MOJE BUĐENJE

MOJE BUĐENJE

Teturam pokošenim pašnjacima,
Udaram o stogove sjećanja,
Koji me bezdušno bacaju
U nabujalu rijeku uspomena.

Padam grubo na mokre grebene,
Još svježih rana i ožiljaka.
Ležim tako licem prema tlu,
Preplašena kao plaha srna.

Trgne me kreštanje lešinara…

Zadnjim snagama ustajem,
Čistim rane, perem odjeću,
Da me ne mogu slijediti,
Po tragovima krvi.

Skrivam se u najdubljoj špilji,
Ližem svoje rane,
Učim se disati,
Skupljam snagu,
Slažem misli…
Prevrćem sjećanja,
Kujem planove.

I konačno izlazim…

Uzdignute glave…
Obnovljena, preobražena,
Izliječena, nova…
Neprepoznatljiva…

Uvlačim se među gomilu,
Umiljata kao janje…
Ulazim im pod kožu…
Otvaraju mi svoja ohola srca,
Svoje tajne…ranjivi…naivni…

Budi se lavica u meni…

Zarivam u njihova ledena srca,
Svoje duge kandže…
Naoštrene u tamnoj špilji…
Nemilosrdno, oholo i bezdušno…

Gledajući ih u oči…

Maruša,15.10.2023.g.,21:57h

Oznake: Lavica, tragovi krvi, ližem rane, umiljato janje