po putu i azimutu

Na području Velike Kapele ljepotom i veličinom stijena i divljinom krša ističu se Bijele i Samarske stijene, proglašene 1985 godine strogim rezervatom prirode. Zanimljivo je, da su lugari Jakov Mihelčić i Ivan Karlović iz Begovog Razdolja, najvišeg naselja u Hrvatskoj (1078 m), prvi otkrili put i prolaz u do tada nepristupačne Bijele stijene slijedeci trag medvjeda, koji ih je proveo kroz mjesta, za koja semislilo da su neprohodna. Na jednom mjestu, gdje su bile visoke, odsjecene stijene, provukli su se za medvjedom kroz otvor ispod kamena, i nastavili dalje. 1899. g. Mihelčić je pokazao put botaničaru i planinaru D. Hircu, a 1912 Karlović i I. Krajač se uspinju na Samarske stijene.




Na dnu dubokih vrtača može se i ljeti naići na snijeg, a još ima dijelova gdje nije nitko bio i lako je zalutati među stijenama i gustom šumom jele, smreke i bukve ako se ne prati markacija, jer puteva nema, osim do planinarskih objekata. Jedno od najoriginalnije smještenog planinarskog skloništa mi je Ratkovo sklonište na Samarskim stijenama, sagrađeno 1952 g. u polupećini pod visokom stijenom. Nakon što je nemarom posjetilaca izgorilo, 1983 je izgrađeno na istom mjestu, a ja sam ga posjetio prvi put nedugo nakon otvorenja i bio sam kasnije još nekoliko puta.




Sad sam došao iz pravca Jasenka i preko Mlečikovog luga i među planinarima poznatog 13. kilometra. Sklonište me nije dočekalo uređeno kao kad sam bio prvi puta, ali tog vikenda dežurni planinari iz PD "Velebit" , od kojih je jedan nedavno prošao cijeli Velebit, a o tome je pisala Asterix, rekao je kako su već spremljene nove grede i metalni nosači za popravak.




Nasuprot skloništu nalazi se stijena sa nekoliko penjačkih smjerova, najlakši je Safir težine 3, a zatim Pčelica Maja (5) i najteži (6) Fićo i Svjetski. Možda ime Pčelica Maja i nije slučajno obzirom su pčele stalno letjele od cvijeta na cvijet pod stijenom.




Cvijeće u ovakvoj divljini je lijepo vidjeti, a bilo je i ukusnih malina koje su poslastica i medvjedima.




Kud plovi ovaj brod...







Nakon puno vrućih dana u nedjelju ujutro je zahladilo i morao sam obući vjetrovku sjedeći na klupici pod stijenom s pogledom na sklonište i jedva sam dočekao da me obasja sunce. Očekivao sam planinare PD "Duga", ali nije mi ih se dalo dugo čekati i sâm sam otišao u šetnju do obližnjeg Zuba na čijim se okomitim stijenama mogu vidjeti runolisti. Prvo treba proći preko ove nazubljene stijene.







A zatim se provući kroz jedan od uskih otvora u stijenama.




Runoliste sam ugledao na stijeni ispod, ali nisam mogao priči bliže sa fotoaparatom, a i na stijeni nasuprot do koje me dijelilo usko i duboko grotlo.







Svuda naokolo bijele se stijene raznih oblika a između njih neprohodne vrtače i jame iz kojih se uzdižu visoke jele i drugo drveće.






Pogled na stijene u blizini Ratkovog skloništa