Marketing
And still I find myself outside, you can't say I haven't tried, perhaps I tried too hard...
Hm...što reći? Nda.
(Posvećeno jednoj mojoj prozirnosti dragoj osobi i Matei(također meni dragoj osobi), koja je zahtjevala novi post, pa ga je dobila, i sada neka čita/Matea, očekujem pristojan komentar na sve ovo, izvoli čitati jer sam ja ta koja je pisala
/...)
Nakon par blistavih trenutaka opet se nalazim u prosječnoj situaciji- it hurts, falls, breaks...ali navikla sam na tako emocionalno grozne situacije, stoga se previše ne žalim na ovu pubertetsku okrutnu torturu mojih mentalinih prostora. Opet se vraćam bolećljivim teen previranjima...
. Ali doći će moje vrijeme opet, u to sam sigurna, jer ipak, pored svega, mislim da činjenica da ništa ne traje vječno još uvijek kol'ko-tol'ko stoji. Ah, ta patetika...prihvatljiva do 15.-16. godine, a ukoliko do tada ne prestane- mislim da bih onda ipak mogla potražiti psihijatrijsku pomoć. Jao, kako sam...čudno...neriješeno *confused*. Ah...da *she searches through her one-inch thoughts and then decides it couldn't be done...yet (hello, optimism, my dear stranger...)*, situacija je beyond čudna, izložena sam prevelikoj neizvjesnosti u svakom pogledu /yes, you're out there playing your high-class games of sorrow/. Ne znam zašto pokušavam izigrati neku ličnost kvazifilozofa *but still, she copies from the best*. Ipak negdje možda mogu vidjeti nekakvu smisao, ako prolevitiram nad svojom psihom, te pogledam njezin svaki, i najmanji djelić iz svake moguće perspektive i dimenzije. Možda me očaj tjera na razmišljanje, sreća je, after all, dvosjekli mač (sinapse se konstantno odbijaju odvijati iz čistog varljivog osjećaja zadovoljstva...ccc), što se mene tiče, zasad...željela bih biti natjerana na vjerovanje u čuda, jer mislim da dovoljno ne vjerujem iako mi se iz nekog nepostojećeg razloga počinju, doduše polako, ali ipak događati (..."and we can force you to believe"...oh well, da). Nisam svjesna situacija, možda je to problem. Možda će vrijeme ipak jednom stati, i dati mi odgovor na to vječno ubitačno pitanje 'zašto' *then she'll be able to say: the whole world shook, the storm was blowing through me...*. Zašto me mučite, već sam dovoljno pod utjecajem vlastitih loših događaja i osjećaja, zašto, ako biste mi mogli reći...? Ne, pobogu, nemojte, molim vas. Ne više. Though, jesam well aware kakav je užitak biti 'iznad', te sabiti nekog, gledati ga kako nestaje, i just be able to see someone go down...someone who's not yourself. Dakle, malecka moja good prijateljica 'znat-će-ona-da-je-to-ona' je hrabro sebe upustila u taj svijet emocionalno čudnih situacija u kojem se ja nalazim, zakoračila je prema meni da mi pruži ruku, sa broken smile na njenom licu, i počela je gledati images of dying love which shine around her like a million suns, they call her on and on, and on, across the universe.... Nije lako, my dear friend, ali ćeš, kao i kroz almost sve drugo, get through it. Oh, garantiram ti. Možda uz puno bola, sva negativno-nova i fragilna izađeš jednog dana, kada te sudbina pozove...ali hey(!), izaći ćeš. Zamisli to kao...kao čekanje na red u bolnicama na filmovima/uđeš, izvučeš onaj broj, i čekaaaš/. I onda eventually moraš doći na red. I to ti daje neku vrstu self-confidencea...*onda shvatiš da optimizam i ne pomaže, pa odeš u kino, sjedneš u treći red i plačeš*. Ja sam već na jednom further levelu od tebe, prošla sam mnogo toga u toj igri iskušenja, i shvatila da je to jedan savršeni trening za mozak, after all. I onda, baš kao i ja neki dan, doživiš success nakon dugog vremena, pa opet shvatiš da je to bilo...nešto ipak ispod tvojih očekivanja. I tako dok jednom ne naiđeš na tu perfect limitless undying love...pa ti možda ni to neće biti dovoljno. Uvijek će biti problema. Nekad većih, nekad manjih...i uglavnom ćemo ih uvijek jednoako doživjeti. Sreća, dakle, ili nesreća...?
Pa gledam, zujim, buljim, blejim, i finally slažem: *Can't forgive, sorry to say, (but you don't know you're guilty, anyway)...*
Post je objavljen 30.01.2007. u 23:09 sati.