po putu i azimutu

Nakon što sam se u ožujku sa nekoliko blogera i planinara uspeo na Snježnik (1506 m) ponovo sam se našao na ovom stjenovitom vrhu sa jednim blogerom, kojeg e u zadnje vrijeme češće viđam na Ptičici.
Lijepo vrijeme i livade pune raznoga cvijeća izmamilo je dosta planinara i izletnika na šetnju i uspone na vrhove oko Platka.





Vrh Snježnika sa puta kroz Grlo


Na vrhu sam zatekao planinare iz Koprivnice koji su nastavili prema Risnjaku, a zatim je na vrh preko grebena došao i Svantevid sa Gogom i još dva planinara.



Sa Snježnika su lijepi pogledi na sve strane, kao i na susjedni Risnjak u Gorskom kotaru


Uz ostalo, i ova ne baš dobro odjevena muha privukla je naše objektive.


Nije nam se žurilo nazad


Na žalost, na ovom lijepom planinarskom objektu još nije počela obnova




Svantevid se dobro razumije u biljke i između ostalog cvijeća pronašao je rododendron u pupu, planinski lan, kao i ovaj pavit ili klematis na slici, a ja sam mu pokazao stanište runolista koji još nisu procvjetali.


Na povratku prema domu na Platku naišli smo na plave pakujce i nešto niže na ilirske gladiole


Dodatak:

Dok Svantevid snima rododendron u pupu a ja pokazujem rukom prema okolnim vrhovima Goga snima nas.

Zadnji dan svibnja i prvi lipnja održavalo se natjecanje "Plitvice Orienteering u orijentacijskom trčanju u organizaciji Orijentacijskog kluba „Maksimir“ na području nacionalnog parka Plitvička jezera. Prvi dan bila je utrka za Prvenstvo Hrvatske, a drugi dan za World Ranking Event, tako da se skupilo orijentacista iz više zemalja. U subotu se također održavao i Plitvički maraton i neki dijelovi ceste oko Plitvičkih jezera bili su zatvoreni za promet.
Okupili smo se oko nogometnog igrališta u mjestu Mukinje pred ulazom u N.P.





Jedna od kontrola se vidjela sa igrališta i tako smo mogli pretpostaviti dolazak na cilj pojedinih trkača


Pogled na ličku Plješivicu


Gledaju se ezultati na ceduljicama ovješenih iza gola


U očekivanju proglašenja pobjednika po kategorijama


Proglašenje se prati sa tribina


U jakoj konkurenciji naša Nikolina je zauzela drugo mjesto


Od članova OK Torpedo Nikolina je uspjela biti druga u svojoj kategoriji (17 - 20 g) i u nedjelju, kao i Edi, dok je Tea bila treća u W 21 A.

Ja sam trčao samo u subotu i to dosta loše jer sam prošao kraj jedne kontrole ne vidjevši je i morao sam se ponovo vraćati do nje. Da sam ostao i drugi dan prošetao bih se uz krasna Plitvička jezera, kao što su "ptičica" Romanski prije


i Tirena tjedan kasnije.




Vratio sam se nazad autobusom zajedno sa djecom koja nisu ostala drugi dan.

Već sam pred 15-tak godina obišao najviše planine u Sloveniji i za završetak Slovenske planinske poti ostali su mi samo vrh Sv. Trojica nedaleko Pivke i mjesta u slovenskoj Istri uz talijansku granicu, Ankaran i Tinjan, do kojih mi se nije nikako dalo ići samo zbog žigova, ali kad su Žarko, Uroš i Saša planirali uz neke vrhove obići i ova mjesta pridružio sam im se i krenuli smo autom rano ujutro prema Sloveniji.
Nakon vožnje po slovenskoj Istri i kave u jednom kafiću u Ankaranu vratili smo se dio puta i krenuli na vrh Slavnik (1029 m), koji je prije bio i točka Istarskog plan. puta jer se nalazi na sjevernom rubu Ćićarije. Na Slavnik se najlakše dođe iz mjesta Podgorje, za oko sat i po laganog hoda, a malo dalje na jugu su i naša mjesta Jelovice i Vodice iz kojih smo nekad znali ići na Slavnik.
Vrhu Slavnika je travnat, a na livadama bilo je dosta cvijeća, među kojem su se isticali narcisi.





Na vrhu je već bilo dosta planinara.




Planinarski dom, Tumova koča na Slavniku nalazi se na vrhu, a uz nju je i veliki odašiljač


Lijepo se vidjela skoro cijela Ćićarija i najviši vrh Učke Vojak (1401 m), udaljen zračne linije samo 33 km.
Dobro se inače vidi i obližnji Tršćanski zaljev, ali zbog izmaglice samo se nazirao grad Koper.




Bilo je oko vrha i ovih encijana lijepe plave boje koje uvijek volim vidjeti.




Nakon marende i odmora krenuli smo nazad i zatim kolima preko Kozine i talijanskog mjesta Bazovitza prema Sežani i Ajdovščini jer su Saša i Žarko htjeli još posjetiti koču Antona Bavčerja na Čavnu (1242 m) iznad Vipavske doline.


Ja sam se prisjetio kako sam krajem travnja '88. pješačio po mokrom snijegu skroz od mjesta Vojsko do Malog Golaka (1495 m), najvišeg vrha u Trnovskom gozdu i nakon što smo se smjestili u Iztokovom zavetišču pod vrhom počela je snježna mećava i morali smo cijelu noć ložiti peć.
Ujutro se vrijeme smirilo, ali smo dosta dugo po dubokom friškom snijegu hodali do koče na Čavenu, a zatim se spustili u Ajdovščinu gdje se u parkovima moglo vidjeti posljedice nevremena.



Ovaj put snijega nisam nigdje vidio, ali bih rado ponovo noćio pod malim Golakom dok vani pada snijeg.
Vratili smo se preko Postojne gdje nas je pozdravio jamski medved, a poslušali smo prije povratka i domaću svirku na terasi hotela.