po putu i azimutu

Zir sa svojom kamenom glavom kao da izranja iz Ličkog polja i teško ga je ne primijetiti dok se vozi autocestom Zagreb - Split nešto prije ulaza u tunel Sv. Rok. Makar je bila kiša ujutro dok smo vozili kroz Liku prema Lovinačkom kraju ipak se vidio njegov markantni vrh.




Nakon buđenja u društvenom domu u mjestu Sv. Rok krenuli smo na kavu do restorana Braja gdje je prošle godine bilo okupljanje planinara i drugih sudionika pohoda "Tragom zbjega Lovinačkog kraja".
Na livadi preko ceste paslo je stado ovaca, a neke su mi htjele i pozirati.



Na izvoru Kozjan napunili smo boce hladnom pitkom vodom, a u blizini se nalazi i punionica vode Sveti Rok.



Do podnožja Zira dolazi se cesticom za selo Trkulje, s koje se vrh čini teško pristupačan. Visok je samo 850 m n/m, ali zbog usamljenog položaja i impozantne stijene u zadnje vrijeme ga obilazi puno planinara i uvršten je u Hrvatsku planinarsku obilaznicu i obilaznicu Lički gorski biseri.



Na početku uspona naišli smo na zanimljivu spilju u koju smo morali zaviriti.






Uspon najprije ide kroz šumu a nakon sedla odakle se lijepo vidi okomita stijena penje se do vrha na dva mjesta i uz pomoć postavljenih sajli. Uspon nije težak i traje oko jedan sat.



Vrh je uzak i ne može stati puno ljudi.



N vrhu je i nekoliko udubljenja koja nakon kiše postanu mali bazeni.



Sa Zira je lijep pogled na Velebit. Milim da se vidi i Sv. brdo koje nam je cijelo vrijeme bilo u oblaku.



Planinari na vrhu Zira se jedva vide.



U selu Trkulje pod Zirom obavezno smo navratili kod Nikole koji nas je ponudio svojom rakijom i izvinjavao se jer ovaj put nije imao sira.
Pogled na Zir sa druge strane






Izlet smo završili posjetom jednom restoranu kod Perušića, jer smo do tad imali samo suhu hranu.