Demiurg Mu Se Smije U Lice

nedjelja, 18.06.2006.

petulencija, indolencija, transparencija, pervidnost, litota, tauntologija, anamneza, antiteza, eufemizam, kulminacija, apeks, antapeks, zenit, nadir, ekvinocij, opozicija, konjunkcija, halinitet, izobate, parenhim,
elokvencija, kontrakcija, dilatacija, distalnost, proksimalnost, itd., ...

Spomeni nešto takvo i čudno si gledan.
I od rodbine.
Ali ne i od nje.

Emfaziram antagonizam ega i superega jer percipiram da je taj konflikt, vade mecum, bazalni faktor personalnog prosperiteta.

utorak, 13.06.2006.

Kompeticija (latentna)

Globalno je natjecanje, ove godine kao I prošle, u gradu domaćinu.

Dosad još nije zabilježen događaj kad je bilo izvan mjesta održavanja.

Skupili su se mnogi natjecatelji da bi se natjecali u natjecateljskim

Disciplinama . Da, među njima je bio I Brad.

Brad

Mlad, neoženjen, muškarac, kosa do ramena, mačo stav, square jaw, surfer,

Radikalan. Došao je samo zbog jednoga- sudjelovanja na natjecanju.

U početku mu je bilo lako, ali kako je postajalo napornije, tako mu je bivalo sve teže.

Jesam li spomenuo da ga je rastrgala velika bijela psina.

Nije mu bilo lako. Morski je pas imao više zubi od mnogih ljudi koje je Brad upoznao

Na Filipinima.

To je bio težak udarac za mnoge kojima je bilo stalo.

Poslije su ulovili bijelu psinu. Brad nije preživio. Chet je to znao.

Chet

Chet, baldekin, vaterpolo, punk

Chet se šetao šetnicom pazeći na broj koraka. Koristio je metodu obzerverskog brojenja.

Bio je škrt. Razradio je svoju metodu. Svaki parni korak je trebao biti desna noga, a

neparni lijeva. Uvijek je znao da je pogriješio ako bi pogriješio, osim ako bi pogriješio

paran broj puta. Jer bi onda izgledalo kao da nije pogriješio. Ali uvijek je znao: parna

desna, neparna lijeva. Brojeći korake je zaboravio da ima i drugih ljudi na toj šetnici pa

se zato zabio u Torstena.

Torsten je priča za sebe…

Miguel

Koristeći djedov sretni mamac, stekao je znatan imetak.

Nadao se da će na ovom natjecanju ostvariti zapažen rezultat.

Nije mu pošlo za rukom. Mamac, inače zakačen za njegove kvalitetne hlače,

Je zapeo za uže koje je iz nekog razloga bilo pričvršćeno na zapaljenu raketu.

Hlače nisu izdržale i mamac je otputovao na mjesto gdje nije bilo Miguela.

Miguel je bio jako razočaran i nije mu bilo svejedno što je izgubio sretni mamac.

I onda je ugledao skejtera Geoffa.

Geoff

Mlad, pristao mladić, izraženih trepavica.

Optimist, navijač gubitnika, spasitelj prokletih, kopač grobova.

Kao takav je uživao povlastice koje su imali samo povlašteni.

Mnogi nisu bili povlašteni, ali on jest jer je imao sreće, za razliku od svih onih nesretnika

koji nisu.

Svi su oni čuli da je Steve – lovac na krokodile tragično preminuo.

Krokodil.

utorak, 06.06.2006.

06.06.'06

Stotine lica utopljenih u teksturu
Dezorijentirane, amorfne mase.
Fragmenti se otkidaju, utrkuju, bježe, iščezavaju…
Miris truleži, dosade, spokoja.

I sivilo komunističkih zgrada,
Ispucane fasade, zahrđale antene,
arhaični ‚H’ dimnjaci,
mahovinom obrasli krovovi

Ne...kiša nije skup crtica koje bolje zamjećujemo
Ispred tamne podloge.
Može li je tko zaustaviti u trenutku i brojati kapi...
Barem u mislima.

ponedjeljak, 05.06.2006.

Taoci visina

He can’t
fly
anymore

He wants to
But…

Exhausted,
Hungry
He is.

Is he
guilty ?
for being so…
special?
so close?

Hungry,
hungry!

petak, 02.06.2006.

cijenjeni ja

De sili napetosti

Šetao je Perzej kao i svakog dana svog nedogađajnog života.
Hodao je kultiviranim krajolicima po finom asfaltu.
Imao je lance na nogama, a na kraju svakog lanca je bilo sidro.
Nije se točno mogao sjetiti otkud mu ta sidra. Sumnjao je da ih je stekao tijekom odgoja.

Nije ga to posebno zamaralo jer je uvijek hodao ravno po stazi koja nije imala prepreka,
A i asfalt je gladak pa su sidra samo klizila.
Nisu mu smetala.

Ta ravna asfaltirana cesta ga je izluđivala.
Polagano je počeo maštati o nečem boljem za sebe.
Naučio je plesti misli. Ispleo je padobran.
Padobran je samo klizio po glatkom asfaltu.

Perzeju je postalo jako dosadno i počeo je skakutati-puknuo ga je film.
Sad je mogao vidjeti preko ograde uz cestu.
Svijet izvan te ograđene ceste je bio tako šaren, privlačan, opasan, živ.
Sve je više mislio o tom 'vanjskom' svijetu.

Uzburkale su mu se misli, uzburkala se atmosfera.
Sve je to rezultiralo horizontalnim strujanjem zraka, vrlo jakim horizontalnim strujanjem zraka koje je bilo okomito na smjer pružanja ceste.

Ograda ga nije mogla zaštiti. Vjetar mu je napuhao padobran i već je slijedećeg trenutka
Perzej bio u zraku. Mogao je vidjeti 'vanjski' svijet. Ali, zaboravio je skinuti lance s nogu i sidra su se zaplela u ogradu i onda je padobran vukao u jednu stranu, a lanci sa sidrima u drugu i razvila se vrlo jaka sila napetosti i Perzej to nije mogao podnijeti i onda su ga, jadnoga, sile razderale.

-END-

I am become BOB

On koji piše moje postove, on nije ja…i jest.
On je mračniji dio mene, ne najmračniji,
Ali onaj koji nikad nije sretan nit će ikad biti.

On je vrlo perzuazivan.

…

Nekidan mi je netko ispričao moj najveći san.
Netko to nije znao.
Ja nisam bio u njemu.
To me povrijedilo.
Boli kad ti je ukraden san..
Nije ovo ona krađa kad nečeg više nema,
Ovo je više dezekracija .
Mene nema u mom snu.
I boli me- jako me boli.
Ta oaza je zagađena
Ne spominjanjem mene
I nema veze što je netko drugi u mom snu,
Jednostavno nema mene.
Deložiran.

A naslućivao sam da bi to mogao biti moj san,
Kad sam slušao
I već tada sam znao što će sve biti rečeno-
Otprilike.
Mogao sam prekinuti taj govor.
Mogao sam reći da mi smeta.
Samo sam se pravio da mi je svejedno.

Uvijek mi je svejedno.
Uvijek se uvjerim da mi je svejedno.
Patološki indiferentna osoba.

I sad da me ne boli što je netko drugi u mom snu.
Neistina.
Boli me.

Dosta mi je borbe sa mitovima,
Institucijama savršenstva.

Donkihotizam se upio u svaku poru mojeg bitka..
Ja sam drugi do peti.

Endgame

Ustao je oko devet, kao I svakog drugog jutra. Dosađivao se, švrljao po programima (lo zapping), čitao zanimljivosti na teletekstu, ogladnio je, kupio si je marendu. Doručak-pašteta.
Počeo je razmišljati.

Nije trebao. Opet mu se učinilo da vidi istinu. Mnogo je toga vidio.
Uvidio je ispraznost svojih riječi I besmislenost svojih djela. Osjetio se samim, izdanim od njih, od svemira, od sebe, od nje.
Sve su samo riječi. Smijao se, od boli, od jada, od ravnodušnosti..
A ja sam povjerovao.

Došlo je vrijeme da krene u školu.
Da, torba je teška, I žulja.
.
Nije ponio torbu.
Nije otišao u školu.
Otišao je na prugu.

Hodao je polagano među tračnicama, zadubljen u misli.
Nije čuo da mu vlak trubi.

Parolarna

Words- unsaid,
Honesty -concealed

Angry
Latent
Eminent
I feel

Void around me
Ghosts laughing

Give me a hand
Pull me out!

Going mad-again

De smisao života

….ništa ih nije moglo pripremiti na prizor iza širom otvorenih vrata. Naime, pred njima se ukazala jedna sasvim bijela prostorija kojoj se nije moglo odrediti dimenzije, a po sredini te prostorije je levitiralo mozgoliko biće nalik ljudskom mozgu vulumena od jednog vagona. Biće se zvalo Brian.

-Zdravo, pjuni hjumns. Ja sam Brian.-reče Brian.
-Vaš dolazak na ovo čudno mjesto nije slučajan, ali se ipak radi o slučajnosti jer ste vi sasvim nasumično odabrani. Ovo mjesto je samo jedna od mojih projekcija, a ovo obličje sam uzeo samo da pokažem koliko sam pametniji od vas dvojice. Molim vas, bilo bi mi udobnije kad biste sjeli.
Taman kad su Mile I Milutin htjeli prigovoriti kako nemaju gdje sjesti, pred njima su se ukazala dvije ergonomski oblikovane fotelje u obliku sjedala trkaćih automobila sa ugrađenom elektromasažom. Mile I Milutin su bili zapanjeni. Zapanjeni su bili još više kad su shvatili o kojem se modelu radi. Radilo se o modelu turboultrax 3000. Ta kako je Brian mogao znati koliko su noći oni proveli skrivećki listajući kataloge namještaja, koliko su samo posjećivali salone namještaja u nadi da će jedna od tih fotelja doći I do njihovih domova jednoga dana, koliko su samo puta zamišljajući taj fotelj zajedno……dr….drobili orase.

Bio je to čin kojim je Brian potvrdio svoj divinitet.
Nakon što su se Mile I Milutin smjestili u zujave fotelje I prepustili valovima čistog užitka, Brian im se opet obratio.
-Doveo sam vas ovamo jer sam na samrti I ne želim da sva moja saznanja umru samnom. VI ste ti (da čouzn vans) koji će prosvijetliti ljudski rod I odvesti ga u novu eru, eru mudrosti, sreće, napretka… bla…bla…bla… (I nastavio je Brian držati fidelokastrovski govor ne primjećujući kako su Mile I Milutin zaspali na svojim foteljama)…bla…bla…(Mile se probudio)…bla…(Milutin se probudio)….i tako vam ja, Brian, želim otkriti jedini I konačni, Smisao Života.
Mile I Milutin su po svečanom tonu u njegovu glasu shvatili da je to nešto vrlo važno.

-Smisao života je…f…l..p..b..v…hšššš …………..Brian se očito previše zanio svojim govorom tako da je zaboravio da mu je došao smrtni čas….
………………..-Brian umre uz zvuk ispuhavanja balona, vjerojatno se to selio njegov poveliki ego.
Mili se načas učini da vidi Mannya Calaveru:
-Gle! Eno Meni Kalavera!

Sve oko njih nestade uz veliki “PUF” jer nije više bilo Briana da uzdržaje tu multidimenzionalnu projekciju. Već su u slijedećem trenutku opet bili na svojoj trometarskoj jedrilici , negdje na pola puta od Krapnja do Solarisa, opet dovoljno daleko od napaljenih Njemica. Sve je oko njih izgledalo, a I bilo kao prije. Nastaviše jedriti kao da se ništa nije dogodilo, nastojeći sve zaboraviti - uzalud.

Brian je umro. Nije nam nije otkrio svoja znanja.
Za ljudski je rod to značilo još eone stagnacije na ovom primitivnom nivou.
Za Milu je I Milutina to značilo da neće više moći ležati na onim finim foteljama.

Dalmejša

Dalmacija

Di galebovi lete nad barkama,
A mirišu lavande
Ladna bura dere
Masline stare I suhozide
A pod ponistrama uskim
Cviće , ružmarine
I kadulje u kamenu.
Ja san se tu rodija,
Ante sveti me blagoslovija.






Ima galebove,barke,lavande,buru,masline,suhozide,ponistre , kamen,ružmarine,kadulju –pravo priseravanje

Massivehead inc.

I. DIO :Smrtonosna Uvala (Gdje se spominje kićo slabinac)

Jedan relativno relevantni jedriličarski par se našao u za njih vrlo potresnoj situaciji.
Ovo je nihova ispovijest…


Mile I Milutin ploviše jednog sunčanog I sparnog dana oko otoka Krapnja , al naravno , nekih 300tinjak metara od obale izbjegavajući napaljene Njemice kao da su neuhranjene piranhe (Njemice se pale na Dalmatince na jedrilicama – ako se ne slažete , pomirite se s tim da bi lakše pratili daljnji tijek radnje). Tako je bilo I slijedećega dana, kao I svakoga dana prije, ali ne I poslije.

Naime , Mile I Milutin su negdje ne pola puta od Krapnja do Solarisa naišli na prostor-vremensku anomaliju i…. otad više ništa nije bilo isto. Oni , naravno , zbog nepoznavanja osnovnih fizičkih, povijesnih, socijalnih te estradnih zakonitosti nisu shvatili da su ušli u inu anomaliju.
“Isprva se sve činilo normalnim”-vidno potresen mi je rekao Mile.
“ŠTA?!”-nakon kraće pauze dodao je Milutin slušno potresen (još od anomalije).
Dalje ću kao pripovjedač nastojati što vjernije prenijeti riječi koje sam razabrao među Milinim jecajima.

Naime, dok su plovili, učini se njima da vide nepoznatu uvalu. Mile I Milutin su se uvijek hvalili kako znaju sve uvale u njihovom dijelu akvatorija ( manje upućeni bi trebali znati kako su M&M nekoć bili rivali I da su se često natjecali u otkrivanju nepoznatih uvala ).
Zato nikome ne bi trebalo biti čudno što su njih dvojica bez oklijevanja krenuli prema toj
uvali.

Uvala je bila smještena u podnožju nečega što im je nalikovalo na Biokovo, ali znali su da to ne može biti Biokovo jer su daleko od Makarske. Mile je to naročito dobro znao zbog svog odličnog poznavanja zemljopisa I demografije australskih merino ovaca. Uvalu je okruživala gusta šuma bora alepskoga..
Pogled u unutrašnjost sprječavala je baršunasta izmaglica reducirajući domet oštrog Milutinova oka na nekih 32 metra, a Milina na 29m. Temperatura u uvali nikad nije prelazila 13 stupnjeva celzijusovih- deduktivno je zaključio Mile na temelju redovnog promatranja svog džepnog termometra “Za školu I dom”. Kako nije bilo vjetra, Mile I Milutin su bili prisiljeni upotrijebiti svoja “uradi sam” vesla. Dok se Mile pravio da popravlja svoje veslo (kako bi što manje veslao) , iz magle je pred njima izronila nekakva drvena “stvar”. Bila je to nekakva olupina. Olupina je bila vrlo duga, toliko duga da joj se nije vidilo kraja u magli. Mile je pomislio:”Dakle, ovako izgleda beskonačnost.”,ali jet u misao zadržao samo za sebe. U zraku se osjećao jak miris raspadnutog drveta pomiješan sa intenzivnim Milutinovim zadahom što je još više pridavalo mističnosti olupine. Iako nije imala nikakvih međunarodnih oznaka , olupina je odavala snažan dojam astečnosti. Dok su veslali uzduž tog objekta, moglo se čuti samo Milutinove aritmične otkucaje srca i zaranjanje vesala u vodu. Naišli su na pukotinu u trupu. Pustolovni duh im nije dao mira I začas su se našli u unutrašnjosti. Čim su ušli u oko im je upala osvjetljenost areala unutar olupine iako nije bilo vidljivih izvora svjetlosti, pa čak ni pukotine kroz koju su ušli jer je ona nestala.

Napredovali su kroz nekekav vlažni hodnik od trulog drveta I ubrzo su se našli u prostoriji tamnih, I začudo, suhih zidova od nepoznatog im materijala. Na sredini se nalazila tri metra visoka gomila klipova kukuruza koja je imala u bazi promjer oko četiri metra. Mile uskliknu:”Pa ovdje ima 38 kubičnih metara kukuruznih klipova!” , na što ga Milutin ispravi I kaže da se radi o 37.7 kubičnih metara ( računski sam provjerio I utvrdio da je Milutin stvarno bio u pravu unatoč aproksimaciji). Na gomili su se igrale svjetlost I sjena, a žuta boja klipova je ostavljala dojam kao da su od suhoga zlata.
Između Mile, inače školovanog esteta, I gomile se stvorilo nešto poput ljubavi na prvi pogled. Počeo se bacati po klipovima uživajući u senzacijama koje je stvaralo trljanje dugih, čvrstih klipova o Milinu glatku I njegovanu kožu. Milutin je dobacio kako su ti klipovi slični k**cu na što je Mile odgovorio stidljivim osmijehom.
Nakon Miline kupke u klipovima naš duo se odlučio okušati u poznatoj otočnoj igri “viči na klip kukuruza pa komu prije dosadi”. Mile je vikao neviđenom silinom, djelomično I zbog akustike koju je ova kukuruzna prostorija imala. Kako je Mili od silnog deranja udarila krv u glavu, pomutila mu se percepcija I počeo se derati na kukuruz. Samo što to nije bio kukuruz! Bila je to Milutinova glava. Milutinu se od dernjave blizu slušnih kanala potresao sluh. Mile je uvidio kako je pogriješio I prestao se derati. Milutinovu ionako gadnu narav, ovaj je čin zapalio kao bure baruta (suhog) I sve je prešlo u oštar fizički obračun. Mile se sakrio u kukuruze, ali ga to nije spasilo od silovitih Milutinovih pesnica. Nakon jednog precizno odmjerenog direkta, dvoboj je bio gotov. Mile se slavodobitno nakesio. Svih ovih godina je trpio Milutinovu fizičku torturu I eto, napokon se osvetio. Ubrzo se pokajao što je upotrijebio zakon šake I za sve je okrivio svoju pomamu za kukuruzom. Mile od tada više ne jede kukuruzne proizvode.

Nakon kraćeg Milutinova oporavka, ušli su u prostoriju mnogo veću od prethodne, ali u biti matematički sličnu. Razlikovala se samo po tome što je bilo manje kukuruza I po jednim vratima daleko na kraju prostorije I već spomenuto, bila je mnogo veće. Oprezno su gazli do vrata pazeći da se ne poskliznu na razbacane kukuruze.
Kad su se zapitali što da urade, vrata progovoriše:”Tko će pobijediti u zadnjoj emisiji Piramide?”
U Mili se vodila bitka između dva odgovora: “Kićo Slabinac” i “Ćiro Gašparac”.
Naime, Mile nikad nije znao razlikovati njih dvojicu, pa čak je jedno vrijeme mislio da se radi o jednoj te istoj osobi ( pa I autora ovoga biografsko-beletrističke proze je mučio isti problem). Dok se Mile mislio , uletio je Milutin I rekao: “Arijana Čulina”.Da nisu bili u prostor-vremenskoj anomaliji, Milutin ne bi bio u pravu jer je Arijana Čulina pobjednica prošle sezone, ali u ovoj uvali vrijeme ne teče kao u drugim uvalama. Milutin je uistinu bio u pravu. Vrata se otvoriše…..širom…

To be continued…

01/07 (3)
12/06 (1)
11/06 (6)
10/06 (3)
09/06 (12)
08/06 (21)
07/06 (9)
06/06 (12)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?