po putu i azimutu

Na sedmom izdanju Učka Mountain Treka u subotu 17. listopada pojavilo se na startu čak 272 trekera, vjerojatno i i što je ovo bila posljednja utrka hrvatske treking lige, a ujedno i pretposljednja slovenske treking lige. I ovaj put start i cilj bili su u konobi Lovranska draga. Zbog neoporavljenog koljena nisam se prijavio za ovako tešku utrku, ali sam ispratio učesnike na startu i lagano prošetao okolicom sa posjetom Marunadi u Dobreču i Lovranu.
Lijepi tekst o utrci napisala je i pobjednica u planinarskoj kategoriji, učesnica Hrvatske himalajske ekspedicije na Mount Everest Tea Đurek (u utrci su sudjelovale i sestre Bostjančić koje su stajale na najvišem vrhu naše planete).

Zbog velikog broja natjecatelja prvo su u 9 h startali ultraši, a krenuli su kao da se trči neki sprint a ne teška utrka preko 50 km i oko 3000 m visinske razlike.



U planinarskoj kategoriji bila je veća gužva, a dužina staze je otprilike duplo kraća.



Kolona trekera u šumi nakon starta.



Prva kontrolna točka za obe grupe bila je stijena sa nekoliko polupećina Zijavica iznad Mošćeničke Drage, inače popularno penjalište.



Na putu prema Zijavici lijep je pogled na Mošćeničku Dragu na čijim plažama ovaj put nije bilo kupača, samo je par ljudi uživalo u sunčanom danu.



Ova stijena je i lijep zaseban izlet, pogotovo kad se ljetuje negdje na Liburnijskoj rivijeri. Markirani put vodi iz Mošćeničke Drage preko mjesta Sv. Petar i Obrš i nije težak.



Pogled iz Zijavice. Vidi se Tramuntana, tj. sjeverni dio otoka Cresa.



Druga kontrolna točka Voloski kuk je na kraju ovog kanjona, Zijavica je ostala desno gore, a treća vrh Perun čeka lijevo visoko na 880 m n/m.



Usput se može vidjeti nekoliko ovakvih pećina, koje su sigurno bile zanimljive i budile maštu prvim slavenskim doseljenicima, jer u okolici ima puno naziva iz staroslavenske mitologije.
I kod Žrnovnice u srednjoj Dalmaciji također ima brdo Perun, a ispod njega se nalazi lokalitet, izvor i potok zvan, ikavski, Tribišće.



Do Voloskog kuka i dalje prema vrhu Perun prolazi se kroz ovo zanimljivo, već dugo vremena napušteno mjesto Trebišća.



Puno je ovakvog zanimljivog korijenja, u kojima kao da se skriva staroslavenski bog Veles (Volos).



U šumi su mirisale ciklame,



a kod Podtrebišća bilo je grmova lijepih kupina.







Voloski kuk, 2. KT. Ovdje je puno ovakvih polupećina i strmih tijena, a tu se slijevaju bujice nakon kiša i tvore potok koji prolazi ovim kanjonom, Potoškom dragom. Ne može se naprijed nego dijelom puta nazad i zatim strmo prema napuštenom zaseoku Podtrebišća i Perunu.



Pogled sa pašnjaka kod Podtrebišća prema vrhu Perun na kojem je 3. KT. (Perun je u slavenskoj mitologiji slično božanstvo kao i Thor u germanskoj).



Ovuda je u srpnju uređena i markirana mitsko povijesna staza Trebišća - Perun sa nekoliko poučnih tabli.

Pogled sa vrha Perun (880 m) na vršni greben Učke, Suhi vrh i Vojak.



Slijedeća točka je prijevoj Bodaj (KT 4, oko 900 m n/m), a zatim se preko mjesta Mala Učka (oko 1000 m) treba popeti na visoki prijevoj Sedlo i zatim nakon 5. KT između Suhoh vrha i najvišeg vrha Učke Vojaka spustiti nazad u Lovransku dragu.
Pogled na mjesto Mala Učka sa uspona na prijevoj Sedlo pod najvišim vrhom planine Učke.



Rezultati i puno slika na stranicama Adnatura koji je organizirao utrku.

Dodatak:

Maruni sa Marunade u Dobreču

Zir sa svojom kamenom glavom kao da izranja iz Ličkog polja i teško ga je ne primijetiti dok se vozi autocestom Zagreb - Split nešto prije ulaza u tunel Sv. Rok. Makar je bila kiša ujutro dok smo vozili kroz Liku prema Lovinačkom kraju ipak se vidio njegov markantni vrh.




Nakon buđenja u društvenom domu u mjestu Sv. Rok krenuli smo na kavu do restorana Braja gdje je prošle godine bilo okupljanje planinara i drugih sudionika pohoda "Tragom zbjega Lovinačkog kraja".
Na livadi preko ceste paslo je stado ovaca, a neke su mi htjele i pozirati.



Na izvoru Kozjan napunili smo boce hladnom pitkom vodom, a u blizini se nalazi i punionica vode Sveti Rok.



Do podnožja Zira dolazi se cesticom za selo Trkulje, s koje se vrh čini teško pristupačan. Visok je samo 850 m n/m, ali zbog usamljenog položaja i impozantne stijene u zadnje vrijeme ga obilazi puno planinara i uvršten je u Hrvatsku planinarsku obilaznicu i obilaznicu Lički gorski biseri.



Na početku uspona naišli smo na zanimljivu spilju u koju smo morali zaviriti.






Uspon najprije ide kroz šumu a nakon sedla odakle se lijepo vidi okomita stijena penje se do vrha na dva mjesta i uz pomoć postavljenih sajli. Uspon nije težak i traje oko jedan sat.



Vrh je uzak i ne može stati puno ljudi.



N vrhu je i nekoliko udubljenja koja nakon kiše postanu mali bazeni.



Sa Zira je lijep pogled na Velebit. Milim da se vidi i Sv. brdo koje nam je cijelo vrijeme bilo u oblaku.



Planinari na vrhu Zira se jedva vide.



U selu Trkulje pod Zirom obavezno smo navratili kod Nikole koji nas je ponudio svojom rakijom i izvinjavao se jer ovaj put nije imao sira.
Pogled na Zir sa druge strane






Izlet smo završili posjetom jednom restoranu kod Perušića, jer smo do tad imali samo suhu hranu.