po putu i azimutu

Na području Velike Kapele ljepotom i veličinom stijena i divljinom krša ističu se Bijele i Samarske stijene, proglašene 1985 godine strogim rezervatom prirode. Zanimljivo je, da su lugari Jakov Mihelčić i Ivan Karlović iz Begovog Razdolja, najvišeg naselja u Hrvatskoj (1078 m), prvi otkrili put i prolaz u do tada nepristupačne Bijele stijene slijedeci trag medvjeda, koji ih je proveo kroz mjesta, za koja semislilo da su neprohodna. Na jednom mjestu, gdje su bile visoke, odsjecene stijene, provukli su se za medvjedom kroz otvor ispod kamena, i nastavili dalje. 1899. g. Mihelčić je pokazao put botaničaru i planinaru D. Hircu, a 1912 Karlović i I. Krajač se uspinju na Samarske stijene.




Na dnu dubokih vrtača može se i ljeti naići na snijeg, a još ima dijelova gdje nije nitko bio i lako je zalutati među stijenama i gustom šumom jele, smreke i bukve ako se ne prati markacija, jer puteva nema, osim do planinarskih objekata. Jedno od najoriginalnije smještenog planinarskog skloništa mi je Ratkovo sklonište na Samarskim stijenama, sagrađeno 1952 g. u polupećini pod visokom stijenom. Nakon što je nemarom posjetilaca izgorilo, 1983 je izgrađeno na istom mjestu, a ja sam ga posjetio prvi put nedugo nakon otvorenja i bio sam kasnije još nekoliko puta.




Sad sam došao iz pravca Jasenka i preko Mlečikovog luga i među planinarima poznatog 13. kilometra. Sklonište me nije dočekalo uređeno kao kad sam bio prvi puta, ali tog vikenda dežurni planinari iz PD "Velebit" , od kojih je jedan nedavno prošao cijeli Velebit, a o tome je pisala Asterix, rekao je kako su već spremljene nove grede i metalni nosači za popravak.




Nasuprot skloništu nalazi se stijena sa nekoliko penjačkih smjerova, najlakši je Safir težine 3, a zatim Pčelica Maja (5) i najteži (6) Fićo i Svjetski. Možda ime Pčelica Maja i nije slučajno obzirom su pčele stalno letjele od cvijeta na cvijet pod stijenom.




Cvijeće u ovakvoj divljini je lijepo vidjeti, a bilo je i ukusnih malina koje su poslastica i medvjedima.




Kud plovi ovaj brod...







Nakon puno vrućih dana u nedjelju ujutro je zahladilo i morao sam obući vjetrovku sjedeći na klupici pod stijenom s pogledom na sklonište i jedva sam dočekao da me obasja sunce. Očekivao sam planinare PD "Duga", ali nije mi ih se dalo dugo čekati i sâm sam otišao u šetnju do obližnjeg Zuba na čijim se okomitim stijenama mogu vidjeti runolisti. Prvo treba proći preko ove nazubljene stijene.







A zatim se provući kroz jedan od uskih otvora u stijenama.




Runoliste sam ugledao na stijeni ispod, ali nisam mogao priči bliže sa fotoaparatom, a i na stijeni nasuprot do koje me dijelilo usko i duboko grotlo.







Svuda naokolo bijele se stijene raznih oblika a između njih neprohodne vrtače i jame iz kojih se uzdižu visoke jele i drugo drveće.






Pogled na stijene u blizini Ratkovog skloništa

Dok vladaju ovako velike vrućine nema ljepše od boravka u nekoj lijepoj uvali na moru, u hladovini hrastova ili borova bez puno kupača, a takvih ima dovoljno uz "stazu valova" između Jadranova i Novog Vinodolskog, a ujutro i uvečer je ugodno prošetati dijelom markirane staze.

Na nekim mjestima stijene se dižu okomito iz mora


U šumi je uvijek hlad



Kod Jadranova se prolazi i uz ostatke rimskih zgrada



Čisto more zove na kupanje



Uvijek je dobro sa sobom imati dovoljnu količinu pitke vode, a šetnja je ugodnija i sigurnija u planinarskim ili običnim tenisicama nego u šlapama za plažu



Na stijenama uz more mogu se vidjeti zanimljivi oblici






Do nekih plaža može se doći samo barkom




Šetnica kroz kamp Zagori i ulazak u Novi


Riva i plaže u Novome


Zalaz sunca iz uvale Lokvišće kod Jadranova

Već mi je običaj u ovo doba godine, na putu prema Novome ili Krku usput se popeti na Kamenjak (838 m), makar je dr Željko Poljak u planinarsko-turističkom vodiču "Planine Hrvatske" napomenuo kako ne preporuča uspon ljeti zbog vrućina i zmija. Ujutro nije toliko vruće i ima hlada do izlaska na livadu, a odmah pod vrhom je ugodna hladovina pod krošnjom lipa. Zmije nisam vidio, ali medvjeđi trag mislim da jesam. Prošli put sam bio na stijenama Malog Kamenjaka, a sad sam se popeo samo do najvišeg vrha.



Pogled na Mali Kamenjak



Sa vrha zna biti i ljepši pogled, ali ipak mogao sam vidjeti lijevo vrh Viševice, u sredini Tuhobić i Jelenčić i desno Medviđak.



Vidio se i dio Obruča na suprotnoj strani.



Sa sjeverne strane prolazi stara cesta za Zagreb, a sa južne poluautocesta koja će uskoro postati autocesta jer se vide radovi na vijaduktu, a vidi se i skoro cijelo ravno Grobničko polje.





Od ovog proširenja ispod na cesti vidi se i dio staze koja vodi prema vrhu, a iznad je cesta za Platak.


Nekad je ispod Kamenjaka bila važna karavanska stanica, od koje je ostala jedna cijela kuća u kojoj je gostionica, a do pred desetak godina bila je još jedna u koju su navraćali vozači kamiona i i drugi, često i sa živom glazbom.


Greben Kamenjaka se strmo uzdiže iznad ceste, ali uspon po stazi je lagan.



Leptira je uvijek na livadama ispod vrha.



Poslije uspona na Kamenjak ili Tuhobić volim navratiti do izviđačkog doma "Sokol" u dolini Lepenice, gdje je ugodno i za najvećih vrućina. Markacija za dom počinje na cesti malo dalje od G. Jelenja. U okolnim šumama se može naći lijepih i velikih vrganja, a ovi su upravo ubrani.




Na livadama uz potok i kraj doma uvijek ima cvijeća

Svaki put me zadive visoke okomite stijene u kanjonu Vela draga, a najimpresivniji su visoki kameni tornjevi, među kojima je najveći Veliki Toranj. Od izlaza iz tunela Učka, koji se nalazi iznad kanjona kratka je šetnja do vidikovca u Veloj dragi, gdje se može uživati u pogledu na Svijeću, Toranj, i druge visoke kamene tornjeve i razne oblike u stijenama. Već iza Poklona table upućuju na Velu dragu.




Prije šetnje dobro je uzeti vode na staroj fontani Josipa II, a osim drugih zanimljivosti o Učki i o njoj se može pročitati u Vodiču Parka prirode Učka.



Do vidikovca vodi ravna i lagana poučna geološka staza, a do kanjona se nije problem spustiti po strmoj markiranoj stazi, na mjestima osiguranoj u siparu sa stubama od trupaca, ali opasno bi bilo skretanje sa staze jer se ispod sipara nalazi visoka prevjesna stijena. Nisam uspio uhvatiti penjače na nekom od smjerova, kao zadnji put u postu od studenog '06., jer su se vjerojatno odmarali u hladovini špilje pod Velikim Tornjem (Commici Castello), a vidio sam samo dvoja kola na parkiralištu kod prilaza.





Ispod se vidi Toranj, desno 100 metarska Sjeverna barijera, a iznad vrh Učke.



Na Velikom Tornju jedan smjer je nazvan Milanov smjer, u spomen alpinista Milana Dolowskog, nastradalog na McKinleyu na Aljasci, najvišem vrhu Sj. Amerike, s kojim sam se družio i planinario, a o tom i drugim smjerovima više kod alpinista " Željezničar" iz ZG.



Lijep je pogled i na "malu" Svijeću iznad tunela želj. pruge.



koju sam ispenjao davno na jednom alpinističkom tečaju.



Do Svijeće se dolazi kroz Okno, a ova tema je često slikana.



Svijeća gledana sa pruge



Na poučnoj stazi postavljene su i interpretacijske ploče o nastanku kanjona, a ima i sa duhovitim crtežima o penjanju


Zumiran vijadukt pred tunelom



Stijene kanjona su visoke i strme i na dijelu preko nasipa pruge, prema mjestu Vranja, a u daljini na brdu se vidi stari gradić Boljun


Pogled na Velu ili Vranjsku dragu iz mjesta Vranja u Boljunskom polju


Pogled na vršni greben Učke sa plodnih istarskih polja
- 17:59 - Komentari (48) - Isprintaj - #