i vitaminima, a nakon čega paše i nešto sa resveratrolom što nisam putem..