Maybe baby...

Znam što ćete odmah pomisliti.
Da neko vrijeme sam utihnula, nije me bilo na ovim bespućima interneta sa praznim ekranom.
Ali eto kao i uvijek u teškim trenutcima vratim se ovome praznome ekranu,kao nekoj vrsti utjehe.
Vratim se je znam da ovdje uvijek mogu izliti sve svoje emocije koje skupljam i potiskujem.
Kada stvarno pomisliš da sve kreće kako treba, kada napokon pomisliš da će sve biti napokon kako bi trebalo biti, kada se ponadaš da su se kockice zvan tvoj život posložile, ne uspiješ se niti okrenuti a sve se srušilo kao kula od karata.
Nakon svih godina neuspjeha, slamanja srca i duše nađeš snage da se nadaš i vjeruješ u čuda.
Da opet su bili neuspjeli pokušaji, iznova i iznova.
I da ostao je jedan mali embrij kojemu nisu niti davali šanse velike, ali preživio je.
Preživio je i zamrzavanje i odmrzavanje i nastavio.
I znala sam da je samo čekao da dođe k meni.
I da i ja sam mislila da je borac koji je tu da ostane.
Koji će nas nakon usrećiti.
Bila sam uvjerena u to. Bilo je i M.
Čak je i M. počeo misliti da su neke stvari simptomi i da sam stvarno trudna.
Čak nisam niti dobila kad bih inače dobila, neposredno pred betu.
I došao je taj dan, i taj dan opet su nam se srušili snovi.
Dan kada je beta opet bila negativna.
Ali kada te život udari, udari te jače nego nikada prije.
Možda bi nam se manje slomilo srce da nije bilo još jednoga događaja.
Naime moja draga svekrva, žena koja mi je kao druga majka, žena koja je bila uz mene u svim ovim mukama uvijek tješeći me i moleći se za mene, uvjeravajući me da ne gubim nadu, završila je iznenada u bolnici.
Taman nekoliko dana prije bila je na hodočašću na Krasnom, čak mi je i poklonila blagoslovljenu narukvicu da me štiti i da mi snage.
Taman kad sam mislila da nedostaje još samo nekoliko dana da je razveselim viješću da će još jednom postati nona su nam javili da je na hitnoj.
I da mislili smo da je nešto s tlakom koji joj zna biti visok.
Jer ipak je to ona, žena koja je preživjela rak limfnih čvorova, žena koja se godinama bori sa dijabetesom, ali žena koja i kad joj je loše nikada se ne žali i ne traži pomoć.
Kada sam došla na hitnu i kada su nam rekli da je teško krvarenje u mozgu i da je pitanje slomila sam se.
Ja koja ne plačem javno, koja držim emocije pod kontrolom, nisam mogla doći sebi.
Još i više jer sam vidjela da moj svekar nije niti svjestan što to znači.
Nažalost nešto medicine znam, da znam koji su mogući ishodi i svi scenariji.
Kao što i neznam što bi bilo najgore a što najbolje.
Molila sam se tiho u sebi za nju ali nisam ni sama znala za što molim.
Evo i sada danima i danima nakon svega i dalje svakodnevno mislim i molim za nju a i dalje neznam za što molim.
Da srećom ako se to može tako reći živa je, bila je u induciranoj komi, na aparatima.
Da probudila se, da samostalno diše.
Oduzeta joj je desna strana.
Opseg oštećenja ne znaju niti doktori navodno.
Da čuje i vidi.
Ali nitko ne zna niti koliko niti što.
Ne znamo da li nas prepoznaje ili ne.
Ne može govoriti.
Ponekada me gleda i zasuze joj oči.
Ponekada me gleda kao stranca kojeg se plaši.
I dalje molim, a ne znam za što.
U nekoliko dana razmaka srušio mi se svijet.
I za razliku od ranije ovaj puta me stvarno slomilo.
Toliko me slomilo da traje već predugo.
Inače bi me neuspjeh i negativna beta slomila dan, dva. Ali skupim preostale komadiće sebe i nastavim nekako dalje.
Sada se svako malo opet razbijem na milijun komadića.
Sada kao da se ne mogu sva sastaviti.
Sada kao da nemam nade.
Sada suze nekontrolirano teku i teku, ne prestaju.
S jecajima i suzama utonem u san.
Sa boli u srcu i duši zbog neispunjenog sna.
Zbog mene i M.
Sa boli u srcu i duši zbog te predivne žene koja me prihvatila i voli kao svoje dijete.
Za ženu koja je na dan moje svadbe rekla da je dobila još jednu kćer.
I ne mogu niti izreći niti napisati na što sve mislim i kako se osjećam.
Nema tih riječi za to opisati.
Jedino to. Da se osjećam slomljeno, i da se nikako ne mogu ponovno skupiti. Silne krhotine u koje sam se raspala.
Nekada u ovakvim teškim situacijama rekla bih sama sebi: "Bog i život ti daju jedino onoliko koliko znaju da možeš podnijeti. Tako da ćeš opet preživjeti i život će nastaviti teći. I sve će biti opet uredu."
Da, rekla sam si to i kada sam bila slomljena nakon što mi je djed umro iznenada od srčanoga, na rukama. Dok sam bila sama s njim i bakom.Da velika trauma za 20-godišnjakinju. Ali to je još jedna posebna duga priča.
Da, rekla sam si to kada je umrla baka.I kada je umrla druga.
I još bezbroj puta kada me život zatukao na pod. Ustala sam, obrisala prašinu sa sebe i našla snage i motivacije da idem dalje.
Da budem pozitivna, vedra i vesela.
A sad mogu razmišljati samo o tome, kako je život nepravedan.
Kako mene život samo tuče i tuče, iznova i iznova.
Kako svaki puta kada ustanem, on nađe novi način da me još jače udari i slomi.
Suze samo idu i idu niz moje obraze i ne znam kako da ih zaustavim.