po putu i azimutu

Risnjak mi je jedan od naših najljepših planina i uvijek mi je poseban osjećaj kretati se nedirnutom divljinom nacionalnog parka do Šloserovog doma i zatim se popeti na stjenoviti vrh. Ujutro je bilo oblačno, a prognoza je bila kiša i povremeni pljuskovi, tako da sam se odlučio za najkraći prilaz Risnjaku sa G. Jelenja preko Vilja, gdje se može ostaviti vozilo. Kiša još nije padala, ali je sa usponom magla postajala sve gušća.



Ubrzo smo stigli do Medvjeđih vrata, gdje je križanje puteva za Crni lug, Lepenice, Vilje i Risnjak.


Dalje se nastavlja u početku skoro ravnom stazom kroz šumu bukve.


Sjetio sam se kad sam pred oko 20 godina vodio veću skupinu planinara istim ovim putem, ali zimi po dubokom snijegu, a nakon Risnjaka nastavili smo prema Platku. Ovaj 'nogostup' se tad nije vidio


Stabla rastu i iz ležečeg položaja


Obično je sa južnog Malog Risnjaka lijep pogled na vrh Risnjaka (1528 m) i dom ispod, ali sad se nije vidjelo ništa, a dom smo ugledali tek kad smo došli pred njega.


Malo prije doma počela je padati kišica, tako da nismo pokisli, a pola sata nakon nas iz pravca Crnog luga je došla veća grupa planinara 'Duge', koji su ipak malo pokisli. Makar se nije ništa vidjelo, sa još nekoliko planinara sam se uspeo na vrh, koji je udaljen samo 10' od doma.




I ovako su stijene izgledale veličanstveno, a na putu za vrh ima i dvije sajle.


Naravno, na stazi do doma i na usponu prema vrhu bilo je i raznog cvijeća.






Kad smo, nakon odmora i marende htjeli krenuti nazad i počeli izlaziti iz toplog doma, odjednom je strašno zagrmilo u blizini i svi su opet pobjegli u dom. Počela je padati i jaka kiša sa grašicom. Kad se malo smirilo planinari 'Duge' su otišli prema Platku jer ih je tamo čekao bus, a ja sam još malo sačekao i kad je kiša skoro stala krenuo sam nazad prema Vilju i G. Jelenju, a mislio sam posjetiti i izviđački dom 'Lepenice' koji se nalazi oko 20 min hoda od izlaska na cestu Zagreb-Rijeka i tamo se ugrijati i posušiti robu ako se smočim putem. Staze su se skoro pretvorile u potoke.


Nedugo nakon odlaska iz doma ponovo je počeo pljusak sa još gušćom i većom grašicom, ali sad nije bilo druge nego požuriti prema Lepenici. Opet je nekoliko puta zagrmilo iz velike blizine, a baš smo malo prije u domu pričali o gromovima i munjama i kako se zaštititi, ali izgleda i više plašili jedni druge. Srećom, dom na Lepenicama nije daleko, ali smo došli potpuno mokri i nakon presvlačenja sjeli kraj peći sa šalicom toplog čaja.


Kako smo došli u dom, tako je i kiša prestala, a ubrzo se na trenutak pokazalo i sunce. Kako su rekli, kod njih i nije bilo jače kiše i tuče, ali tad su me zvali od doma i pitali di sam, jer je u Rijeci pljusak i grašica, a upravo smo i na radiju slušali kako je u Zvonimirovoj ulici poplava i voda diže šahte.
Dok nam se sušio dio robe, prije polaska za Rijeku malo smo prošetali oko doma.

Pred nekoliko godina sam prošao planinarsku obilaznicu putevima Dobrinjštine na otoku Krku i svidjela mi se, bez obzira što najviša visina jedva prelazi 200 m, ali osim lijepog pogleda na more, u kojem se mogu svako toliko osvježiti, posebna vrijednost je i rasprostranjenost raznih biljnih i životinjskih vrsta., među kojima volim vidjeti i ovakvog bjeloglavog supa. Centar Dobrinjštine je stari gradić Dobrinj, koji je do danas zadržao stare autohtone kamene kuće i uske kalete, a ima i drugih zanimljivih mjesta. Uz tu obilaznicu postoje još neke šetnice oko zaliva Soline koje su pogodne i za vožnju biciklom, a sad sam se htio, osim kupanja u toplom moru zaljeva, prošetati i do rta Sulinj, nasuprot mjestu Klimno.



Do uzgajališta školjaka, koje je sad bilo zatvoreno vodi lošija cesta, a zatim se stazom preko livada punog cvijeća prolazi uz nekoliko lokava i dolazi na kraj poluotoka koji skoro zatvara zaljev.















Kretao sam se pažljivo jer sam htio "uloviti" i koju zmiju na spavanju, ali uspio sam samo, osim pužića, još samo ponekog guštera i leptira.





Osim raznolikog cvijeća koje se još kupalo u rosi pažnju mi je privukao i jedan napušteni brod.






Bolji plivač bi bez problema i preplivao zaljev na ovom najužem mjestu, ali ja sam se vratio nazad i uz kupanje u skoro vrućoj vodi u plićaku Melina, gdje su neki već dobro 'pocrnili', došao do Klimna.





Cvijeće je raslo i uz plaže ispod autokampa Klimno, odakle se može cesticom uz more stići i do mjesta Šilo, kojom sam se provozao biciklom prošlo ljeto, a sada sam samo protrčao jednim dijelom.


Htio sam se prošetati i do Dobrinja na brdu do kojeg vode markirane staze iz Solina i preko mjesta Klanice, ali nisam više imao vremena, pa ću drugi put.

U organizaciji planinarskog društva Strilež iz Crikvenice po 18. put održana je tradicionalna planinarska akcija »Pješačenjem do zdravlja«, ovaj put od planinarske kuće Stalak koja se nalazi na 'Rudolfini', cesti Novi Vinodolski-Ogulin, do vrha Velika Javornica (1375 m). Bila je predviđena i llakša kružna staza do Škure drage, a oni kojima je pretežak uspon na V. Javornicu mogli su se vratiti sa Bunjevačke livade. Oko 10 h već je sav parkirni prostor oko kuće bio popunjen automobilima, a bilo je i najmanje 4 autobusa.

Nakon dobrodošlice spremili smo se za uspon i u 10.30 krenuli prema odabranom odredištu.


Oko planinarske kuće bilo je cvijeća


Stariji su obilazili deblo, a mlađi preskakali


Veliki javor na putu za Veliku Javornicu u polju medvjeđeg luka


U šumi se moglo vidjeti i ovakvih neobičnih skulptura.




Neke smo trebali i "pridržati"


A debla smo opet morali obilaziti


Prije strmog uspona za V. javornicu odmorili smo se na Bunjevačkoj livadi punoj cvijeća.










U šumi je prevladavala bukva, a bilo je i velikih stabala jele i javora. Uz gnjile panjeve rasla su mlada stabla.


Na vrhu nas nije moglo puno stati, a prvi planinari uplašili su poskoka koji se sunčao na vrhu, tako da opet nisam uspio snimiti nijednu zmiju. Vrijeme je bilo prohladno, na mjestima s vjetrom, ali pri povratku se razvedrilo i postajalo sve toplije.


Do vrha nam je trebalo skoro 3 sata, a vratio sam se puno brže jer nisam išao u grupi nego s jednom planinarkom koja također voli brže kretanje. Čekao nas je topao grah i razno piće, a bilo je i dovežene vode u kanisterima.
Uglavnom starijim planinarima izgleda nije bilo dovoljno šetnje jer su kasnije i zaplesali uz muziku.

Cres je uz Krk naš najveći otok a njegovi vrhovi Gorica (650 m) i Sis (639 m) su najviši poslije Vidove gore (778 m) na Braču. Vrh Sis (Cresani kažu Šiš) je i kontrolna točka 'Hrvatske planinarske obilaznice', a najlakši je prilaz od prijevoja Križić (371 m) gdje se račva cesta za mjesto Beli. Do Križića se dolazi cestom iz trajektnog pristaništa Porozine udaljenog 13 km, a toliko ima i do mjesta Cres.
Trajekti na liniji Brestova - Porozina voze često i sada van sezone je cijena karte za osobu sa biciklom 30 kn, a s motociklom 43 kn. Sa trajekta se lijepo vidi vrh Sisol i skoro cijeli greben Učke.


Porozine ima i nekoliko lijepih plaža, a na najvećoj bilo je i nekoliko kupača, a prolazili su i turistički brodovi


Od parkirališta na Križiću do vrha Sis ima od 30 - 45 min, uglavnom stazom uz suhozid, a dalje grebenom do vrha Gorica ima još oko 30 min.


Inače, na otocima Cresu i Lošinju nema otrovnih zmija, ali se često mogu vidjeti razni guževi. Jednog 'crnog gada' sam vidio dok je prelazio asfalt, i još nekoliko kraj grmlja u koje su ubrzo utekli, tako da se na vrhu možete bezbrižno odmarati.




Sis se smatrao najvišim vrhom otoka, a gledano sa ceste tako i izgleda, jer se Gorica i drugi vrhovi ne vide.



Nakon silaska nastavio sam prema Cresu, a trebalo je prijeći i 45. paralelu gdje se nalazi i vidikovac odakle se često mogu vidjeti bjeloglavi supovi. Ovaj put sam vidio jato vrana i dva supa visoko iznad.






Masline su cvjetale, a trešnje se već moglo jesti.


Iz grada Cresa markiran je put prema vrhu gdje se nalaze ostaci romaničke crkvice Sv. Bartolomej odakle je lijep pogled na trajektnu luku i mjesto Merag, a ravno starim kolskim putem može se spustiti u Merag, što sam i učinio jer me zanimalo da li se tuda može spustiti brdskim biciklom. Put je više nego dobar, na mjestima i betoniran, tako da se tuda više isplati nego okolnom puno dužom asfaltnom cestom sa dva uspona, a cijelim putem je i hladovina. Za povratak iz sela mi je trebalo 45 min.




Od Sv. Bartolomeja vidi se i Sis u daljini prema sz.


Opet sam se vratio na Križić i spustio u slikoviti gradić Beli gdje se nalazi i Eko-centar za zaštitu supova a šetnje po stazama Tramuntane sam ostavio za drugi put.




U blizini Porozine je svjetionik koji se vidi i iz Rijeke, a ima i plaža pod stijenama do kojih se može samo sa barkom.
Na plaži u blizini pristaništa bilo je planinara koji su čekajući trajekt močili noge u moru.

Planinarski dom Hahlić nalazi se na oko 1100 m nadmorske visine na južnim padinama planine Obruč, iznad Grobničkog polja. Na tom mjestu prvi put je sagrađen 1926. g. od planinara podružnice HPD-a 'Velebit' sa Sušaka, ali je za vrijeme II svj. rata uništen. Tek 1968. PD 'Kamenjak' iz Rijeke na starim temeljima sagradilo je novi objekt. Danas je vlasnik Hahlića općina Jelenje, a domom upravlja PD 'Obruč' iz Podkilavca.
Do planinarskog doma Hahlić bio sam preko 100 puta iz svih pravaca, ali svaki put je drukčije jer priroda nikad nije ista a i vrijeme se u planini brzo mijenja. Hodao sam po snijegu i kiši, a dva puta sam i odustao od uspona zbog dubokog snijega i magle, jer se tad ništa ne vidi.

Ovaj put sam krenuo iz sela Podkilavac, odakle je i najkraći uspon do doma.
Grobničko polje bilo mi je sve niže


U ovo doba može se vidjeti raznoga cvijeća




Odjednom sam osjetio miris đurđica


Malo više bilo je i perunika


Nakon dolaska na put preko strme travnate padine, koji nazivamo 'put preko kolaca' jer zabodeni drveni kolci služe kao orijentir pri usponu, pogotovo kad padne snijeg ili u gustoj magli,
naišao sam na skupinu konja na ispaši.


Konji su me podsjetili na filmove o Winnetou, po romanima Karla Maya, jer su se neki kadrovi snimali i podno 'Grobničkih Alpi'.


Samo što sam pomislio na maglu...


Ali većina kolaca se ipak vidjela


Blizu prijevoja bilo je i kaćunica




Sa prijevoja se vide vrhovi Suhi vrh i Fratar, a ispod njih i dom Hahlić


Jezerca Hahlići (Kalići), po kojima je dom dobio ime






U jednome od tri jezerca ogleda se i vrh Dnjić


A u najvećem uz punoglavce kao da sam vidio i Rusalku koja ih čuva


U zadnje vrijeme dom se obnavlja i broj ležaja je povećan


Pogled sa stražnje strane gdje je i novouređeno otvoreno sklonište


Sa prednje strane


Te subote bilo je puno planinara u domu, a najviše iz Zagreba, ali kad sam ja došao kasno popodne bio je samo dežurni domar sa suprugom. Još uvijek se sa terase pred domom moglo vidjeti Grobničko polje i kvarnerski otoci.

Dok je na teniskim terenima Marčeljeve drage počinjao ATP Challenger Rijeka Open, mi smo održali zadnje kolo Torpedo kupa '07 u trčeći po mirnim ulicama i parkovima jednog od ljepših naselja u Rijeci. Nakon kišnih dana ponovo je zasjalo sunce i bilo je ugodno za trčanje, a gledatelji teniskog turnira mogli su uživati i u krasnom pogledu na Učku.





U naseljima se lakše orijentirati nego u šumi, ali kontrole su bile dobro skrivene iza grmlja, tako da je kod nekih bilo više šetnje nego što treba.





Pomoć Gorske službe spasavanja nam nije trebala, ali među orijentacistima i ima i gorskih spašavatelja.





Nakon što je zadnji natjecatelj utrčao u cilj, obrađeni su podaci na kartonima i izračunati svi rezultati Torpedo kupa kako bi se mogle podijeliti medalje najboljima. Od 6 utrka računale su se 4 najbolje utrke.





Anamariji očito leže utrke u blizini teniskih terena, jer je pobijedila kao i na nedavnoj utrci za Kup Hrvatske u Kraljevom vrhu. Ujedno je i ukupni pobjednik Torpedo kupa '07 za kadetkinje.
Usprkos tome što je u ovoj trci pobijedila Valentina, ukupni pobjednik u seniorkama je njezina sestra Nikolina, koja je imala do sada tri pobjede. Kod kadeta je pobjednik Nino, a u seniorima neuhvatljivi Marin.

Još sam prošlo ljeto primijetio planinarske markacije kraj magistrale iznad Jadranova i zanimalo me kuda vode, a obzirom da mi je mjesto Jadranovo ionako skoro usput kad idem za Novi Vinodolski, odlučio sam se malo prošetati i pitomim turističkim šetnicama dok još nema ljetne gužve. Markacija prvo vodi asfaltnim putem, a zatim skreće na makadam i kasnije uz more preko plaža i ostataka građevina iz rimskog doba u Lokvišću dolazi u Jadranovo.









Nisam se okupao jer je more za mene još hladno, ali sam hodao po plićaku.