Sinoć,oko pola tri.
Sjedim na stepenicama kraj mosta,slušam pjesme i počnem plakati.
Vani nema ni žive duše,ipak je pola tri ujutro.
Opet sam se sjetila Njega.
Ono tipično pitanje : Zašto?
I gledam u nebo,plačem,ponavljam kako mi fali i pitam (se) zar je moguće da ja njemu ni malo ne falim.
Pola minute kasnije čujem da netko ide po mostu.
Dignem glavu,a ono ni manje ni više,nego On.
Zvijezdica : A nemos vjerovat, on kao da te prati
Ja : Baš,a sve je slučajnost neka
Zvijezdica : Sudbinaa.
Šta vi mislite šta je to?
|