Nakon relativno dosta vremena, konstantno preslušavam "Life on Mars" i razmišljam. Previše o jedno te istoj stvari (jedna mi reče: "Perfekt koj progoni"...složih se). Ah, ta bolećljiva teen previranja, i to vršenje tortura nad mojim mentalnim prostorima, sve to lagano postaje preokrutno *sighs*. Svaki dan se osjećam isto. Živim u tom svom virtualnom svijetu, izmišljam sreću i molim se da se to čudo dogodi (shvatiti će pojedinci na koje ja čudo mislim, it really is too obvious). Ali ne. Pitam se ima li to svojih prednosti *still tries to believe in miracles*.
Pa eto, pišem, gledam, preračunavam, prevrćem...*but the book is a saddening bore, because she wrote it ten times or more, it's about to be written again...*, i dalje ništa. I prežiljavam, začudo. I ide mi. Ali to nešto je hm...my greatest desire, and if I'd have that, I'd have it all... je li ljubav (ako niste shvatili da sam zaljubljena i da pričam o ljubavi, oprostite, ali onda poradite malo na sebi...) dvosjekli mač *could crash you, could lift you...*? Hm... ljbomora. I to. Ali sve je to pomiješano. I toliko sam naviknuta već na taj osjećaj da mi je postao normalan, i to je tužno. Ja uspijevam pisati zadaće i koncentrirati se na školu (donekle, ljudi, donekle...ali to je više stvar puberteta)! Do te mjere mi je taj očajan osjećaj postao normalan. Normalan do te mjere da ja gotovo nadprosječno dobro funkcioniram unatoč njegovoj prisutnosti. *Well, some would say that it's just a God-awful small affair...(and I reply: "Huh?")*.
I onda mi neki pokušavaju objasniti kako je savršeno bez tog čuda/fools, fools *sighs*/i kako se trebam fokusrati na nešto drugo... ... I KAKO BIH TREBALA POČETI RAZMIŠLJATI O PTICAMA I HRANIDBENIM LANCIMA, TE VODOINSTALATERIMA I KOMPJUTERSKIM IGRICAMA... i onda doživim taj oh-tako-savršen-breakdown. Ma daaaj. Hm...da, *pitty me*... CRUSH ME AS HARD AS YOU CAN, AS LONG AS YOU FEEL THE PLEASURE, MY... FRIENDS? *remindes me of myself at situations when I'm egocentric...*.
Da. Dakle...Life on Mars mi postaje iritantna ali je i dalje slušam...idem se sklupčati u najtamniji kutak svoje sobe, moliti se za čudo... i čekati, čekati... da. Dobro sam. Hvala. Hm...*confused*.
Post je objavljen 16.01.2007. u 23:37 sati.