MOJE BUĐENJE
Teturam pokošenim pašnjacima,
Udaram o stogove sjećanja,
Koji me bezdušno bacaju
U nabujalu rijeku uspomena.
Padam grubo na mokre grebene,
Još svježih rana i ožiljaka.
Ležim tako licem prema tlu,
Preplašena kao plaha srna.
Trgne me kreštanje lešinara…
Zadnjim snagama ustajem,
Čistim rane, perem odjeću,
Da me ne mogu slijediti,
Po tragovima krvi.
Skrivam se u najdubljoj špilji,
Ližem svoje rane,
Učim se disati,
Skupljam snagu,
Slažem misli…
Prevrćem sjećanja,
Kujem planove.
I konačno izlazim…
Uzdignute glave…
Obnovljena, preobražena,
Izliječena, nova…
Neprepoznatljiva…
Uvlačim se među gomilu,
Umiljata kao janje…
Ulazim im pod kožu…
Otvaraju mi svoja ohola srca,
Svoje tajne…ranjivi…naivni…
Budi se lavica u meni…
Zarivam u njihova ledena srca,
Svoje duge kandže…
Naoštrene u tamnoj špilji…
Nemilosrdno, oholo i bezdušno…
Gledajući ih u oči…
Maruša,15.10.2023.g.,21:57h
Post je objavljen 16.10.2023. u 00:30 sati.