...though nothing can bring back the hour of splendour in the grass...
30.01.2007., utorak
And still I find myself outside, you can't say I haven't tried, perhaps I tried too hard...
|
Hm...što reći? Nda. (Posvećeno jednoj mojoj prozirnosti dragoj osobi i Matei(također meni dragoj osobi), koja je zahtjevala novi post, pa ga je dobila, i sada neka čita/Matea, očekujem pristojan komentar na sve ovo, izvoli čitati jer sam ja ta koja je pisala  /...)Nakon par blistavih trenutaka opet se nalazim u prosječnoj situaciji- it hurts, falls, breaks...ali navikla sam na tako emocionalno grozne situacije, stoga se previše ne žalim na ovu pubertetsku okrutnu torturu mojih mentalinih prostora. Opet se vraćam bolećljivim teen previranjima...  . Ali doći će moje vrijeme opet, u to sam sigurna, jer ipak, pored svega, mislim da činjenica da ništa ne traje vječno još uvijek kol'ko-tol'ko stoji. Ah, ta patetika...prihvatljiva do 15.-16. godine, a ukoliko do tada ne prestane- mislim da bih onda ipak mogla potražiti psihijatrijsku pomoć. Jao, kako sam...čudno...neriješeno *confused*. Ah...da *she searches through her one-inch thoughts and then decides it couldn't be done...yet (hello, optimism, my dear stranger...)*, situacija je beyond čudna, izložena sam prevelikoj neizvjesnosti u svakom pogledu /yes, you're out there playing your high-class games of sorrow/. Ne znam zašto pokušavam izigrati neku ličnost kvazifilozofa *but still, she copies from the best*. Ipak negdje možda mogu vidjeti nekakvu smisao, ako prolevitiram nad svojom psihom, te pogledam njezin svaki, i najmanji djelić iz svake moguće perspektive i dimenzije. Možda me očaj tjera na razmišljanje, sreća je, after all, dvosjekli mač (sinapse se konstantno odbijaju odvijati iz čistog varljivog osjećaja zadovoljstva...ccc), što se mene tiče, zasad...željela bih biti natjerana na vjerovanje u čuda, jer mislim da dovoljno ne vjerujem iako mi se iz nekog nepostojećeg razloga počinju, doduše polako, ali ipak događati (..."and we can force you to believe"...oh well, da). Nisam svjesna situacija, možda je to problem. Možda će vrijeme ipak jednom stati, i dati mi odgovor na to vječno ubitačno pitanje 'zašto' *then she'll be able to say: the whole world shook, the storm was blowing through me...*. Zašto me mučite, već sam dovoljno pod utjecajem vlastitih loših događaja i osjećaja, zašto, ako biste mi mogli reći...? Ne, pobogu, nemojte, molim vas. Ne više. Though, jesam well aware kakav je užitak biti 'iznad', te sabiti nekog, gledati ga kako nestaje, i just be able to see someone go down...someone who's not yourself. Dakle, malecka moja good prijateljica 'znat-će-ona-da-je-to-ona' je hrabro sebe upustila u taj svijet emocionalno čudnih situacija u kojem se ja nalazim, zakoračila je prema meni da mi pruži ruku, sa broken smile na njenom licu, i počela je gledati images of dying love which shine around her like a million suns, they call her on and on, and on, across the universe.... Nije lako, my dear friend, ali ćeš, kao i kroz almost sve drugo, get through it. Oh, garantiram ti. Možda uz puno bola, sva negativno-nova i fragilna izađeš jednog dana, kada te sudbina pozove...ali hey(!), izaći ćeš. Zamisli to kao...kao čekanje na red u bolnicama na filmovima/uđeš, izvučeš onaj broj, i čekaaaš/. I onda eventually moraš doći na red. I to ti daje neku vrstu self-confidencea...*onda shvatiš da optimizam i ne pomaže, pa odeš u kino, sjedneš u treći red i plačeš*. Ja sam već na jednom further levelu od tebe, prošla sam mnogo toga u toj igri iskušenja, i shvatila da je to jedan savršeni trening za mozak, after all. I onda, baš kao i ja neki dan, doživiš success nakon dugog vremena, pa opet shvatiš da je to bilo...nešto ipak ispod tvojih očekivanja. I tako dok jednom ne naiđeš na tu perfect limitless undying love...pa ti možda ni to neće biti dovoljno. Uvijek će biti problema. Nekad većih, nekad manjih...i uglavnom ćemo ih uvijek jednoako doživjeti. Sreća, dakle, ili nesreća...? Pa gledam, zujim, buljim, blejim, i finally slažem: *Can't forgive, sorry to say, (but you don't know you're guilty, anyway)...* |
26.01.2007., petak
Ako nikada niste u depresiji, onda ne znate što je sreća...ili?
|
Da. Um...post će biti...relativno optimističan, budući da sam se jučer uvjerila da još jedna godina čekanja toga nečega nije bila uzaludna. Dakle, ono što sam najviše željela konačno se ostvarilo. Mislim da će stvari sada ići nekim svojim dobrim tokom. Um...nisam sigurna, ali koliko me moje pamćenje još služi- mislim da tu jednu želju čeka već dvije bijedne, tamne godine, kroz koje sam prošla relativno tiho bez any kind of great life thunders, avalanches & floods. To su bile dvije veoma naporne godine. Takav psihički trening da se može reći da sam exhausted. To je bila katastrofalna, bolna i okrutna tortura mojih mentalnih prostora. Od jučer navečer, mislim da mogu reći (kako zasad stvari stoje) da je finally over s tim bolećljivim teen previranjima i takvim stvarima koje su moju almighty prozirnost, koliko god ponekad i korisne bjaše, ali doslovno jebale i jebale u zdrav mozak iz dana u dan. Ali...tu sam. I survived *puts a finger in her perpetually grinning mouth*. Bilo je i vrijeme da moje vrijeme dođe. At last. |
24.01.2007., srijeda
I pad je let ...
|
Hm...sutra fizika i latinski *dying*. Sutra me u školi očekuje... katastrofa. Ali preživjet ću, naravno *as always*. Najgore što mi se može dogoditi je da me pita fiziku i da dobijem jedan i da loše napišem latinski (što bi se moglo dogiditi budući da ne znam što su oni učili iz latinskog...a fyzis- tu bih se mogla zbuniti, jbm mtr gravitaciji (i antigravitaciji)...što će meni u životu elektromagnetizam?). Sutra me očekuje jedan challenge, ali samo pojedinci znaju koji to. Hm. Ako netko do sad ne zna, to znači da mu vjerojatno ni neću reći. Bojim se failure-a. Zato sam calmed, prepared for the worst, but still hoping for the best, I'm trying to be without expectations, and as optimistic as a person in my position could be. Ako to prođe dobro- a stvarno bih htjela da prođe dobro- onda sam ja happy person! A really, really happy person. Aha. Ali...ali...uvijek postoji taj aliii...*frowns*. Sad upravo sam doživjela jedan blagi šok, i nakon njega relief... to je dobar osjećaj- relief. Volim relief. Hm... sutra ću nakon škole, kako god dan prošao- doživjeti relief. Yeah, kako sam optimistična. Ajme, ja sam uljez, ja jedina ulažem trud da budem voljena, i onda na kraju ništa od svega toga. Možda bude bolje, mah, sigurno će biti bolje- my time will come. Mislim, who praised their fuckin' efforts to be loved except me? Nda. Ne mogu pisati, prezbunjena sam, i boli me glava. Jako. Auuu!!! Pazi ovo, kako zakon: Teorija je kad se sve zna, a ništa ne funkcionira. Praksa je, kad sve funkcionira, a nitko ne zna zašto. Albert Einstein XoXo, Mala Lu. |
21.01.2007., nedjelja
Baby, I'll never let you go, all I see is all I know...
|
Ova pozadina. Well, čekam Bowievu, ako Bog da, stići će, kad-tad...*laughs*. Zaključila sam da sam osdoba koja previše čeka jedno te istu stvar. Hm... *should she move on?*. Nika je luda za "Station to station" (i ja sam bila, pa sam napredovala što se tiče Bowiea, ima njegovih puuuno boljih). Osjećam da me neki ljudi koji su naizgled ok sa mnom totally dislike *ne zamjera im, osjeća da je iznad njih*. Moje emocionalno stanje je za razliku od onog prošlog tjedna prihvatljivo *though she feels a lack of happiness*. Ovaj naslov nema smisla bez melodije ("Sons of the silent age"- D. Bowie). I am a true star *faking, but still perpetually grinning*. Hoću pozadinu s Davidom Bowiem, ako itko zna kako da je se dočepam, neka mi javi... *baby-face* ... *Speechless* Ovdje ima 60 godina...Đizzz...  |
16.01.2007., utorak
Hooked to the silver screen...
|
Nakon relativno dosta vremena, konstantno preslušavam "Life on Mars" i razmišljam. Previše o jedno te istoj stvari (jedna mi reče: "Perfekt koj progoni"...složih se). Ah, ta bolećljiva teen previranja, i to vršenje tortura nad mojim mentalnim prostorima, sve to lagano postaje preokrutno *sighs*. Svaki dan se osjećam isto. Živim u tom svom virtualnom svijetu, izmišljam sreću i molim se da se to čudo dogodi (shvatiti će pojedinci na koje ja čudo mislim, it really is too obvious). Ali ne. Pitam se ima li to svojih prednosti *still tries to believe in miracles*. Pa eto, pišem, gledam, preračunavam, prevrćem...*but the book is a saddening bore, because she wrote it ten times or more, it's about to be written again...*, i dalje ništa. I prežiljavam, začudo. I ide mi. Ali to nešto je hm...my greatest desire, and if I'd have that, I'd have it all... je li ljubav (ako niste shvatili da sam zaljubljena i da pričam o ljubavi, oprostite, ali onda poradite malo na sebi...) dvosjekli mač *could crash you, could lift you...*? Hm... ljbomora. I to. Ali sve je to pomiješano. I toliko sam naviknuta već na taj osjećaj da mi je postao normalan, i to je tužno. Ja uspijevam pisati zadaće i koncentrirati se na školu (donekle, ljudi, donekle...ali to je više stvar puberteta)! Do te mjere mi je taj očajan osjećaj postao normalan. Normalan do te mjere da ja gotovo nadprosječno dobro funkcioniram unatoč njegovoj prisutnosti. *Well, some would say that it's just a God-awful small affair...(and I reply: "Huh?")*. I onda mi neki pokušavaju objasniti kako je savršeno bez tog čuda/fools, fools *sighs*/i kako se trebam fokusrati na nešto drugo... ... I KAKO BIH TREBALA POČETI RAZMIŠLJATI O PTICAMA I HRANIDBENIM LANCIMA, TE VODOINSTALATERIMA I KOMPJUTERSKIM IGRICAMA... i onda doživim taj oh-tako-savršen-breakdown. Ma daaaj. Hm...da, *pitty me*... CRUSH ME AS HARD AS YOU CAN, AS LONG AS YOU FEEL THE PLEASURE, MY... FRIENDS? *remindes me of myself at situations when I'm egocentric...*. Da. Dakle...Life on Mars mi postaje iritantna ali je i dalje slušam...idem se sklupčati u najtamniji kutak svoje sobe, moliti se za čudo... i čekati, čekati... da. Dobro sam. Hvala. Hm...*confused*. |
10.01.2007., srijeda
Tanka crna linija...
Srijeda *faking*,*grinning* . Moji praznici trajali su skoro tri mjeseca. Nije baš bio neki fun . No dobro, dakle...mislim, dva mjeseca sam ležala doma u svojem kouzi krevetiću i gledala Seinfelda itd. Dakle, kad sam se probudila, baš je bilo lijepo. Kao na toplo proljetno jutro(ali neko jutro kada nema škole). Ili možda ljetno. Onda sam učila povijest . Nisam baš previše shvatila, nisam ni htjela shvaćati. Koncentracija mi je katastrofa, *innocent-face*. Pa nisam ja kriva, Mother Nature je. Danas mi, začudo, fali more. Od nedavno se navečer uspavljujem čitajući Jane Austen (Pride and prejudice- so relaxing), koja je navodno prozvana aseksualnim bićem . Oho(oho?)! Pa je li to 17:00 na mom mobitelu? Je. *Smiling*. Dajem si 4 iz zapažanja. Mojoj mami je 17:05. Wow, moja mama je u budućnosti. I jučer sam trebala ići s tatom negdje...i ondaaa... ... ...nisam na kraju. To znači da ću danas. I tako, slušam ja jučer Ennia Morriconea, i muziku iz Misije, hm...i sjetim se Baile Atha Cliatha, hm...poznatijeg po imenu Dublin, pa se sjetih zemljopisa, iz kojeg imam 5 na polugodištu, ali ipak... *Frowning* Buhu. Uvijek nešto mora pokvariti moj savršeni trenutak, znate onaj trenutak kada mislite da levitirate? Nda. I jbg. Onda sam samu sebe proglasila autodestruktivnim bićem. *Confused*. "Journeys end in lovers meeting". William Shakespeare. Ili možda..."za zemlju nije, za pokoj nije, cvijet što nema korijena." Tin Ujević. Hm...trenutno mi bolje paše ovo drugo . *Waves*, *blows kisses*, and then, quite unexpectedly--- *weeps*. |
05.01.2007., petak
It's the sky that makes you feel tried, it's a trick to think you see wide...
Da. Možda ide na bolje. Možda, rekoh. Ma ja i moj pesimizam. Naravno da ide na bolje. Osim kaj moram učit(da, učit, lol, baš...). Malo sam ipak bezrazložno u depri, valjda su to te pubertetske nagle promjene raspoloženja. Heh, ako ja ovako nastavim, tj. ako se to što ide na bolje i ne provede u praksi, onda sljedeći Božić slavim sama doma uz bocu Smirnoffke i hrpu valiuma da me smire i odvedu negdje daleko u mislima. U suprotnom- ja sam happy! Možda najhepi dijete na svijetu. Možda, opet ponavljam. Voda u zadnje vrijeme ima katastrofalan okus, po nekom metalu. I imam tu naviku jesti labello kad ga nanesem. A jbg fino mi je. Sve govorim kako je fina ta borovnica...i onda pročitam: Grejp flejvr. Ma daaaj, kakav grejp? Điiizzz...Čitam Ujevićevu Igračku vjetrova. Hm...malo tužno, nadasve duboko. Nda. Ja, ovoga, neam inspiracije, i prijavljena sam administratoru jer sam slala spamove(kaj ja mogu kad sam praznovjerna pa moram) ali mogu komentirati, i to samo određene stvari, npr. napišem A i to mi pošalje, napišem B i to neće. Mah. Koga briga. Mogu komentirati uglavnnom . I sad idem(gdje, pobogu, idem?). Negdje van. Kajaznam. Nisam ja sad sveznalica (i sam me nemojte pitat ćemu taj smajlić, valjda sam ga metnula tu jer su mi svi drugi kao preiskorišteni pa...). Hm...papa. |
02.01.2007., utorak
Pools of sorrow, waves of joy are drifting through my opened mind, possessing and caressing me...
Eto ga. Novi post. ne znam čemu taj "eto ga". I tako, dvije tisuće sedma, dakle, kažete. Pa dobro. Kupih astromagazin pa piše da će sa mnom sve biti super, ma savršeno. Ako tako bude, onda super. Onda  SUPER! Iako nisam zadovoljna vremenom. Kiša je još ok, ali ovako, da nije ni kiša ni Sunce, sve je blju, nekako tmurno, odvratno, mokro, skoro hladno, i vlažno . Ali ok, happy sam. Imam listu pjesama koje slušam non stop: 1. Somebody up there likes me 2. Across the universe  3. Win 4. Magic dance 5. Within you 6. Word on a wing 7. The prettiest star 8. Soul love 9. Young Americans 10. Starman Sve su od Davida Bowiea, mislim, Across the universe mi je bolja njegova verzija, iako je od Beatlesa .Nekako mi podižu raspoloženje. Malo sam depressed . Malo puno. Ulazim u fazu kao kad je David Bowie iz Ziggy Stardusta prelazio u Aladdin Sanea.Nda. Osjećam se zaboravljeno . Ali nekako kad slušam ove pjesmice sam happy. After all. |
