Maybe baby...

Po milijunti put čitam post koji je netko podijelio na fejsbuk zidu sa svima potičući na akciju da se doniraju novci za malu Milu koja boluje od leukemije.
I neka ga podijele još mali milijun puta.
I ja sam ga podijelila nekoliko puta, od kada sam vidjela početak akcije prije nego što je prerasla u nacionalnu akciju prikupljanja donacija.
I da, ja sam jedna od onih koja je donirala novce za tu djevojčicu.
Jer svaka kuna koju mogu skupiti je slamka spasa ne samo za djevojčicu nego i za njene roditelje i obitelj.
Ono što me fascinira u cijeloj ovoj slici je kako se cijela Hrvatska mobilizirala i pokrenula hvalevrijednu nacionalnu akciju kako bismo pomogli maloj Mili.
Pojedinci, obični građani kao što ste vi i ja, su izdvajali od svojih ionako malih i mizernih plaća kako bismo pomogli.
Obitelj djevojčice je rasprodala sve što je mogla rasprodati.
Mali i srednji poduzetnici i obrtnici, svi se odriču dijela zarade kako bi pomogli toj djevojčici.
Gradovi, općine, slavni i poznati, nogometaši i političari svi sudjeluju u nacionalnoj akciji da se djevojčici pomogne. Eto čak i Bandić usred ove "počasni doktorat afere" sudjeluje u akciji.I svaka im čast.
Kako je i Mišerićka na Otvorenom rekla: Ponosna sam što sam Hrvatica. Ponosna sam i ja na sve ljude.
Jer su pokazali da se malena Hrvatska može ujediniti.
Kada hoće.
A zamislite samo kada bi tu snagu zajedništva pokazali i u drugim stvarima.
Borbi da dobijemo ono što zaslužujemo.
Bolju zdravstvenu skrb, bolje zakone, bolje plaće, bolja radna prava, radna mjesta za nezaposlene, očuvanje radnih mjesta koja imamo.
Što bi bilo kada bi smo se ovako ujedinili kada političarima treba poručiti da se ne igraju našim životima?
Što kada bi smo poručili državi da ne uništavaju tvrtke i obrte i naša radna mjesta?
Što kada bi smo lihvarskim bankama koje sustavno uništavaju maloga čovjeka dugovima, ratama, kreditima rekli dosta?
Što kada bi svatko od nas digao glas na nepravdu, ma kakvu god ona bila, jednako kao što šeramo i objavljujemo apel za pomoć Mili ili doniramo novce?
Imamo hrabrost uplatiti novce, imamo hrabrosti pomoći kada treba.
Zašto onda nemamo hrabrosti viknuti i očitati bukvicu kada treba?
Zašto nemamo hrabrosti glasno viknuti svoje mišljenje, svoje stavove?
Zašto i dalje godinama sustavno trpimo omalovažavanje, šikaniranje, sustavno uništavanje nas, naših života i bližnjih.
I to sa svih mogućih sfera života.
Zašto ako nas ne ubije glad, žeđ, posao, bolest onda ubije stres?
Stres jer ne znamo... kako ćemo poplaćati ionako previsoke račune....kako ćemo preživjeti do kraja mjeseca od one plaće koju smo dobili...kako ćemo i ovaj mjesec platiti ratu kredita koji smo uzeli jer nam je potreban krov nad glavom...kako ćemo djetetu kupiti knjige i opremu za školu...kako ćemo poplaćati sve medicinske troškove svoje bolesti...kako ću živjeti ako nisam dobio plaću ovaj mjesec...kako ću živjeti ako su mi dali otkaz....kako ću živjeti ako su mi tvrtku ili obrt uništili...kako ću platiti ovu kaznu...i ostalih milijun kako s kojima se susrećemo svakodnevno....
Pa onda pitam svih kako mogu spavati oni koji pričaju puste laži i neistine, mažući oči cijeloj naciji....kako mogu spavati oni koji su na svoj račun spremili par milijončeka a radnici za koje su trebali brinuti su na ulici i nemaju za prehraniti svoje obitelji...kako može spavati privatnik koji je kupio novoga mercedesa ali nema za plaće svojih radnika...kako može liječnik kojemu je posao da brine o životu i zdravlju drugih reći da se priziva na svijest i odbija neki medicinski postupak...kako jedan svećenik može stati pred svoju crkvu i izreći riječi mržnje i pozvati na zlo i reći da je to u ime Božje...kako jedan otac može svoje dijete ubiti...
I opet mogu milijun kako nabrojati čak i ne gledajući vijesti i čitajući novine.

Zašto i mali ovaj milijun kako... ljudi ne šeraju i lajkaju, ne pokreću akcije od nacionalne vrijednosti i važnosti.
Zašto samo u pojedinim situacija dignemo se i ujedinimo kada ima toliko drugih ljudi, djece, razloga da se dignemo i ujedinimo u zajedničkom cilju nekome pomoći.
Eto zato se može sve kada se hoće.