By endurance, we conquere

CHILE, EURODANCE i EIGHTIES
Srijeda 23.3.

Ne mogu vjerovat, al u mini busu su pustali moju moziku, eurodance iz 1990-tih. Odmah sam dobio krila, bio vesel. Stigavsi u Aricu, prvi grad u Chileu, prvo dam isao nes pojest, al nis ne znam sta znaci. Neki chorazzco sam uzeo, na kraju su to bila dva mala i osusena kotleta. Posluzivala me konobarica od 175 cm, 103 kg i 68 godina. Uplasis se kad je vidis. Uplasio sam se i cijena. Ovdje je sve skupo. Za put od 65 km sam platio oko 15.000 pesosa. Lako je to pretvorit u kune, maknente zadnje dvije 0. Arica je jos 1 grad za zaborav. Isti kao Tacna, samo manji, nisam nist niit poslikao. Jos mi je onaj venecuelanski glavonja uvalio neki papiric, meni i djecu na sjedalima ispred, kaze on, neki poklon za sve vas. Gledam, citam.... a sta je drugo moglo biti... pise nesto o bogu i religiji. Strap, strap i strap. Deset puta sam to strgao i bacio kroz prozor. Sto su naporni, bezobrazni, nametljivi ti religijozni ljudi. Zasto ne pustate nas na miru? Zasto nam nametate svoje? Bog ne postoji i vi ste kukavice, jel vam jasno? Strah vas je svega, strah smrti, strah vas samih, nemate hrabrosti napravit neke vazne korake u zivotu i onda se podajete bogu. Idite u 3 p.m. vi i vas bog. Odsad cu svakog ko mi pokusa kazat il nametnut nesto o religiji, pljunut u facu. Upozoreni ste. Nemojte me provocirat. I jos nes. Svi vi koji citate ovo, nemojte mi nikad vise cestitat uskrs, bozic i te religijozne gluposti. Ne zelim da mi itko to cestita. Vrijedja me kad mi cestitate. Ja sam antikrist i kako je Alicia rekla, el Mesia Satanico. To mi godi, ponosan sam sto me tako prozvala. Tocka. Nova tema.

U Arici sam ulovio bus za Iquique. Toliko je bio hvaljen na nekom dokumentarcu kojeg sam gledao u avionu na letu za ovamo da sam rekao, ajmo ga vidjet. Katastrofa! Ovo sto cu sad reci, granici sa nevjerojatnim. Hrvatski gradovi su svi od reda puno cisciji od ikojeg latinoamerickog, cak i od NY gdje sam bio. Konacno jedan plus zemlji u kojoj zivim. Dosao sam u Iquiqe (cita se Ikike) i smijesna stvar je da nisma promjenio zemljopisnu sirini, al sam morao stavit sat 2 sata naprijed. Zapravo, koji sat kad ga ja nemam? hahaha. Al stvarno, Chile ima 2 sata vise od Perua. I bolje je. Jer u Peruu se pocinje zamracivati vec u 6.30, a u Chileu u 8.30. Ja sam bas tad dosao na autobusni kolodvor i po knjizi sam znao da je hostel u koejm zeim spavat, samo par stotina metara udaljen. Odmah ga nasao, lijep ulazak i to je sve lijepo to mogu reci o njemu. Zapravo i ime ima oke. Hostel el Profesore ili el Doctor. Ne sjecam se sad dobro. Tip nesto mladji od mene ima naocale i 1 oko zasiveno il tak nes, a kad pise, ima glavu na 5 cm od papira na kojem pise. I prica full brzo da ga nis ne kuzim. Kaze da je obicna soba 14.000 pesosa (pa ljudi moji, to je 140 kn), a skupna soba (dorm) 7.000. Odveo me kroz neki vrt desno, pa opet desno, prosli smo kroz neki uski derutni prolaz, pa jos 1 hodnih i onda dosli u taj dorm. 7 kreveta, nikog nema (tko ce tu uopce spavat), a zapravo se ta soba naazi paralelno s glavnim ulazom u hostel. Moju sobu-dorm od glavne ceste dijele samo neka derutna garazna vrata. Ne briga me jer ima nesto fantazmagricno. Wirelles Internet. Kupanova je takodjer katastrofa. Nebi psa tu okupao. Idem u grad, malo prosvrljat nocu. Prva stvar koju slikam, neki mini svjetionik il tak nes uz obalu. Gledam bolje, kad ono, hrvatska zastava na natpisnoj ploci. I opet neke bljuvotine pisu... daje ovaj bracki kamen u Iquiqe donio neki dalmos jer je to najnajnajkvalitetniji kamen i da je svoju grudu donio i u ovaj dio svijeta. Nikad necemo prestata s time. Ma ko uopce zna za rvacku izvan nje samo? Smjeste je na Antarktiku! Mene onaj coravi tip iz hostela pita, je Hrvatska drzava ili? Se nalazi blizu Rusije. Ne, rekao sam. Blizu Bijelorusije. Ahaaaaa. Druga stvar koju sam u Iquiqeu dobro vidio, bila je ziva. Neki agresivni pas, nalik kratkodlakom zutom labradoru, ide prema meni. Ja ga ignoriram, a on me uhvati za straznji dio koljena, onako podlo, s ledja. Da se nije maknuo kad sam ga osinuo nogom, slomio bi mu sigurno 4 rebra. i nastavlja lajat. Kad sam se zaletio na njega, zbrisao je na plazu i otamo nastavio lajat, al mi se nije vise priblizavao. Vracam se u hostel, malo surfam i dobri jednooki lik mi cak pronalazi neki posebni punjac da si napunim bateriju za fotkac. I da, nije jos dosao k sebi od pijeska. Mislim na fotkac. Svako malo me zeza, nece zoomirat, al bar slika. I dalje radim lude slike, posebno nocu.


IQUIQUE BY DAY
Cetvrtak, 24.3.

Budim se oko 7 i pol, al to samo mislim. Drugi gosti hostela cujem da su rekli da je 15 do 11. I stvarno je toliko. Idem si brijat glavu, obrijat bradu, otusirat se. Preuredio ruksak, na ledja, pozdravljam Jednookog Jacka i idem na bus, lovim bus za Atacamu. Nema buseva do 22 navecer. I to s presjedanjem. I to u 4 ujutro. Hm, kad bolje razmislim, nije lose. To ce mi bit nova taktika. Putovat cu nocu i tako ustedit na nocenjima u hostelu, buduci je Chile skup. Chile je i malo finiji, kulturniji od ostalih latino zemalja. Ovjde vozaci cekaju kad je pijesak na zebru. U Limi moras pazit da glavu ne izgubis. U Ekvadoru je jos gore. Jos ti i trube ak oces preci prek zebre, kao, di si ti naumio pjesace? Tako je i tatiana vozila. Chileanci dakle malo finiji. Nesto slicno kao da usporedimo Srbiju, Bosnu, C.Goru i Hrvatsku. Mi smo ipak malo finiji, kulturniji narod od ostalih spomenutih. Da, znam, nevjerojatno, al u dva dana sam dvaput pohvalio moju zemlju. Sta ce to bit? Kupio sam kartu, platio je 85 kn za 6 sati voznje do Atacame. Vracam se u hostel, pitam ih ak mogu ostavit ruksak i ici na plazu. Bez beda, svaka im cast. Krenuo ja hodat. Ogladnio. Gledam, gledam, gledam di cu. I zamislite gdje? U kineski restoran. Prazan, nikog nema. Samo neki kosooki djecacic od 8 g. On me pita sto zelim. Ja trazim arozz chamborazo de pollo, tak nes. Imaju! Samo 13 kn, s colom ukupno 20 kn. Mami sam to narucio a mali me posluzuje za stolom. Sad dolazi i njegova sestra od 3 g i sjeda na moj stol i govori mi hola. Mrzovolnja mama dolazi je maknut, a mali me pita ako sam ja Argentinac. Ne, Brazilac. Zdjelica je mla koju sam dobio, al kako me najela! I kako je dobro bilo! Ja ne mogu vjerovat sto pisem. Hvalim rvacku i dicim se time da sam jeo u kineskom restoranu. Ajme meni nije mi dobroooo... ajme meni, nije mi dobrooooo!!!

Dosao do plaze. Sjecam se kako ju je reklamirao voditelj onog dokumentarca u avionu. Ko da je mjesavina Nice i Miamija. A zapravo je mejsavina nekog sansalvadorskog i ekvadorijanskog grada s obale. Pijesak je malo tamniji, al valovi su zastrasujuci. Nit surfera tu nema koliko su visoki. Lezim, suncam se i cekam da me zadnji udari valova osvjeze. Odjednom netko dotice moj nozni palac. Pogodite tko je to? Onaj pas od jucer. Njusi me. Ako se sad dignem, zagusit cu ga. Pet popodne, vrijeme da polako krenem nazad. Plazom ljudi joggiraju sami, u drustvu il s psom. Ja si idem kupit neku salamu i Gatorade u velikom shopping centru i nevjerojatno, al imaju okuse koje ja volim. Ice Blue i Lemon-Lime. Tri sam kupio. I samo 6 kn komad. A u gradu i po 11 kn. Dolazim u hostel, veceram. Jednooki me upoznaje s tri Argentinca koji su u tom hostelu, kaze on njima za mene: "Ovo vam je gost iz Republice Ceche". Ma cu ti ja dat slijepa republika! Koja Ceska! Sad je uskoro popis stanovnisva kod nas. nem smisla da si stavim da sam hrvat. Drzavljanstvo cu stavit "zemljanin", a nacionalnost "pingvin". Niko ne zna nasu sugavu zemlju. Idem na bus, sjedam i naizgled, nitko nece na mjesto uz mene sjesti. Dok nisu skupa usli neka starija zena i buljooki tip (nalik E.B.-u - ovo ce znati samo moji kolege s posla na kog lici). I kad sam pokusao zaspati, taj buljooki me preduhirtio i vec hrkao. A iza mene jos jedan mladi lik, taj jos jace. Jedina dva tipa koja hrcu u cijelom busu. Popizdit sam htio. I taman kad sam nekako zaspao, budi me moj suputnik. Jedan u nocu. Dolazimo na neku carinsku stanicu, svi van s ruksacima, pretrazivanje. Carinik pusta mene i jos neke turiste, ne dira nas. Svi se opet ukrcamo na bus, al nema mog suputnika i te zene. 45 min smo ih cekali. Neke zavrzlame s njima. A da nsiu usli u bus, em bi ja spavao, em nebi imali sad tih neprilika i cekali ih. Konacno krecemo. Stizemo u 5.30 ujutro u neki grad. Sofer zagasio bus i svi spavamo jos dva i pol sata, cekajuci novi bus za presjedanje. Svi osim mene. Ne mogu spavat. Stize novi bus u 8. Krecem za San Pedro de Atacama, vidjet tu famidgeratu pustinju o kojoj mi je nekad razglabala Grabarka (moja prof iz zemljopisa u srednjoj, op.a.)


ATACAMA DESERT
Petak, 25.3.

Bus staje oko 10 ujutro u nekom sugavom prasljavom selu. Nevjerojatno, al to je San Pedro de Atacama, predstavlja ga 50-ak prizemnih kucica od crvene cigle, sunce tuce ko ludo, sve je prasnjavo. A u svakoj ulicici brdo turistickih agencija, nude posjet gejzirima, mjesecevim dolinama, mountainbiking... Ja prvo trazim hostel u kojem cu spavat, al svi su skupi, po 8 do 10.000 pesosa (80 do 100 kn). Nasao sam neki Florida hostel u kojem mi sobu nude po 7.000 pesosa i 4.000 pesosa za najam bicikle. Prihvacam. Sobu cu dijelit s nekim parom, al ih jos nisam vidio. Odmah sam se spremio, dobio bike, kacigu, uzeo samo pol litre vode (jer nemam mali ruksaku u koji sve to stavit), 2 vocke i tocno u podne krecem biciklom do neke doline nazvane Vrazji prolaz il tak nesto. Ukupno je pisalo 18 km do tamo i nazad. Presao sam rijecicu, pa vozio zik-zak u toj ludo dobroj vrazjoj dolini i onda izasao iz nje, al sad nisam znao di sam, iako sam imao neku rudimentalnu kartu koju su mi dali u hostelu. Pijesak je bio tako gust da nisam vise mogao pedalirati. Onda su se pojavile i uzbrdice, pa kamenje. Pa nova brda. Pejzaz kao da sam na Marsu, sve jednolicno, nema nikakvih oznaka. Totalno izgubljen, a sunce tuce, mislim da je +40 C. Ja imam samo jos 1 krusku i 3 dcl sugave paragvajske i zagrijane vode u bocici koji drzim u dzepu s boka. Prebacujem se u ''Bear Grylls mode - Prezivjeti divljinu''. Jer ovo stvarno postaje opasno po zivot. Nigdje nikog, ne znam gdje bi krenuo, jedva pedaliram, iznemogao, zivcan, nemocan, imam samo malo vode. Vicem da me netko cuje, al nikog nema. Nisam nit zmiju vidio u ovoj ocajnoj pustinji. Dolazim do nekog potoka, al u Juznoj Americi se nigdje ne pije iz slavine, a kamoli iz nekog potoka. Samo sam se osvjezio tom vodom i nastavljam dalje. Idem paralelno u smjeru vode, nosim biciklu na ramenu jer je nemoguce pedalirati, al onda vidim da to nema smisla pa se opet vracam, onda opet u smjeru vode. I opet se vracam. Bas sam izgubljen, u panici. Znam da uvijek treba slijedit tok vode, al u ovom slucaju mislim da nebi trebao. Gucnem si svako malo tu toplu i odvratnu vodu, al to je jedino sto imam. Konacno u daljini vidim neke oznake kotaca na prasnjavom putu, al moram spustit se u mali kanjon i to noseci bicikl i onda se uspeti na drugu stranu kanjona. Sad sam uocio i bolju prasnjavu cestu. A onda i veliki uspon na toj cesti. Jedva jedva guram biciklu, nadam se da cu tamo gore na vrhu ceste ugledati neko selo, nesto od civilizacije s druge strane. Grickam mic po mic moju jedinu kruskicu dok se penjem po toj prasnjavoj cesti i konacno gore na vrhu vidim nesto u velikoj daljini, neko mjesto. Sjedam na biciklu i idem sad nizbrdo ko lud, al ako padnem, mogao bi se slomit koliko je opasna cesta s kamenjima. Onda cesta skrece i postaje jos gora, moram gurat bike jer tu se ne moze vise voziti. Vidim novu bolju cestu preko nekog manjeg kanjona, izgleda da cu lako do nje, al dijeli me neka kaljuza i gustis. Popizdio sam jer nikad kraja ovoj agoniji, a ja imam jos 3 kapi vode. Zgrabio sam bike u ruku i stavio ga na rame i poceo se probijat tim gustisem, nogama gacajuci u nekoj travi i vodi, ni ne znajuci sto se skriva u svemu tome. Strah me, priznajem, al ovo je borba za zivot, ak se brzo ne vratim u civilizaciju, dehidrirat cu do kraja. Konacno dolazim na drugu bijelu cestu i na 5 km od mene vidim neko selo. Iako je cesta nizbrdo, jedva pedaliram. Mastam samo 2 stvari - zeleni i plavi Gatorade. I ne mogu vjerovat, nakon 5 sati agonije po toj pustinji, uspio sam se izvuci i stici u San Pedro. Ni sam ne znam kojim putem sam stigao jer nije ucrtan u mojoj karti. Prvo idem u trgovinu, kupujem moje pice i bacam se na pod, sjedeci uz zid pijem moja dva Gatoradea. Ma koji sex, koja cokolada, koja putovanja, koji americki nogomet. Moj najveci uzitak u zivotu je pustit niz grkljan zeleni Gatorade nakon nekog napornog sporta il aktivnosti. Ne postoji za mene veci uzitak od toga. Tip koji ima trgovinu izasao vani vidjet sta radim na podu, a ja na ex popio dvije boce mog pica.

U hostelu sam grogiran, jedva hodam od iznemoglosti. Popio sam andol, 2 litre tekucine da me trbuh boli, al ne mogu jesti. Idem u neku agenciju naci si i uplatit 3-dnevni izlet za Salar de Uyuni, ogromnu solanu velicine Crne Gore, koja se nalazi u Boliviji. To je jedno od cuda svijeta, mjesto je prekrasno i medju top 3 je stvari koje sam trebao vidjeti na ovom putovanju. Platio sam agenciji 150$, ukljucujuci hranu i smjestaj za 3 dana. Idem rano spavat u mom hostelu, par s kojim sam u sobi vec spava, ja sam vrlo tih, nit svjetlo ne otvaram, al mlada izraelska gamad u kombinaciji s raskalasenim mladjim Britankama, tako su bucni u vrtu hostela da ne mogu spavat do 1 u noci a nitko ih ne umiruje.


NAJGORI OBLIK VISINSKE BOLESTI
Subota-Nedjelja, 26-27.3.

Upravo toga me i bilo strah. Kako cu izdrzat na 4 do 5.000 m nadmorske visine i to tri dana? Ujutro u 8 stigao sam ispred agencije u San Pedru gdje je vec cekao neki svabo, tipicni svabo. Kratko osisan, obrijan, uredan, cist, smijesna kapa na glavi, imat ce 40 godina, faca malo baca na pedofila.... ma rekoh vam, tipicni svabo. Odmah sam mu dao ruku i upoznao se s njim nadajuci se da cemo se skompati i da ce mi pomoci ako mi bude lose. Zove se Lars. Dolaze jos dva tipa, izgledaju kao oni odvratni Izraelci od sinoc, al njih nit ne gledam. Bus dolazi po nas, u njemu jos neki lik. Svatko mora upisati svoje ime i ostale podatke na papiru dok sjedimo u busu i cekamo predstavnika agencije. Ja zadnji to cinim i gledam listu. Ne mogu vjerovat. Na prvom mjestu te liste pise Aleksandar Rebic, Croacia. Ja stvarno ne mogu vjerovat. Pa to je tip koji mi je prije 7 dana poslao poruku preko fejsa jer je preko zajednicke frendice cuo da neki Marlon putujem po Juznoj Americi. Ja ustajem, idem do njega i pitam ga jel on zna ko sam. Nema pojma. Pa ja sam ti Marlon kojem si pisao! Oboje odusevljeni, ne mozemo vjerovati. Pricamo sto na sat. Skuzili smo i da su ona dva lika u busu s nama zapravo Brazilci. U medjuvremenu, stigli mi do granice Chile/Bolivia na oko 5.000 metara. Tu smo se iz busa ukrcali u Toyota 4WD jeep. Imamo dragog, malecnog bolivijskog vozaca po imenu Ruben. Meni je i dalje dobro na toj velikoj visini, ne mogu vjerovati. Valjda jer pricam s Alexom cijelo vrijeme. On lud za putovanjima, ja isto. On ne pusi, ja isto. On ne podnosi religiju, ja isto. On mrzi jogurte, ja isto. Stizemo od gejzira, prve atrakcije na ovom trodnevnom putovanju s agencijom po Boliviji, meni to nije nist posebno jer to sam vidio u Yellowstoneu. Onda stizemo do plavog jezera, al mene ni to ne impresionira. Zapravo, prestao sam komunicirat s ikime. Glava me pocela boliti. Dosli smo popodne do hostela u kojem trebamo provest prvi noc, al tek sto smo izasli iz jeepa, triput sam povracao. Alex je dotrcao do mene, odveo me do sobe, al ja ne znam di sam, sto radim i dal cu prezivjeti. Lezim bespomocno u krevetu, al ne znam ni sobu opisati koliko mi je lose. Krecem sam prema wc-u jer moram opet rigat, al se strovaljujem na pod, Alex me uzima pod ruku i vodi do skoljke, jedva drzim bljuvotinu da je ne istresem po sobi. Kleknuo sam pred gnjusnom wc skoljkom i tamo jos dvaput rigao. Dolazi neka cura-turistkinja vidjet sto mi je, kaze da ona studira medicinu i da treba nes poduzet jer vidi da mi je jako lose. Ja sve i svih gledam u bunilo. Lars i Alex su me podigli i odveli do sobe jer izgledam kao boksac koji je upravo dozivio klasicni nokaout i ne moze se dignut, a kamoli stajat na nogama. Alex nije isao ni rucati da bude sa mnom. Lars kaze da bi trebao u bolnicu, onda cura kaze da bi trebao spustit se na nizu nadmorsku visinu. Pitamo vozaca Rubena o svemu, on kaze da mozemo, ide pitat okolo. I stvarno, cijela 6-eroclana druzina je zbog mene trebala promjenit hostel i itinerar puta. Opet me Lars i Alex nose jer ja ne mogu ni hodat, totalno grogiran. Usred noci, Ruben vozi po pustinji, nitko mu ne vjeruje da ce naci taj neki drugi hostel. Ja mu dajem znak da stane, opet rigam. Da mi 1 od brazilaca nije zadrzao glavu, pao bi iz auta. Kad mi ju je pustio, strovalio sam se dolje na pijesak. Odmah su svi dotrcali i podigli me. Dosli smo u taj drugi hostel, 600 metara nize, na oko 3.800 metara, al meni je i dalje lose. Ruben i Alex me voze do bolnice. Al koja bolnica! I koja doktorica. Stracara neka i u njoj neka zena obucena u bolivijsku nosnju. Ja joj na spanjolski govorim sto mi je, ona kaze da trebam uzet pol sata cistog kisika. Ajd i to cu probat po 1.put u zivotu. Donosi dva metra veliku bocu, stavlja mi neke gume u nozdrve i tako moram udisat kisik pol sata. Kisik je ugodnog mirisa i tako lezim i disem. Vracam se pomalo sebi. Mogu opet povezano pricat s ljudima. Platio joj oko 120 kn za to i vratio se u hostel. Tamo drugi vec spavaju. Mene glava boli cijelu noc, ne spavam nista, dizem se 7x tokom noci da idem urinirat, a i 5x sam povracao. Totalno dehidriran, zelim popit malo vode, al svaki put povracam kad nes popijem. Samo Barbara zna kako mi je bilo lose na Andama u Kolumbiji prije 3 godine, najgore sto sam se ikad osjecao. Al ovo je sad jos gore.

Ujutro mi je bolje. I krenuli mi dalje. Ruben nas vodi do nekih stijenja, pa do drugih, stajemo, slikamo, ja ostajem u autu il malo setkam okolo, sve radim turbo usporeno. Glavu i dalje osjecam, al bar ne rigam. Popodne stizemo u mjesto Uyuni gdje cemo prespavati drugu noc. Ruben kaze da je na 3.600 m, to znaci 200 m manje od hostela prethodne noci. Grad je katastrofa. Nema asfalta, sve prasnjavo, prljavo, na hrpi smeca se bore psi i djeca u nadi pronaci nesto da pojedu. Ja djeci dajem figuricu Alfa, klikere i slicne prckarije. Dolazi noc. Meni postaje lose. Opet povracanje. Alex bdije nad menom opet cijelu noc. Al ja rigam i rigam. I uvijek kad se ujutro probudim, malo mi je bolje. Ocito je nesto s tim nocima na velikim nadmorskim visinama sto ne vrijedi. Alex kaze da ce pitat u gradu za neke tablete il bilosto da mi pomogne. Jako je dobar, ne znam kako bi prezivio da njega nije bilo. I stvarno, dolazi s tabletama protiv visinske bolesti i cajem od koke. Taj caj je nes najodvratnije sto sam ikad pio, a Alex me uporno tjera da ga moram cijelog popit. Oke, popit cu ga sad i nikad vise. Al samo sto sam se okrenuo, natocio mi je jos 1 casu. E to vise necu piti.


SALAR DE UYUNI
Ponedjeljak, 28.3.

Ipak sam jos 2x povratio to jutro nakon tableta i caja. Alex mi kaze da bi trebao ostat u hostelu odmarat, al necu valjda odustat od posjeta toj solani sto je jedno od najcudnovatinih mjesta na Zemlji, a platio 150$ za to. Krecemo jeepom oko 11, treba nam pol sata. Odjednom pred nama se pustinja pretvorila u bijelu ravnicu potopljenu s 30 cm vode. Jeep polako vozi po njoj i dolazimo do neke kucice, a oko nas kilometrima samo bijelina soli i kao zrcalo cista voda na kojoj se preslikava plavo nebo. Slike su lude! Mogu se raditi razni efekti, na nekim slikama izgleda kao da hodam u raju. Tesko je opisati to podrucje, al slike koje cete vidjeti kad ih postavim na fejsu, reci ce vam sve. Meni je sasvim dobro, konacno. Brazilci su full otkaceni, sad se svi zezamo kad je meni dobro. Mene su prozvali Vin Diesel, a jednog od Brazilaca Collin Farrell koliko mu lici. Vracamo se u hostel, idemo skupa svi rucati i onda se pozdravljamo. Lars ostaje u tom gradicu, Brazilci se vracaju u Atacamu, Alex i ja nastavljamo busom za La Paz.

Bus za La Paz krece u 8 navecer. 12 sati voznje, od cega 6 sati prasnjavom bijelom cestom. U 5 dana nismo vidjeli metar asfalta u Boliviji. Stvarno je najsiromasnija zemlja na svijetu. Bus je neki stari, sve skripi, a mene je strah samo da mi opet ne bude lose nocu. Gdje cu rigat u busu? Al svakih 8 sati, Alex pazi da popijem tablete protiv visinske bolesti. I stvarno, uspio sam spavati u busu iako su uvjeti bili nemoguci. Pola busa su napunili novi Izraelci.


LA PAZ, NAJVISI GL.GRAD NA SVIJETU
Utorak, 29.3.

Konacno, u 7 ujutro stigli mi u La Paz, na 3.880 m nadmorske visine. Izraelske horde zla idu svojim putem, Alex i ja trazimo od taxista da nas odvede u Hotel Torino. Taj sam izabrao iz moje knjige da nam posluzi kao prenociste. Ispada da je u samom centru grada, ima lijep starinski restoran, jedino soba nije bas naj, a tus jos manje. Al za 40 bolivaresa (4 eura), vise nego isplativo. Cim smo usli u sobu, zaspali smo. Kad smo ustali, ja mislio da je kasno popodne, a ono tek 11.30. Krenuli mi u obilazak grada. Nije nam se svidjao na pocetku. Prvo, trebali smo sve radit totalno usporeno jer na toj visini je sve tako naporno raditi. Gladni, trazili smo gdje nesto pojesti, pa slucajno nasli self service restoran. I na meniju struca mljevenog mesa punjena povrcem, Alex to zove stikovano meso. Nesto predobro. A za predjelo kokosja domaca juha. Nagadjamo koliko cemo to platiti. Ja kazem 40, Alex 50 bolivaresa. Konobarica kaze 30. To je euro i pol po glavi. Za ne povjerovat! Tako siti, krenuli mi hodat gradom. Prosli smo sigurno pol grada u slijedecih 6 sati. Dosli do nekog mosta, vidjeli juzni dio grada i sve vrhove koji ga opkoljuju. Ali svi usponi nam zadaju velike poteskoce. Izuzetno sporo hodamo. Bole nas pluca kad pokusamo udahnut malo jace. Ja nisam povracao vec satima. Cak mi se i tek vratio. Pojeli putem i neke empanade, pa sladoled, pa onda odlucli ici u kino, pogledat Invasion del Mundo, kako vanzemaljci napadaju Zemlju. Tamo se nakrmili kokica. Za razliku od Ekvadora, ovdje su ljudi svi tihi i disciplinirani u kinu svi sute i gledaju film.


TITICACA
Srijeda, 30.3.

Ujutro nova glavobolja... ovo je sad vec 5. il 6. dan da ne spavam kako treba i da me boli glava u ranu zoru. Nemoguce je ovako zivjeti, a kamoli putovati s teskim ruksakom. Alex stalno brine da na vrijeme popijem tablete protiv visinske bolesti, pa svako jutro mi spremi tabletu i bocu vode i kaze: Ajmooooo Marlone, tableta. Sinoc smo snimili dobar kafic sa bezicnim internetom, odmah do hotela, kao i Subway i King Burger i to su bile nase prve postaje. Zamislite, to mi je prvi hamburger Made in USA na ovom putovanju. Dosad sam samo jedan Made in Peru hamby pojeo. Drugo su sve bili mixevi razne hrane. Siti smo otisli u kafic, zasjeli i slijedeca tri sata surfali i nis ne radili. Naporno je bilo samo hodat u La Pazu, a kamoli se uspinjat, a sve ceste su takve. To je nevjerojatno kako visina djeluje na covjeka. Onaj tko to nije dozivio, tesko si moze docarati. Mene su pocela prsa boljeti, vec dva dana disem kao da imam astmu, ko da su mi pluca puna necega. Zato smo jutros samo sjedili u kaficu i cekali dva popodne kad smo odlucili otici prema jezeru Titicaca.

Kao i uvijek dosad, u Juznoj Americi nikad ne treba jurit na bus u odredjeni sat il minutu. Samo mahnemo rukom, taxi stane, pitamo gdje ici za uhvatit bus za odredjeni grad i onda izdilamo cijenu. Obicno to bude 8 do 15 kn, al to je ovdje pravo bogatstvo, pa ako nas taxist trazi maksimalnih 15 kn, mi se odmah naljutimo i trazimo cijenu od 12 kn. Ustedimo cijelih tri kune. OVaj put nas je taxi odveo do gradskog groblja u La Pazu gdje nit nismo izasli iz auta, a vec su dvije zene nudile nam prijevoz njihovim mini kombijem do Titicace. Cim vide bijelce, znaju kod bi mogli ici. Platili smo 30-ak kn po glavi za tri sata voznje do tog jezera i odmah zasjeli u mali kombi. Krcat ljudima. Bilo nas je 10. NAs dvoje tak veliki, nikasd ne znamo gdje cemo nohge staviti. Kombi se polako penjao cestom i izasao iz grotla u kojem je smjesten La Paz. Naime, grad je sagradjen na raznim brdima, pa ima nadmorsku visinu od 3.200, 3.440, 3.880 m il 4.200 metara, ovisno u kojem ste dijelu smjesteni. Centar grada, gdje smo mi bili, jest na 3.880 m. Odjednom, pejzaz se poceo mijenjati. Nalazili smo se na bolivijskom altiplanu (visoravni), sve ravno i zeleno oko nas, a asfalt ko novi. Izgledamo je ko da sam opet u Novom Zelandu il Skotskoj. Vidjeli smo pokoju ovcicu il kravicu, al plave povrsine je bilo posvuda.

Nakon tri i pol sata drndanja, konacno stigli mi u Copacabanu. Al ne onu najslavniju, osijecku. Niti u onu brazilsku. Stigli mi u bolivijansku Copacabanu, malom gradicu na obali jezera Titicaca, najviseg ploveceg jezera na svijetu, na 3.880 metara. Cim smo izasli, ista prica. Prvo nam uleti mladja, a onda starija zenska, obucena u njihovu nosnju i nudi smjestaj u hostelu. Alex kaze da idemo vidjet hostel te stare zene jer je tiha i draga. Opet jedva hodamo zbog prorijedjenog zraka. Hostel je novi, cak ni recepciju nema jos jer se nesto gradi prizemno, al soba je sasvim oke, za 20 kn po osobi odmah prihvacamo. Ajmo dolje do jezera, udaljeno oko 400 m od hostela. Al bilo je to najnapornijih 400 m nizbrdo koje sam u zivotu prohodao. Morao sam dvaput stat da dodjem do daha. Alex izgleda ko da je u boljoj formi... ili ga ta visina previse ne dribla. Opalili par slika uz obalu jezera koje se uopce ne doima tako napeto i prekokrasno. Neka zenska iz male agencije pokraj obale nam odmah nudi odlazak sutradan na otoke + bus do Puna (grada na peruanskoj obali jezera), sveukupno za 60 kn po osobi. Nismo ni stigli, a vec smo imali u dzepu plan i karte za sutrasnje aktivnosti i novo putovanje. Tako se to rijesava u Juznoj Americi. Hrvati i nase agencije mogu si u guzicu stavit svu slavu kojom se dice kad je u pitanju turizam, promidzba i organizacija. Ovdje necete niti sici s busa u novi grad, a vec ce vam ljudi nudit ponude gdje ici sutradan i sto vidjet, kao i buseve za vas naredni dan jer znaju dobro gdje turisti idu i sto zele vidjet. I sve je po vrlo prihvatljivim cijenama. Dodjete u tamo neku Copacabanu u Boliviji i odmah mozete kupit kartu za opet neki tamo nepoznati Puno. A kod nas, usred ljeta, turisitima je tesko naci si prijevoz iz Zagreba, a kamoli nekog drugog grada, do npr. Plitvica. A dicimo se tim Plitvicama i obalom ko da su od zlata. Ne pricam gluposti jer probao sam ja mojim gostima preko couchsurfinga sredit usred ljeta da iz Zgb il Rijeke dodju do Plitvica, posjete taj nac. park i odmah tu vecer il drugi dan ujutro idu za Dalmaciju, al to je mission imposible. Ne voze busevi u svako doba. Treba cekat. Katastrofa. Mi bi najradje da nam turisti utrpaju novac u dzepove, a dalje nek se snadju. Kakva zemlja, kakvi ljudi! Nije Lijepa nasa, nego Sugava nasa. Eto, odsad tako zovem zemlju u kojoj na zalost zivim.

Ono za sto vas ovdje ljudi nece vuc za rukav jest hrana, restorani... al kad putujete s drugim Goranom Milicem, i to ste rijesili. Tako sam prozvao Alexa jer taj covjek samo misli gdje cemo sto dobroga pojesti. Oke, i ja sam znao da se nalazimo na jezeru pa moramo neku slatkovodnu ribu probat. Pa ajmo vidjet sto je ta "trucha a la plancha". Trebala bi biti pastrva na zaru, al Alexu nikako objanit da je bas tako. Uboli smo prekokrasan restoran, sav u drvu, posluzuju nas lokalni ljudi.... a kad smo dobili tu ribu, ajme koje li divote. Al nema do ribe s naseg Jadrana, zar ne? Ma gonite se vi retardirani hrvati koji tako mislite u k. i 3.p.m. Ova je riba nesto najbolje sto sam jeo zadnjih par godina. U Sugavoj nasoj ce hrvat hrvatu podvalit smrznutu ribu za svjezu, al ovdje mozete samo osjetit da je riba svjeza. Milic je pojeo svoj tanjur i vec mastao da cemo sutra probat istu pastrvu na peruvijanskoj strani jezera. Ovdje smo je platili oko 50 kn po osobi, a jos smo si i salatu od tunjevine narucili, al jedino je to bilo presuho i nije licilo na ono sto jedem kuci. I ovo me vec zabrinjavalo. Prosla su dva dana, a ja nisam nit jednom rigao. Da nije da mi je pocelo biti bolje. Uh, trebao sam pregrist jezik. Samo sto smo stigli do hostela, novi problemi. Poceo sam kasljat bez prestanka. Cinilo mi se ko da imam vodu u plucima. Procitao sam u knjizi da je voda u plucima jedan od najgorih oblika visinske bolesti i da tad stvari pocinju biti vrlo opasne. Ja sam se bas tako osjecao. Ko da tijelo gubi svakakvu kontrolu na tim visinama i totalno se mijenja, tjera vlasnika da se cim prije vrati u nizine. Izgleda tako sokantno dok ovo citate, al nisam nikad vjerovao da cu u nepunoj 40-oj godini zivota reci ono sto sam veceras rekao Alexu: "Prvi put u zivotu strah me leci i zaspati jer mogao bih se nikad vise ne probuditi ziv." Brrrrr, frapantno zvuci, znam. Alex se isto malo uplasio tih mojih rijeci jer je cuo kako kasljem, a do jucer me samo glava bolila. I on je isao citat dio knjige di sam to procitao o vodi u plucima, a onda me dva sata zabavljao raznim spikama o svom zivotu, putovanjima, djetinjstvu i onome o cemu masta ostvariti dok je ziv. Ja sam se samo nadao da cu sutra bit ziv.

La senora del hostel dosla me zvati u sobu da mi je stigla posjeta... Tatiana. Stajala je na terasi hostela, okrenuta mi ledjima, al i tako sam mogao skuziti koji je to komad.... Niska samo 162 cm, godiste 1973. cokoladne boje koze, isprceno dupe, uski struk, brineta, duga valovita koja koja joj je sezala do pola ledja... Stigao sam do nje i rekao joj: Hola Tatiana. Iznenadila se, okrenula i zagrlila/poljubila me u obraz. Njena faca je mjesavina latine i Maori (domorodacki narod Novog Zelanda). Prezgodna. Vidi joj se na faci da ima godine, al da se stavi pokraj neke hrvatice od 30-ak godina, nasa bi izgledala ko njena starija sestra. Tehnicki gledano, Tatiana je cisti MILF (ovu skracenicu mogu kuzit samo muskarci koji se cesto sluze netom pa je necemo prevadjati zenskom rodu), al nema djece i nikad nije bila u braku. Lav je, kao i ja, u horoskopu i odmah smo bili na istoj valnoj duljini. Odvela me u grad autom da pojedem neki skupi sendvic od 25-30 kn, pomogla mi da od ulicnih dealera promjenim novac, objasnila mi kak da skuzim ak su novcanice lazne, pa zvala frendicu Cynthiju koja ce nam se kasnije pridruzit.

Nisam se previse sredjivao za vecernji izlazak. Bermude i obicna majica. One jesu. I Tatiana i Cynthia (42, MILF u pravom smislu rijeci). Odvele su me u noci obilazak Lime, grad me nije previse impresionirao, al ipak je medju ljepsima cijele LatinoAmerike. Napravio sam lude fotke nocu, otkiro novog virtuoza u sebi, fotografa. Otisli smo setat glavnim ulicama grada, a onda zavrsili na pizzi. Castio sam obje. Tatiana se vec prvog dana pocela zagrijavat za mene. Skuzio sam to po njenon konstantnom dodirivanju mene i kako se stisne uz mene kad se slikamo skupa. Odmah me pitala ak zelim da se sutra vidimo i da mozemo do nekog Inca nalazista, koje se nalazi van grada, ici njenim autom. Naravno da sam pristao. No ima i 1 problem. Saznao sam da za ici u Amazonu, te u Boliviju, moram biti cijepljen protiv zute groznice. Uh, ovo mi rusi sav koncept putovanja. Kako to rijesit sad?



KOREA i INCAS
Subota, 19.3.


Kad sam ustao, sigurno je bilo podne, al kako na ovom putovanju nit imam sat, nit imam mob, nikad ne znam koliko je sati, a kamoli koji je dan. Nikog nije bilo vise u sobi, al one suge od marijuanerosa su stalno po hostelu. Ili u kuhinji ili u dnevnom boravku il pred TV (sve je dio maleckog hostela, da ne mislite da zivim u Sheratonu). Samo se gube po hostelu, nis ne radeci, a od kupaone bjeze ko da je vrag tamo. Vazno da stalno puse i slusaju Marleya. Znam da mi ovo necete povjerovati, tesko je i meni to napisati, ali... moj najbolji i najdrazi sustanar ovog ludog hostela je.... Azijat!! Poznat po tome da ih ne podnosim, u Limi ipak moram potpisat kapitulaciju i reci da mi je najdrazi od svih Koreanac, imenom i prezimenom Teajun Kim. Ima tipicno retardiradu facu Azijata, al je genije za kompjutere (nist cudno) i za slikanje. Ima stratosfericno dobre slike s Uskrsnjih otoka, gdje je bio prije dva tjedna. Jedva prica engleski, pet rijeci spanjolskog, kaze da je poceo studirati njemacki, ja ga nes pitam na svapskom, on bleji. Kad ga nes pitam na engleskom, on si kaziprstom jedne ruke pise po drugom dlanu, pa mi odgovori. Ma lik iz crtica! Al jaaako simpa i dobar. Pita me malo o Hrvatskoj. Odmah ide ukucavat nest u svoj mali komp i kaze mi “aaaaaa, Crooo Cop! He is Croatian.” Onda kaze da Lovren, ex igrac Dinama, igra u Koreji. Nisam ni znao. Pa odmah mi malo spika po naski, kaze "dobar dan, dobro jutro, kako si, hvala..." Zanima ga sve. Bas lijepo. Jako dobro sve izgovara, al najvise me odusevio kad je tocno izgovorio moje prezime. Bez greske. S pocetnim i zadnjim slovom s kvacicama. Al sad dosta! Morao sam ga otpiliti jer moram se naci opet s Tatianom. Danas idemo vidjet neko Inca arheolosko nalaziste malo van grada. Uzeo sam taxi i dosao na drugi dio grada gdje me cekala u njenom crvenom auticu. Obavezno poljubac u obraz (to je obicaj kod musko/zenski prijateljskih odnosa). Vozili smo se pol sata uz obalu, rubni dijelovi Lime su sugavi i pustinjskog okruzenja, a na samoj obali. Neobicno. Rusevine Inca i jesu i nisu zasluzile posjet. Autom smo obisli par dijelova raznih gradjevina, al sve je u pijesku i sljunku. Nema se sta za vidjet, skoro ni slikat. Al kad je Tatiana na slikama, one imaju smisla.

Nazad u grad, izgubili smo se putem (na cesti), al ja ne brinem. Ona je moj osobni vodic i sofer. Stali smo na rivu Lime, al reci da je to riva je understatement. Opet poruka hrvatinama – ak hvalite splitsku il bilo koju drugu rivu na nasoj obali, onda dodjite vidjet sta znaci riva il lungomare u nekoj svjetskoj metropoli, konkretno Limi. Nisam vidio ljepsu. Ovdje se za rivu kaze malecon, na spanjolskom. Duga je 15-ak km, palme, zeleni parkici, putici, svako malo neki vidikovac, neka slasticarna, neki djecji parkic, malo dalje skejtaju teensi... Paralelno ide cesta za vozila, a uz nju serija nebodera s otmjenim stanovima. Ovdje bi se dalo kupiti stan i zivjeti. Maybe one day. Al skupo je, mislim oko 3.000$ kvadratni metar stana. Al opet jeftinije neg stan u centru Poreca. A ispod sveg ovog sto sam opisao (malecona oliti lungomarea), nalaze se pjescane litice visoke oko 200 m i dolje je druga glava cesta za vozila i paraleno uz nju more, tj. ocean. Zovemo ga Tihi, a tako ima bucne valove. Plaza nije za kupace jer nema pijeska, neg oblih kamenja, puse vjetat i veliki su valovi. Zakljucak? Raj za surfiste! Kad gledate od gore, vidite bezbroj malih crnih tockica u morju, izgledaju ko peraje morskih pasa, a tu su zapravo surfisti koji cekaju pravi val da se podignu na dasci.

Kad se spustio mrak, a ovdje je to vec oko 6 navecer, Tatiana me povezla do hostela, al vidio sam da joj se ne ide kuci. Ugasila motor i namjestila se da pricamo. A od gore, s terase hostela, marijuanerosi zuje u nas. Opisujem joj svakoga ponaosob. Poceli mi pricat o nekim privatnim stvarima, zasto ona ima 37 g. a nema ni muza nit djecu, zasto ja imam 39 g. a jos single. Vidim da ce se ovo oduziti, pa pitam je: “ Imas vremena? Ajmo mi nes pojest da ne pricamo tu u autu.” Odvela me u peruanski McDonalds. Zove se Beosas il tako nesto, lanac brze hrane u ovoj zemlji. Cijena je ista kao u McD. Oko 30 kn za full meal. Samo ona jede izuzetno sporo. Kaze da i po 30x prozvace jedan ugriz hrane. I tako ona meni nastavi pricat o njenim vezama i nekom starom tipu od 65 g. koji joj je susjed, oblaci se ko teen u sarene bermude i havajske majice i upucava joj se, a brdo para ima. A njena mama (s kojom zivi) govori joj da sta ceka, nek tog starkelju malo zavede. A pitate se sto ja cekam? Ima Tatiana dva velika minusa. Osim sto je prestara (sta cu ja u pubu mladosti radit s 37-godisnjakinjom? hahaha), Tatiana i pusi! Rekla mi je to jednom prilikom prek neta, dok sam jos bio u Hr. Al ni jednom nije zapalila u ova dva dana. Pitam je dal ona stvarno pusi. Odgovorara potvrdno, al nece pred menom jer kaze da zna da to ne volim. A sta bi zene sve napravile da nekog zavedu i osvoje. Al x puta sam isprobao te eksperimente s pusacicama i nikad nije upalilo. Nece ni s njom. Zenska je previse samosvjesna i dok je pricala o sebi, vidio sam koje bi probleme imao s njom. Lavica, rodjeni vodja, ta bi mi komandirala u kuci sta da radim i kad da ustajem i idem spavat. Zavrsivsi spiku uz hamburger, odlucila me ona povest i u glavni park u najljepsem kvartu Lime, gdje i ja prebivam, zove se Miraflores. Park se zove Plaza Kennedy i osim zelene travcice, ovdje se nalazi pregrst malih standovi gdje lokalni ljudi i domoroci prodaju Inca stvari. Ajmeeee, sto ima sveg i svaceg! Sad znam gdje cu zadnji dan mog putovanja kupovat suvenire za prijatelje i prijateljice. Sebi necu nista, moji suveniri su sjecanja s ovog putovanje. No, nastavlja se misteriji cudnovatih slika na malo debljem papiru na kojima covjek nesto napise, nekom posveti i baci u postanski sanducic, a koje se svugdje u svijetu zovu razglednicama. U cijelom Ekvadoru, a sad i Limi ih nema ni za lijek...


JOGGING IN LIMA
Nedjelja, 20.3.

drrrrrrrnnn... Budilica zvoni u cetiri i pol ujutro. Vani mrkli mrak, zima. Dva sirova jaja u casi otisla su na ex kroz grkljan. Navlaci se donja trenerka, gore maja s kapuljacom. Otvaraju se vrata zgrade, Birilo mase repom i krece se. Tako je to radio Rocky. A ja? Ustao opet u podne, stojim u sobi jer oni smradovi su opet zaposjednuli i kuhinju i dnevni boravak, samo je kupaona uvijek prazna. Ipak, u jednom trenu kuhinja je free i ja brze-bolje iz ruksaka vadim pakovanje cokolina, idem u kuhinju zagrijat si mlijeko, kad evo ti zgoljavog i dva metra visokog Rusa, onda Cileanca, pa i neke zenske suge iz ne znam koje zemlje. Svi bulje u to sto ja pripremam. Jedna zenska samo sto nije nosom zaronila u moj cokolino i pita sto je to, ja govorim hrana za djecu. Sad im sigurno nis nije bilo jasno. Velika bijela mrcina, koja izgleda ko Cro Cop kako mi je rekao Koreanac, i koja ni s kim ne prica, jede djecju hranu, uza sebe uvijek ima fotoparat pink pederske boje, a mouse za komp mi je u obliku malog crvenog autica. Sta li su si ti ljudi sve mislim. Sjeo ja u dnevni boravak za stolom s mojim cokolinom, jedem i surfam na svom kompu, a svako malo s kauca cujem da marijuanerosi nes pricaju i u svakoj drugoj recenici kazu “el Croata”. Ja i dalje konstantno imam nadrkanu facu i svako malo svih prostrijelim i skeniram pogledom, pa nastavljam pisat na kompu. Zavrsivsi s doruckom u jedan popodne, odlazim u svoju sobu, preoblaci se u dry-fit usku plavu majicu bez rukava, svu pripijenu uz tijelo, kratke crne shorts, na glavi plava bandana kao zastava Australije. Izgledamo kao Apolon, sve isklesano od misica u toj pripitoj majici. Izlazim iz hostela, pravac lungomare koji je udaljen samo 400 m. Moja eurodance muzika u usima, Mizuno na nogama. Definitivno je to moj highlight ovog putovanja. Ne trcim. Lebdim! Nailazim na nekoliko drugih joggera, al ti su debeli, spori, u losem outfitu. Nedjelja je, pa su i obicni smrtnici u setnji rivom. Parovi se prestaju ljubit, djeca staju s igrom, gosti u slasticarnama prestaju jesti svoj sladoled, taekwondo borci stali s treningom... svi u cudu gledaju koji je ovo Superman sto trci njihovom rivom. Jos je i lagana kisica pocela, al to nikog ne smeta... Van Der Zivkovic leti pokraj svih njih. Stigao sam na sasvim drugi kraj malencona, sigurno 8 km pretrcao. Sad trebam nazad. Spustam se puticem uz liticu, 200 m dolje na glavnu cestu i uz plazu, al sve je neugledno, prasnjavo. Nakon 2 km donjom cestom, vracam se gore, drugim puticem uz litice. Malo sam se zaletio i previse potegao trceci u jednom smjeru. Vidim zadnji neboder pokraj kojeg mi je hostel, al daleeeeko, daleko je. Nakon skoro dva sata trcanja, stizem nazad. Suge i dalje u hostelu. Nevjerojatno, al bas sad je red za kupaonu i tusiranje. Valjda im je to onaj jedini dan u mjesecu kad se peru. A ja se kupam u znoju. La senora del hostel mi daje telefon, Tatiana me zove. Pita di sam cijeli dan, sta joj se ne javljam. Ajd za sat vremena sam free. Moze! Doci ce po mene.

Obucena u neku pripijenu suknjicu i leprsavu majicu, iako je imala grudnjak, sise br. 4 su joj setale malo sim, malo tam. Morao sam se dobro koncentrirat da je gledam u oci koje su bile malko vise gore. Sjecam se njenih slika prije puta i nije ih imala ovolike. Da nije prije mog dolaska isla na plasticnu operaciju? Mislim, sisa. Ne ociju. I nos joj je mali i najsladji kojeg sam ikad vidio na nekoj curi. Ma ko bonbon je... samo 37 godina. Koja steta!! i pusi! Ma katastrofa, znam! Veceras me vodi u neki Agua park. Niz od 12 vodenih slapova, konstrukcija i vodoskoka koji su osvjetljeni raznim bojama okolnih reflektora. Klik, klik, klik... Samo slikam, bez blica, slike su prekrasne. Ona je na njima, moja muza. Namjesta se i pravi se vazna, svjesna svoje atraktivnosti. Onda se stisne uz mene dok gledamo sto smo uslikali, kosa joj prelazi preko moje celave glave, a sise joj dodiruju moje laktove (toliko je mala). Ima tako ugodan miris na sebi. E danas ipak mora ici kuci malo ranije, sutra se radi. Pitam je nek mi sutra sazna u vezi cijepljenja protiv zute groznice. I vazna napomena. Ona ne spika nist talijanskog, nis engleskog. Znaci iskljucivo spanjolski pricam s njom. I u trgovinama i busevima i kioscima... samo spanjolski. Dobro mi ide kad sam je uspio zavesti pricajuci na spanjolskom.

Teajun ulijece u sobu. Vec ste zaboravili, ha? Koreanac! Kaze mi: “Marlon, I have a great news for you.” Cijepljenje protiv zute groznice u Limi je... besplatno! Ali, moras ici u srijedu. Druge dane se placa.” Nevjerojatno! Ja sam mu to samo spomenuo neki dan, a on je danas surfao netom i na koreanskon websajtu nasao taj podatak i prebacio mi ga na mail. Sjajno, sjano, al ko ce jos 3 dana ostat u ovom gradu? Pa sve sam vidio, ne zanimaju me zgrade. Ja sam dosao u Juznu Ameriku da vidim i divim se prirodi, divljini. Ako ostanem jos tri dana, to mi remeti cijeli itinerar puta. Nakon cijepljenja treba proci 10 dana prije nego to pocinje djelovati i tek tad mogu u Boliviju i Amazonu. A moram i 5 dana provest s Tatianom na putu za Cuzco i Machu Picchu. Hoce da idem s njom jer ona ide poslom, pa ce nam bit placen smjestaj i hrana. Kako sve to iskoordinirat? Nikako, nemoguce je. Nesto cu morat odgodit ili cancelat. Al sta?



EL HOMBRE QUE CORRE
Ponedjeljak, 21.3.


Senor Marlon. Una telefonada por usted. Tatiana me zove u 9 ujutro. Sve mi je saznala za cijepljenje. Mogu to napravit istog trenutka u nekoj bolnici tu blizu, cijena 70 solesa (140 kn). Razmisljao sam 10 sec i odlucio to uciniti. Danas. Sad. Govori mi kako doci do bolnice. Teajun mi kaze da je on to ucinio u Buenos Airesu, dva dana mu je bilo malo lose, imao temperaturu, hladno mu stalno bilo. Francuskinja koja spava pored mene u sobi mi kaze jesam li se raspitao o nus-pojavama, da ih ima poprilicno. Pa mi namigne, valjda me zeza. Kad je odlazak u divljinu u pitanju, posebno u Amazonu, nis me ne moze pokolebati. Izlazim iz hostela, hitro idem prema bolnici. Prolazim kioskom i vidim svoju sliku na naslovnici peruanskih dnevnih novina El diaro de Lima. Naslov vice: "Quien es el hombre que corre?" I moja slika na rivi u Limi dok trcim. Nemam vremena za to. Imam dogovor tocno u 11 sati u bolnici. Medicinska sestra upisuje moje podatke, doktorica me zove, pitam ak mogu to sve slikat. Cierto. Gotovo bilo u 5 min. Dobio zuti kartoncic na spanjolskom i sad sam miran next 10 years. Mogu ic svugdje sad, u najzabacenije divljine naseg planeta. Odmah zovem Tatianu i kazem joj da ja sad odlazim. Idem prema jugu. Idem u Chile. No prije tog, idem u neku oazu usred pustinje, Huacachina se zove. Tatiana mi kaze nek idem s bus kompanijom u kojoj ona radi, Cruz del Sur (Juzni kriz), najboljoj u Peruu. U 14h imam bus, samo 70 kn za 4 sata voznje. Pita me zelim li sjedalo u busu na katu il dolje, uz staklo il prolaz. Bukirala mi je sve istog trena dok smo spikali na telefonu. I kaze da najbolje da dodjem u 13h do kolodvora pa cemo skupa na rucak.


MP3 u 3PM

Danas je jos zgodnija, al dosta s njenim opisivanjem, jer ovo postaje erotski dnevnik hrvatskog Don Juan, a ne moj putopis. Ostavio sam joj moj manji ruksak na cuvanje za tih dva tjedna sto cu bit na putovanju po Chileu i Boliviji. U njemu su neke majice, patike za trcanje i ljetne svari koje mi ne trebaju sad, no moj je put dozivio veliki udarac. Ne mogu si naci mp3 player. Slusalice su tu, baterije isto, al mp3a nema i nema. Gdje sam ga u 3 p.m. stavio? Ma sigurno mi ga je maznuo netko od onih smradova. Nisam ih ni pozdravio kad sam napustao hostel. Uzeo emergency exit pri izlasku iz zgrade. Samo sam prije tog platio 30 kn za svaku od tri noci i dao nogama vjetra. Kako cu sad putovat u busu satima i satima bez moje muzike?? Rekao sam Tatiani za ruckom da mozda necu moci s njom u M.Picchu jer moram u La Paz, u Amazonu, a sve mi je tako knap s vremenom. Ona kaze da mogu doc par dana kasnije, ona ionako ostaje 5 do 7 dana u tom dijelu Perua. Kaze da joj pisem prek fejsa, da ostanemo u kontaktu, da moramo dogovorit taj zajednicki put. Dobro, dobro. Don't panic.

Bus je vrlo dobar. Na kat, klima, posluzuju jela (ukljucena u cijenu), imaju tv i najvaznije, nikad ne prelaze 90 km/h. Na kolodvoru kod oaze me docekuje osobni taxist Jose, opet je Tati sve sredila. Sa mnom u autu neki tip i dvije cure od kojih sam u busu pikurao onu tamnije kose. Kad su prozborile, a ucinile su to na francuskom i jos kad su zapalile cigaretu po dolasku do hostela, zgadile su mi se. Odlucio ja ic s tipom, hahaha. Decko je kralj! Iz Londona, plavi, kosa u rep, fin i pristojan, putuje 4 mjeseca po Juznoj Americi al ono sto najvise fascinirat, ima 18 godina!! Spavamo skupa u sobi, on na katu, ja dolje. Al prvo idemo nes pojest, ja kinesko jelo - rizu i piletinu s povrcem, on neke spaghetti pesto, u zelenom sosu. Od rodjenja je vegetarijanac jer su mu to i roditelji. Nikad u zivotu nije probao meso, nit ribu. Koji lik! A tako drag i kulturan. Kazem ja - Englezi su uvijek bili klasa iznad svih drugih naroda. Efi mu je nadimak. Zavrsio srednju skolu, zaposlio se da radi i zaradi i krenuo na put s frendom istih godina. Partyjali su u Rio de Janeiru, bili na ledenjacima u Patagoniji, planinarili na neki vulkan 3 dana pa se u skafanderima bacili po snijegu i tako dva sata sibali 30 km/h nizbrdo... Sta ce stariji, glupi, konzervativni hrvati na to reci? Sigurno nesto tipa "ja nikad nebi svog sina/kcer pustio/la sa 18 g. da ide po svijetu". Da, da. I nemojte! Drzite ih i dalje pod staklenim zvonom, nek postanu retardinjosi, kao sto sam i ja bio do 30-te. A onih 2 promila hrvata koji su otvorenih pogleda, evo nek vam ova prica mladih Engleza posluzi kao dodatni motiv da svoju djecu pustite, cak i potaknete da idu putovat dok su mladi. Ocvrsnut ce, mentalno. Al taj drugi frend Efija je nesretnjakovic. Imao je tolikih problema s visinskom bolesti da mu je bilo lose i sve gore i gore da je morao prije par dana, na pol njihove 4-mjesecne avanture, prekinut sve i vratit se kuci. A Efi nastavlja. Kuriozitet - njegovo prvo putovanje uopce bilo je, u Hrvatskoj! Proslog ljeta. Pricamo, izmjenjujemo iskustva s nasih putovanja i idemo spavat.


SAND-BOARDING IN PERU
Utorak, 22.3.


Njega je probudio pijetao u 5 ujutro, mene gamad izraelska oko 9. Efi me pitao sinoc dal sam vidio koliko Izraelaca putuje, a ja ni 1 vidio nit cuo. Do danas. Kaze da ih ima posvud. I stvarno. U ovom hostelu ih ima 20, restoran pusta njihovu muziku, imaju posebne izraelske jelovnike. Ta neka izraelska gamad iz sobe do nas se derala ujutro dok je odlazila iz hostela i to bas ispred nasih vratiju. A hostel su zapravo tri spojene prizemne zgrade u obliku slova U, sa sobama iz kojih se izlazi na lijepi vrt, pa u obliznji mali restoran u drvu i malo dalje bazencic, a pol metra od bazena odmah se pocinju uzdizati pjescane dine. Mjesto je fantasticno. Samo da je cisto i da nema 120 taxija na cesti koji samo trube. I da nema tih 20 Izraelaca. Odvratan jezik. Djevojke su im tak lijepe, ko latine, neke visoke, al kad pricaju taj jezik, ko ra rokcu. Odvratno. Kaze Efi da mladi Izraelci cekaju da zavrse vojsku (muski 3 g, zene 2 g) i odmah dignu sidro i odlaze iz zemlje da ne moraju ratovat. Tako bi i onih 2 promila pametnih hrvata trebalo uciniti. Putovat, otici iz zemlje u kojoj nema buducnosti.

Sinoc sam na recepciji hostela vec bukirao jutarnji odlazak buggyjem na dine i boardanje na pijesku. Kosta 90 kn. Sa mnom karikatura-par iz Poljske. Ona metar i osamdeset, bacacica kladiva, njen biceps i triceps ko moj kvadriceps. On patuljasti i smijesni blondino s pravokutnim naocala za vid. Ja ih pitam ako su iz Poljske i tako smo zapoceli spiku. Rade i zive vec godinama u Irskoj. Cak su mi i vodu ponudili. Prihvatio. Pridruzili su nam se i neka zgodna Amerikanka i njen fucker crncuga. Dobri sofer nas vozi buggyjem po dinama, ludo uspinjanje i jos ludje spustanje po pijesku velikom brzinom. Stajemo na vrhu druge dine. Vadi sofer snowboardove i ajmo. Vezemo ih na noge. Ja prvi put u zivotu. Poljaci isto. Karikature! Meni ide dosta dobro. Prvih 20 m nisam pao i boardao sam po strmoj dini, a onda se stropostao. Al nis ne boli. Odmah penjem da probam opet. Sad je jos bolje. Vozac buggyja nas vozi na novu, visu dinu. Sad je jos strmije. Jos bolje. Crncugi ide sjajno, Amerki vrlo dobro, meni dobro. Poljaci su klaunovi. Ja slikam sve, pa cak i dok se vozim buggyjem, kad odjednom guma zazlajfa i ravno pijesak meni u fotkac. Ne radi vise!! Nece otvarat-zatvarat zoom. Kakav novi udarac mom putovanju! Sad se mogu "slikat"! Slobodno se mogu vratit doma. Sta ce mi putovanje ak ne mogu slikat sva mjesta di cu ici. Sofer buggyja mi u hostelu samoinicijativno pokusava isisat ustima zrnca pijeska iz zooma. I stvarno, fotkac proradio. Dao sam mu napojnicu od 30 kn. Nije vjerovao, to je izuzetno puno za ovdasnje prilike. Idem se kupat u bazen i suncat. Izraelaca svugdje oko mene. Bas su nekulturni, deru se. Ja pizdim, ali u sebi. Oni su brand new entry na mom osobnom popisu gamadskih naroda koje ne podnosim. Francuzi, Belgijanci, Grci, Turci, Spanjolci, vecina muslimanskih naroda i sada evo Izraelaca. Za rucak sam pojeo sto i Efi jucer. Spagete s necim zelenim. Odvratno! Al gladan sam bio, pa sam sve slistio. Kad smo vec kod tog, izgleda da sam smrsavio 5/6 kg (bar je tako pokazivala vaga u hostelu u Limi). Od toga sam sigurno 3 kg izgubio onaj dan kad sam trcao. Uglavnom, sad mi je trbuh skoro pa ravan i sad cu jesti manje, da stvarno budem hrvatski Apolon na plazama ovog ljeta. Isao sam slikati to mjestasce Huacachinu. Stvarno je oaza usred pustinje al nemojte me pitat kak je nastala. Nisam se informirao i ne znam. Putem san naisao na jos 1 solo tipa koji je hodao po dinama i slikao oazu, pa smo slikali svaki onog drugog.

Spustivsi se dolje uz obalu jezera, koji je zapravo prljava bara siroka 30, a duga 80 metara, ko da sam imao deja-vu. Ko da mi se ex cura pojavila ispred ociju. Ista konstitucija tijela, ista duga kovrcava kosa, brineta, sportske crne tajice, sve zategnuto, sigurno istih godina. Samo je imala naocale pa nisam oci joj vidio. Iako su mi latine top, meni se svidja taj prototip zene kakva je bila Ana. Kad nadjem neku istu njoj ili bolju (il kad bi mi se bar ona javila), tek tad cu se vezati. Sve manje ljepse od toga cu odbiti. Ukljucujuci Tatianu. Srecom da ne zna za ovaj blog, kao ni Alicia. Ah, moja mala Ecuatoriana. Neki dan mi pise na fejs, kaze da joj suze stalno idu, da se zaljubila. Pita jesam li se i ja zaljubio koliko i ona?


PREMA CHILEU
Srijeda 23.3.

U zadnjem trenu sam skuzio na imam bus iz oaze samo u 6 navecer za Chile. Putovat cu 15 sati busom i napravit 1.020 km. U 9 ujutro sam u Tacni, zadnjem gradu na obali Perua, prije Chilea. Brzo sam isao u hostel se pokakit, okupat, spremio i crta na autobusni kolodvor. Cijena karte astronomskih 200 kn, al ajd, to je ipak za 15 sati voznje. Opet sa uzeo ticket u Cruz del Sur (Tatianina firma). Kad se vozite Peruom, skuzite da su Perunaci zatucani koliko i hrvati. Tri su im stvari najvaznije - politika, religija i nogomet. Mozda mogu dodat i - zene, tj. sex. Na svakom, al isvakom zidu u svakom peruanskom gradu, velikim slovima su napisan imena kandidata za buduceg predsjednika Peru jer su izboru u 6. mjesecu. Gdje ljudi gube vrijeme! Politika, bljaaaak. Onda gube vrijeme u crkvama, to je opcepoznato za latinoamerikance. A za nogomet da ne govorimo. Stalno iz raznih kafica il restorana se cuju radio il tv prijenosi utakmica Libertadores Cuoa, isto sto i europska liga prvaka. Zene su posebna stavka. Svaka zena u svakoj juznoamerickoj zemlji ce vam reci da su njihovi muskarci mentirosi, lazljivci. Oce imat tri-cetiri cure istovremeno. Zato ja tu imam sanse. Ja sam tako drag i fin i njezan i romantican. Sve su odusevljene mojim ocima, meni nist posebno, al i Alicia i tatiana su mi to rekle. A imam obicne smedje oci. Zapravo i moja visina i bijela put i celava glava radi cuda. Svaki put kad hodam gradom, vidim da me zenske pikiraju i nasmiju se. Obavezno moram kupit stan u Limi, Peru. Al vratimo se mi u bus. tamo je bio neki razmazeni mali krmak od oko 14 godina, putovao s obitelji. Sminka jeans, slusa, velike slusalice i nabio do kraja muziku. Bilo je vec 10 navecer, stariji tip ispred njega mu je rekao da malo utisa jer ljudi spavaju, a on ni trznuo. Doslo mi je da mu napucam saku u glavu iz cista mira. Srecom, oko 23h je utonuo u san. Ja sam malo spavao, nisam mogao sic skroz spustit. Neka Peruanka mi je prije par tjedana rekla prek neta da je Tacna jako lijep grad. i da ga moram posjetit, ak idem u tom prvu. Da nisam isao u tom pravcu, te da sam je poslusao, otkinuo bih joj glavu po povratku. Napravio bi tisucu km da vidim mnostvo stracara, grad u pijesku, sve prljavo, kaos posvuda. Vidio ja u mojoj knjizi da pise kako je lijep okolis ako se putuje vlakom iz Tacne u prvi chileanski grad, Aricu. Taxi me odveo do zeljeznickog kolodvora. Pojavi se policajac i kaze da to cudo ne radi vec tjednima, renoviraju. Glupi taxist!!! Pa sta mi nije mogao reci. Al uredno mi je naplatio voznju iz busnog do zelj. kolodvora i nazad. Idem uzet bus za Aricu. Neki mini bus je 10 solesa (20 kn) za 65 km voznje. Idem vidjet opciju za taxi colectivos. Ukrcaju 5-6 ljudi u velike automobile, naplate malo vise al se barem vozis u autu. Pise lijepo na tabli 14 solesa. Pitam, kazu mi 16, kao jer imam ruksak. Drugi, 18. Treci kaze 20. Dopizdilo mi, nesto sam im izmrmljao i idem ja uzet mini bus. na kraju duplo jeftnije a bas je oke bus, za 25 osoba i vozi brzo. Jedino sto sam sjeo na zadnjem mjestu desno, na zadnjem sjedalu i okruzila 6-clana venecuelanska obitelj kojia ide na neki skup u Chile. Glava obitelji, ima moje godine (zavirio sam mu u papir pa znam) pravi se pametan pa sve detalje ispunjava na dva papira i govori drugima sto pisat. Ja ispunio to u 1 i pol minutu. Nisam nit stavio adresu gdje cu u Chileu biti, nit ime carinske postaje prema kojoj dolazimo. Al sve prolazi bez problema na granici. Imam i stambilj Chilea.

Zvrzzyvrjsofgljswfrvk.... re-wind!

Ne svidja mi se kako sam zapoceo s pisanjem novog putopisa, pa moram neke preinake napravit

Leti se, leti, opet se leti... Moje 7. prekooceansko putovanje. Vraćam se u Južnu Ameriku. Ekvador, Peru i Bolivija. 35 dana. Zašto sam odabrao ići tamo? Jer sam oko ekvatora, jer volim latino ljude, jer mi je taj kontinent najdraži i jer ima puno toga za vidjet što sam maštao još kao dijete - Amazona, Machu Picchu, Titicaca, Nazca, vulkani, planine, džungla...

Ono što čudi je da idem posve sam na ovo putovanje. Svi dosadašnji eksperimenti s raznoraznim curama bili su fijasko. Neovisno dal su bile domaće il strane, brinete il plavuše, dobre il loše, lijepe il ružne, mršave il debele... uvijek je loše završilo s curama nakon putovanja. Očito je problem u meni. Zato ovaj put idem sam. Al nisam ni ja glup. Idem sam, al idem tamo gdje žive najprekokrasnije cure na svijetu - LATINE!


BARAJAS, MADRID... SVE PO STAROM
Srijeda, 9.3.

Jutros u 7 poletio sam iz Venecije za Madrid (2.put u zivotu). I odmah sve krenulo po zlu (takodjer 2.put u zivotu). Stjuardese u Iberia Airlines su katastrofa, mrzovoljne i stare... Hrana losa! Iberia i Croatia Airlines su dvije najgore aviokompanije s kojima sam u karijeri putovao.

Na aerodromu Barajas u Madridu imam 4 sata vremena za slijedeci let, sve radim lagani, idem trazit nes za pojest, al sve skupo. Bas je bezobrazno to od aviokompanija il gradova koji grade aerodrome i imaju ih u zakupu. Ne znam tko odlucuje o cijenama na aerodromima, al trebalo bi sve bit s normalnim cijenama kad vec placamo bezobrazno astronomske cijene aviokarata. Znam, nisam ni stigao na odrediste a vec pljuste kritike. Al ajmo dalje s kritikama... trazim signal za bezicni interner, al svugdje je zakljucan i treba kupit bon. Prokleta spanjoska gamad! Al nije to sve... Glava me pocinje bolit, kasljem ko da imam tuberkulozu, grlo me boli, tresem se, zima mi je, a na aerodromu je ugodnih 23 stupnja.

Neka mulata koja radi na kiosku za informacije me pita nesto svaki put kad prolazim kraj nje. Prvo sta trazim, pa odakle sam, pa di idem. Ecuador! "A que bieno, te vas en mi pais, disfruta. (kako dobro, ides u moju zemlju, uzivaj)"

A ja jadnicak samo trazim McDonalds da nes pojedem. Nema ga na tom katu aerodroma. Uzimam u drugom kaficu sendvic s tunom, astronomskih 70 kn zajedno sa sokom od narance. Vracam se do mjesta gdje trebam chekirat kartu za Ecuador, glava me boli, smrcem... lezim tri sata na podu i onda mi kazu da je let odgodjen za jos 2 sata zbog nekih problema s avionom. Aha, samo je jos to falilo. Ko zna ako ce me Alicia cekat na aerodromu u Guayaquilu.

Idem opet trazit da nes toplo pojedem, polako se vracam do aviona... a tamo vec ulaze zadnji putnici, nakon samo 45 min. A rekli su mi da je let odgodjen na bar 2 sata.... Ajd, bar nes pozitivno. Sjedim uz prozor pokraj neke starije zene, al glava me boli cijelo vrijeme. Spavao sam prva dva sata leta, a onda kasljem i kasljem... i kasljem. Okrenem se prema suputnici koja me gleda siroko otvorenih ociju, u lijevoj zjenici joj pise STR, u desnoj AH. Kako i nece imat straha... kasljem ko da imam svinjsku gripu. Za rucak dobijam(o) dobre torteline punjene lososom, cilenaski stujarti su tako dragi, a cileanske stjuardese preazgodne. Ocito sam pogrijesio zemlju u koju putovat. Po povratku s puta trazim curu iz Cilea.

Mislio sam ja da ce mi let trajat 8/9 sati, al gadno sam pogrijesio.... bilo je to najgorih 12 sati leta!! Cijelo vrijeme glavoboljna, smrcanje i kasljanje. Samo sam prvih 2 sata leta spavao i ukupno dvaput isao urinirat. Ostalih 10 sati proveo sam u sjedalu kasljajuci i drzeci se za glavu. Uspio sam i nes TVa pogledat u avionu



ALICIA i GUAYAQUIL

U sparnom Guayaquilu sletio sam u 21 sat. Sve birokratske stvari rijesio sam brzo, nikakvo pretrazivanje ruksaka.... Jedino dok sam stavljao dva ruksaka na rendgen, carinik mi zavikne: "El canguro tambien! (I klokana isto)" Ma koji klokan sad? U dijelicu sekunde sam trebao sve shvatit... pederusu, koju mi u Istri znamo zvati marsupio (toplac), oni zovu canguro, a nju sam i dalje imao zavezanu oko pasa. Hodam sam kroz tunel i ulazim u dio aerodroma gdje lokalni ljudi docekuju putnike, kao da neka Hollywood zvijezda dolazi, fali samo red carpet... Tako sam se i ja osjecao jer svih 600 ociju sto je tamo cekalo oko tog hodnika, uperilo je pogled na naocitu, visoku, bijelu psinu... ocito su se pitali: jel to stvarno on? Jel to stvarno Vin Diesel dosao u Ecuador? E nije!

Alicia (165/29/2) me cekala malo dalje od svih tih ljudi, slatka, cokoladna, nasmijana od uha do uha, s balonom na kojem je pisalo - Welcome Myron Van Der Zivkovic (moj pseudonim na netu). Vani sparina. Taxijem stizemo do hostela, vozac me oderao za prvih 7$ (ovdje je dolar lokalna valuta). Hotel "9 de octubre" je vise nego dobar za 8$ po osobi. Isli smo odmah prosetat gradom, al nikog zivog nema. Ovjde kad se spusti mrak, a to je uvijek oko 19h, sve trgovine se zatvaraju i svi kuci! Isli smo prosetat uz obalu rijeke, malo prosvrljali kvartom, trazeci bezuspjesno nes za pojest i nazad u hostel. Ja i dalje kasljem, glava boli, al barem sam konacno na +27 stupnjeva i to nocu.

V.counter: 4

DORUCAK ZA ANALE
Cetvrtak, 10.3.

Ustao sam nakon 8 sati spavanja. Nikakvi problemi oko sna, al moje zdravlje je na red alertu. Odmah u apoteku kupit Mucosolvan (za kasalj), a tablete za glavu sam ipak popio samo komada 2 i necu vise piti. Poznat sam po tome da ne volim bas tablete.

Umjesto europskog dorucka za 1.75$ u hostelu, pozelio sam za dorucak pravu ekvadorijansku hranu - prvi big mistake u Ecuadoru. Alicia je rekla da idemo do Malecon setalista, al tamo nis nije otvoreno do 10h ujutro. Onda kaze da idemo do lokalne trznice. Zaustavili taxi a sofer je uvjeri da ce nas on odvest do pravog mjesta di se jede dobra hrana... Rezime svega: obicna kajgana sa malo sunke i nimalo kruha, sok od papaye, sve to x 2 daje iznos od 10$, plus 3$ taxija tamo i 3$ nazad (jer taj se restoran nalazio pol sata voznje od hostela), total 16$ za najsugavini dorucak u Juznoj Americi. Lose, lose... sve ide lose. Rekao sam Aliciji - jos samo potres fali! Al bolje da nisam!

Vracamo se u hostel, krcamo stvari u ruksake, idemo novim taxijem za autobusnu stanicu. Lovimo bus za Salinas, na obali.


SALINAS, TIHI OCEAN





Sat i pol busa prema zapadu nalazi se gradić Salinas, na obalama Tihog Oceana. Slika govori više od 1.000 riječi, a ja mogu dodati da je to ono što sam htio - palme, bijeli pijesak i + 32 stupnja.

Karta je kostala sitnicu da se nit ne sjecam. Bus stanica je asfalt i trotoar (dakle nema je u tom mjestu). Stariji dobri lik uz cestu nas pita ak trebamo hotele, ide nam pokazivat tri odmah do plaze... izabiremo onaj prvi, za 50ak kn po osobi. Alicia samo zeli da ima air conditioning. Trk do plaze koja je pjeskovita na suhom dijelu, a kad se ulazi u more, postaje sljunkovita i to od komadica skoljaka. Muy lindo, jako lijepo. Grad Salinas su neki opisivali kao "Little Miami". Prvo nije grad. Drugo nije ni najblijedja sjenka Miamija. Jedino su cijene jeftinije... a i plaza je mozda bolja od Miamija. Na plazi smo uocili dva americka para, dok su ostalo lokalni ljudi, mjesavina bijelaca, mezitosa/mulata i afro/crnaca.

Ekvador ima oko 40% indiosa, 40% mezitosa, 10% bijelaca i 10% crnaca. Mezitosi ili mulati su proizasli mijesanjem indigenosa ili Indiosa i bijelaca, bijelici su dosli iz Europe, dok su crnci tu stigli kao i svugdje po svijetu prije 200ak godina - kao roblje su ih europski osvajaci dovodili brodovima u svoje kolonije, neki su dozivjeli havarije/brodolome uz razne obale Juzne Amerike, pa tako i ekvadorijanske gdje zivi vecina afro/ekvadorijanaca. Alicia je takodjer mulata, ima sestru i brata bijelce, a ona mulatkinja.

Nakon mog prvog kupanja u Tihom oceanu (i uvjerenja da Alicia ne zna dobro plivat), otisli smo rucko/vecerat. Narucili tri tanjura... cheviche de camarones, camarones apanados i arroz de camarones... dakle camarones su bili glave zvijezde veceri. Ah, ne znate sto je to? Skampi! I to najbolji! I jako jeftino... oko 30 kn porcija. Nismo ni mogli sve pojest, pa nam je konobar ostatke spakirao i mi to uzeli u hostel. Tusiranje i ajmo u grad. Opet ona ista, jedina plaza, oblika polumjeseca, duga oko 5 km. Pogadjate, svu smo je prosli pjeske. Alicia je lav po horoskopu ko i ja i volimo hodat i stalno bit u pokretu. Prije povratka u hostel kupili smo si dobar sladoled i Gatorade. Ovdje otvaram malu zgradu. Gatorade, moje najnaj pice, moze se naci svugdje u Ekvadoru. Jedini problem sto ga nema u mom omiljenom okusu, limunu, pa sam se zadovoljio bijelim okusom jabuke. I stalno to pijem(o). Smijesno je kako ga Alicia izgovara - ili getorej ili etorejd. Uvijek mora 1 slovo izostavit. Ili ima disleksiju ili je glupa il joj ne idu jezici. Al sjetio sam se cileanskog stjuarta u avionu. Svaki put kad je nudio pice u avionu, rekao je spraj, umjesto sprajt (Sprite). Zapravo i ostali latinos imaju problema s izgovaranjem engleskog. Antitalenti za jezike. A tek kako mi Alicia izgovara prezime... ja to ni ne znam napisat. Jedino sam zapamtio kako Arnoldu (glumcu) kaze prezime - Shvejceshveger... tako nekako. S njom je smijeh stalno i o svemu. Bas je draga cura, dobra, njezna. Jedino joj moram sve placat. Valjda tako latine gledaju na bijelce - mi puni para, a one glume jadnice. Oke, nije skupo nist ovdje, prezivjet cu.... ima se, susjedo.... ah, ima se, stedi se.... Zatvaram zagradu i vracamo se na Ekvador i moje putovanje.

Dakle, vratili se mi u hotel, ostatak camaronesa nismo pojeli i legli spavat

V.counter: 8.
(ak vas zanima sta to brojim, probajte sami skuzit)


APOCALYPSE NOW
Petak, 11.3.

Ujutro Alicia pali TV dok ja jos spavam. Predsjednik Ekvadora, 38godisnji Correa, govori naciji da je u Ekvadoru na snazi opca opasnost od tsunamija uslijed potresa koji je pogodio Japan i da valovi stizu do ekvadorske obale oko 5 popodne. "Cijelo gradjanstvo s obale mora napustit taj dio zemlje, besplatni busevi su vec poslani u sve vece gradove na obali." Ma sta je sad ovo? Candid camera? Jel on to ozbiljno? Mi lezimo i dalje u krevetu, sve laganini. Ja kazem Aliciji nek ne vjeruje mass medijima, uvijek napumpaju stvari. A ionako tsunami ce doci tek oko 5 popodne pa imamo vremena... Ajmo mi jest! Restoran u koji smo htjeli ici je zatvoren. Ulazimo u market, krcato ljudi, cekali smo pol sata u jednom od 5 dugih redova. Ljudi kupuju namirnice ko da nastupa apokalipsa. Na cesti nema auta, nema psa, nema covjeka... zapravo prodje pokoji auto, al krcat svime, stolicama, kaucom, TVom... Mi se lagano pakujemo, pitamo ak ima taxi do La Libertad, veceg grada odakle da uzmemo bus do Quita, u unutrasnjosti zemlje. Recepcionist nam kaze da nema niceg jer su svi pobjegli, al da idemo u La Libertad, odakle cemo naci bus za Quito. Sjecate se kako se kaze za Hrvatsku? Mala zemlja za veliki odmor. Ja ne znam turisticku reklamu za Ekvador, al sam izmislio izreku za stanovnistvo. "Sto god vam jedan Ekvadorijanac rekao, drugi ce to pobiti." Zasto? Jer recepcionist je rekao da buseva za Quito ima iz La Libertad, crnac kojeg smo vani pitali cijenu za kartu, kaze da ne postoje busevi za Quito, al da nas gradski taxi moze prebacit do La Libertad za samo 50 centi. Kad smo zaustavili druge ljude i pitali di je taj gradski taxi, rekli su nam da tako nesto uopce ne postoji ovdje. hahahaha. Zaustavljamo nekog starca u autu, uzeo nam je 2$ da nas prebaci u La Libertad, tamo vojska s mitraljezima osigurava sigurnost jer navodno stizu busevi koji nas free odvode u Guayaquil. Ajd, konacno bar nes pozitivno.

Dosli mi u taj La Libertad, jos veca selendra od Salinasa. Tri vojnika saraju tim mitraljezima oko nasih glava, mijenjaju sarzere, totalna neozbiljnost. I kazu nam da ne idemo u Guayaquil, neg na neko raskrsce van grada. Stigli mi i tamo... a imali i sto vidjet. Na tisuce ljudi ceka u redu uz cestu, nasred nicega, sunce tuce ko ludo, 1 popodne. Alicia me konacno castila, kupila mi svjezi coco (odrezan machetom) za pol dolara (2,70 kn) i pijemo to dok cekamo. Al stize jos i jos i jos buseva koji dovode ljude iz ostalih gradica na obali, svi cekamo buseve za Guayaquil. Ovako mi necemo stici do ponoci u Guayaquil, a kamoli jos 300 km dalje, u Quito. Odmah su se u toj rulji pojavili i "lesinari". Neki casual, neki u odijelu, parkali svoje makine na sljunku medju tom poplavom ljudi i nude 10$ po osobi za prijevoz do Guayaquila. Ja odlucio to platit, dali tipu 20$ i krenuli mi malim Matizom na put od 150 km. Tip vozi ko lud, 150 km/h. Autocestom vidimo ljude u kamionima, pick-upovima, cak i dva mini vlakica kakvih ima na nasoj obali ljeti koji voze turiste, slikao sam ih kao dokaz. Presmijesno.


NICOLE, KAKVA BOL

Stigavsi u rekordnom vremenu u Guayaquil, nas “dragi” vozac pitao nas je ak zelimo na autobusnu da nas vozi jer u tom slucaju moramo mu jos 5$ platit buduci jse nalazi dalje od grada. E da, tako latinosi tretiraju strance. Zele izmusti i zadnji dolar. Odmah sam mu drsko rekao ne pa nek nas ostavi di zeli te da cemo uzeti taxi. Malo je Alicia nes pregovarala, pa smo se nasli na 3,50 dodatnih dolara. S autobusne stanice smo zvali neki hostel u Quito koji se cinio dobar te jeftin po opisu u knjizi Lonely Planet o Juznoj Americi. Ak je nekima biblija najsvetija knjiga, meni su to sve knjige od spomenute firme L.P. za putovanja. No, umjesto 5$ koliko pise u knjizi, zenska na telefonu je rekla da taj hostel kosta 13$. Zovemo drugi. Na taj se broj niko ne javlja. Zovemo treci. Cijena 6$ na noc po osobi. Sigurni sa smjestajem, krenuli na bus, platili (tj. ja platio, al dal to moram uopce napisat buduci je ova Alicia svjetska skrtica). Cijena busne karte je 8$ po osobi za osmosatni put do Quita, glavnog grada. Zamislite da se vozite od Poreca do Osijeka i platite samo 45 kn za kartu. E toliko je jeftino putovat busom po Juznoj Americi. Razlog? Cijena litre benzina u Ekvadoru je samo 3,50 kn. Bogati su nalazistima nafte, kao i Venezuela.

I vozac ovog busa je ludovao po cesti, kao i svaki na ovom kontinentu. Spavali smo jako malo jer u svakom zavoju bus se naginjao ko Citroenov Spacek. Alicia mi nije smjela reci da su oko nas sve provalije al da je srecom noc pa ja to ne vidim. Sad definitivno nisam mogao zaspat. I kisiti je pocelo, a bila je vec ponoc. A onda je u bus uslo nesto sto mi je pomutilo pamet... Visoka, vitka, dugodugokosa latina, toliko visoka da je morala sagnute glave hodat u busu. Izgledala je ko Nicole Scherzinger, ex PussyCat Dolls pjevacica, aktualna cura Lewisa Hamiltona iz Formule 1. Sjela je taman iza nas... al koliko je ta mlada djevojka mogla pricati, ajmeeee. Sve nesto brzo, glupo i nepovezano.

Nakon sto smo prosli glavni bus kolodvor, vozac das je iskipao negdje u centru grada u 1 u noci, al to je zapravo bila neka poluosvjetljena cesta sa derutnim kucama sve unaokolo. S nama je izasao jos 1 stari par koji nam je rekao da je ovo jako opasan dio grada te da moram pod hitno uzeti taxi i zamislite, zajedno s nama su cekali da nam stane taxi. Al ne brinite, latinosi za sve gradove kazu da su opasni plus jos malo uvecaju stvari. No, vozac taxiuja nije znao di se nalazi taj nas hostel, trazili smo ga pol sata i kad smo ga konacno nasli u dva u noci, nitko nije otvarao vrata. Tako je bilo i sa svakim drugim hostelom na cija vrata smo pozvonili. I pogodite koji nas je hostel prihvatio, tj.otvorio nam vrata? Onaj skupi. No, iznenadjenje. Kosta samo 8$ na noc. Ugodan, drvenih podova, velike sobe, svatko svoj krevet, josi treci kao rezerva... bio je bas ono sto nam je trebalo. Kupanac i spavanje.


QUITO i OTAVALO
Subota, 12.3.

Ujutro glavobolja. Valjda zbog nadmorske visine od 2.800 m na kojoj se Quito nalazi, a ja visinu ne podnosim bas najbolje. Zapravo nikako. Dok je Alicia jos spavala, ja sam gegajuci se isao prosvrljat po gradu koji me uopce nije impresionirao. Kad se moja latina probudila, krenuli smo ravno u Otavalo, sat i pol busa sjevernije. Navodno se ovdje svaku subotu odrzava najvazniji, najveci, najsareniji, najjeftiniji i najljepsi sajam cijele Juzne Amerike... s tkaninama, odjecom, figuricama, sesirima, lancicima i svim inim stvarima na prodaju. Ali nije bilo tako! Ocete dokaz? Nisam ama bas nis kupio. Morat cu se ja javit editorima knjiga Lonely Planet o Juznoj Americi i napisat par kritika I kako stvari STVARNO stoje, a ne da sve pise u superlativima, kad nije tako. Jedine novce koje sam ostavio u tom mjestascu je bilo 12$ za dva tanjura snicle i 3$ za moje prvo telefoniranje roditeljima u Hr da im kazem kak je sve oke.

Nismo znali sto dalje, nije nam se jos vracalo u shugavi Quito, pa je u mojoj bibliji pisalo da je par km dalje od Otavala neki vodopd. Ajmo to vidjet. Ugodno iznenadjeni. 10-minutno hodanje u sumi i dosli smo do tog vodopada. Nist impresivno, al bolje tu neg u Quito, a i priroda nam se svidjela. Puno fotki, malo glumatanja Beara Gryllsa (cak sam i njegove hlace nosio) u tom zabacenom kutku zelenila i vratili se mi u Otavalo. Pjeske. Jos jedna big mistake. Prekasno jer nema vise buseva za Quito u 6 navecer. Trebamo dalje u grad na drugi kolodvor. Hodamo mi hodamo, malo pitamo ljude di je taj drugi kolodvor za Quito, a svi nas nekako preusmjere opet na prvi. Hodali smo sat vremena, sve ukrug, ni sami ne znajuci, pa se vratili na isti kolodvro. A svasta! Ajmo opet pitat. E sad su nam rekli da trebamo bus za Quito cekat na mini stanici pokraj benzinske u centru grada. I to je stvarno bila stanica, kao ona kod Varvari npr. Stigao bus, al krcato ljudi, mi moramo stajati. No nakon pol sata oslobodila se mjesta za sjedenje, a nakon jos tri sata stigli mi u Quito. Spavanje.


MITAD DEL MUNDO
Nedjelja. 13.3.

Novo jutro, nova glavobolja. No kao i jucer, kad sam se pokrenuo i izvukao iz kreveta, bilo mi je bolje. Na spisku je posjet Sredini svijeta -Mitad del Mundo, zicari, novom dijelu Quita, mozda vecernji izlazak, kino il tak nes.

Mitad del Mundo, Centar svijeta. Tamo di prolazi ekvator koji dijeli sjevernu od juzne polutke. Alicia mi je rekla da nije lijepo jer bila je vec jednom, no meni je bilo. Da, znam. Uvijek proturijecim. Nalazi se usred niceg, 22 km od Quita. Zapravo okolo ima malih derutnih kucica nekog mjestasca, a taj Mitad sve nesto very touristy i fancy i expensive. Totalni kontrast. I naravno placa se. Mislim 3$ po osobi. Od brdo zastava koje se nalaze na ulazu, nisam prepoznao nijednu svjetsku. Sto li ce one predstavljat ako nisu drzave svijeta? Slikao sam ih pa ce to bit pitalica za B.L. a.k.a. “enciklopediju koja hoda” (ako ovo neko skuzi osim njega, B.L.-a, castim picem). Uglavnom, u Mitadu se samo slika stojeci oko nacrtane crte ekvatora (koji se zapravo geografski tocno nalazi 300 m dalje), ljudi rade majmune od sebe na tim slikama i svi se sretni vracaju kuci.

Na putu nazad potrefilo nam se da se nalazi druga znamenitost grada, zicara ili teleferiqo, kojim se stigne do 4.000 m nadmorske visine, neku vrst vidikovca. To pak kosta 8$ za strance il 4$ za domace, a smrad od mrzovoljnog tipa na kasi nije ni pitao ak je Alicia njihova, neg odmah bubnuo 16$. No, nisam prvi put u Juznoj Americi i znam kako latinosi disu pa sam rekao da Alicia pokaze svoju osobnu. Tip je morao potpisat kapitulaciju.

Ne znam kako, al gore se u kaficu na 4.000 m se nalazio pas! Pravi, pravcati. Neka mjesavina huskyja i nj.ovcara I zicao od svih hranu. Dobro, nismo na njeg se osvrtali, to je bila samo moja opaska. Slikali smo se sve unaokolo s raznim pogledima na grad, a Alicia ko model. Stalno se namjesta, pa ovakva, pa onakva poza i faca i pogled... kao Ruskinje kod nas ljeti kad se slikaju uz obalu mora il zalaske sunca. Rekao sam ja x puta, latine su zapravo tamnopute ruskinje. Muskarci vole obje, a one to iskoristavaju I sve im bude placeno kad se zalijepe za nekog naivnog bijelca... poput mene.

Nevjerojatno, al glava me nikako nije bolila na 4.000 m. Jedino smo kod svakog naglog pokreta osjecali mucninu i malo vrtoglavice. Nakon pol sata, spustili se dolje, uzeli novi bus i do grada. Trazimo taj novi dio. Nikako ga naci. Sest uri a svi vec zatvaraju sugave trgovinice i standove, kao da su ih cigani sklepali. Al ne oni iz Dekumanove (gl.ulica u starom Porecu, op.a.), nego oni najbijedniji, koji skupljaju boce i staro zeljezo. Alicia trazi nove jeans da si kupi, ja Gatorade i novi kruhic. To je sve sto sam jeo taj dan, 16 malih slatkih kruscica i 4 bocice Gatoradea. Zbog jutarnje glavobolje mi je sva hrana smrdila, cak islo na povracanje. Dosli mi u hostel mrtvi-umorni I opet isto, kupanac i spavanje.


EL MESIA SATANICO
Ponedjeljak, 14.3.

Trece jutro u Quitu i najgora glavobolja. Ustao u 7 i naredna dva sata se mucio i previjao u krevetu. Hladnim rucnikom zamotao glavu al ne pomaze. Alicia kaze da se moram pokrenut. Ajmo onda. Malo do glavnog trga da budem na svjezem zraku, al ne pomaze ni to i onda brze-bolje nazad u hostel po ruksake i na bus kolodvor da idemo ca iz tog sugavog Quita. Zaustavljamo taxije, al niko nam ne zeli stati. Ocito je netko cuo da sam dan prije rekao da mi se generalno Ekvador ne svidja. Al evo ga, nakon 22 mahanja raznim taxijima, stao nam stariji tip s vjerojatno najvecim i najdebljim nosom u cijeloj zemlji. Pitamo ga cijenu, kaze da ima taximeter, takodjer vjerojatno jedinstven po tome u cijelom Ekvadoru. Prica on prica s nama, fin, saljivdjija, malo nam objasnjava sve o Quitu i na kraju ispali – 7$ sto nas je doveo do kolodvora. A sta ces sad. Platit! Doveo nas je na juzni autobusni kolodvor, taj je super fancy. Idemo za gradic Banos, na 1.800 m nadm.visine i 200 km juznije. Alicia kaze da ce mi se svidjat jer je usred brda i zelenila, pun raznih aktivnosti za ciniti. Karta za 3 sata udaljeni Banos je.... pa to ste vec morali sami skuzit, 3$. Znaci, koliko sati traje put, toliko dolara kosta karta. Ne znam jel to pravilo il slucajnost, al tako je uvijek dosad bilo. Putem nesto raspravljamo o religiji i kaze mi Alicia, koja je mormonka, da ja razmisljam ko da sam antikrist, al da u svetoj knizi i pise da ce jednog dana u Juznu Ameriku doci bijelac iz Europe, poznat kao El Mesia Satanico... Vrazji propovjednik... uuuuuuu, kako mi se svidja taj novi nadimak koji mi je nadjenut. Bas sam joj onda poceo govorit da je vrijeme da netko dodje u Juznu Ameriku i konacno ih prosvjetli jer ovdje su ljudi jos gluplji i zatucaniji nego u mojoj shugavoj zemlji. A po meni su religijozni hrvati jedni od najglupljih, najzatucanijih, najogranicenijih naroda koje znam. Bog ne postoji, izmisljen je za ljude kukavice koji se ne mogu sami suocit sa svojim problemima i strahovima i prevladat ih, pa moraju naci nesto sto je daleko i neopipljivo i tome se klanjat. Kako glupo! Oko vas su vasi bracni partneri, sinovi, djecu, vasi dobri prijatelji... svima njima bi se trebali klanjat i postivat ih, a vi se okrecete totalnoj izmisljenoj stvari zvanoj bog, a niti ga poznate, nit ste ga vidjeli. Bas ste bijednici.

Nadomak Banosu, pejzaz se promjenio u onaj nalik gradicima koji se nalaze iznad Pazina, u smjeru Cicarije. Dakle brdasca poput onih na kojima se nalaze Gracisce, Motovun, Hum, Momjan. Jedino su gradici u podnozju tih ekvadorskih brda uvijek prljava, zgrade neugledne (valjda tu zive oni cigani iz opisa vise gore), a smeca ima posvuda i posebno oko ceste. Ah da, jos jedna opaska. Kad se vozite busevima po Juznoj Americi, nikad ne znate tko ce vam uletit u bus. I kad. Propovjednik il trgovacki putnik. Prodavac pica il hrane, CDova il nozeva. Na pocetku puta za Banos to je bio prodavac malog dzepnog nozica. Stane na pocetku busa kod prvih sjedala i pocinje spiku. Od malog nozica s jedva dvije lamete, skoro pa je stvorio i opisao nozic kojeg koriste NASA-ini astronauti. Na kraju cijena – 1$. Mozda sam ga trebao kupit da vam ga pokazem kao primjer. Sredinom puta u bus su usli prodavaci hrane i pica, a pred kraj i covjek-CD.


PITORESKNI BANOS

Nakon serpentinastog puta koji se s vrha brda spustio u Banos, zaputili smo se pehe u 300 m udaljeni hostel (takodjer upisan u mojoj knjizi) i odmah zakljucili da je to najsmjestaj kojeg smo dosad uboli. Prizemna soba, mali vrt ispred nas, sve u drvu osim poda, u samom centru ionako malog gradica koji je poznat kao srediste adrenalinskih sportova – bungy, rafting, canyoning, buggy cars, cross motori, biking... Svasta se nudilo iz bezbroj agencija koje se tu nalazile. I sve astronomnski skupo. Npr. Buggy car 50$ na dan. To je onaj mini autic za 2 osobe, kao za karting, jedino je malo veci i ima gornju metalnu kontrsukciju tak da se kod prevrtanja nis ne dogodi ljudima u njemu. Bila je noc i mi smo zapravo bili u potrazi za prvim toplim obrokom tog dana. Pokraj nekog restorana zaustavi nas mladic... nesto me pita. I konacno shvatim da spika meni dragi jezik koji potpuno razumijem. Hrvatski? Ma koji hrvatski?! Nadam se da taj jezik i zemlja vise ne postoje kad se vratim doma. Nikakve vijesti ne pratim i bas nis ne znam. Jel vlada "bijeloglavog supa" konacno pala? Jel se hdz konacno poceo raspadat? Jesu li konacno hdzovci postali najomrazeniji ljudi u zemlji, kao nekad komunisti? Bili vi hdz politicari ili samo hdz clanovi, isti se. Ako nakon toliko godina ne vidite koliko je hdz naudio zemlji, onda ste ili glupi il zelite lose svojoj zemlji i svojim ljudima. Hdzobci... bacite se pod vlak, sa mosta, popite neki otrov.... ili jednostavno ispisite se iz te tiranske stranke.

Taljian!! Tip uz onaj restoran je pricao talijanski. Davide de Roma. Hm, malo mi je imao cudni naglasak. Poslije sam Aliciji rekao da zapravo malo steka s tim talijanskim, nema ni naglasak "de Roma" te da je vjerojatno shipthari. Isli mi dalje trazit veceru i nasli mi kebab! Za samo 2,50$. Nije dobar kao u Porecu, al moze proci. Kompletna vecera s picem, samo 4,50$, onda jos i sladoled, taj je bio 3,50$. Spavat smo isli vec u 22.30h.


BIKING IN ECUADOR
Utorak, 15.3.

Spavao sam 11 sati i 20 minuta. Alicia se stalno komesala pokraj mene u krevetu, vec od 8 obucena da negdje idemo, a ja spavao do 9 i 50. Nikog nije vise bilo u hostelu, a niti u mjestu. Svi su vec uzeli buggyje, bicikle, motore i otisli na raznorazne aktivnosti. A mi sve laganini. Prvi smo isli u trgovinu po mlijeko da bi si u hostelu za dorucak spravili, ovo necete vjerovati – cokolino!!! Cijelo vrijeme u ruksaku furam 400 gramsko pakovanje cokolina. Spravio sam to za nas dvoje i bas nas je najelo. I onda mi krenuli vidit sto je ostalo od ponude za aktivnosti oko Banosa. Nasli neke fancy, neke shugave bikove, tip trazi 7$ za svaki, ja mu odmahujem rukom, on kaze da su to dobri bikovi, a ja kazem da idem trazit bolje dealove. Alicia se panicno smije. Jer do jucer je govorila da zna vozit bike a sad je u panici. Svaku biciklu koju proba, samo sto ne pade s nje. Moram joj zato neku dobru naci. Sebi sam nasao superfancy za 5$ u jednoj agenciji, njoj malo manje fancy bike u agenciji preko puta, takodjer za 5$. Rekli su nam da glavnom cestom idemo nizbrdo, naici cemo na nekoliko slapova od kojih je najljepsi udaljen 22 km i da se tam mozemo i kupati. E bas super. Uzimamo mi kupaljke, rucnik i puno voca u ruksak. Krecemo, sve je nizbrdo, okruzuju nas visoka zelena brda, a u usjeklinama cesta i jos nize mala rijeka s kamenim obalama i nekoliko slapova koji se u nju slijevaju svako malo. Putem vrebaju lokalni ljudi koji su preko rijeke napravili neke zicare i nude adrenalinski prijelaz rijeke koja je oko 200 m ispod. Ne pali to kod nas. Alicia je kod prve uzbrdice stala, a na drugoj samo sto nije rigala jer kaze da se ne osjeca dobro. Evo sto studentski zivot i inertnost rade covjeku. Ima 29 g i jos studira, nicim se ne bavi, rekreira i kod par zaveslaja nogom, njoj ide na povracanje. Ajme kamo li ide ovaj svijet mladih ljudi koji nis ne rade neg samo studiraju i teze materijalnom. Nastavljamo. Ima novi slap za vidjet, pa prijelaz mosta, pa nizbrdo, pa uzbrdo, pa novi slap (a sve uokolo smece), pa opet nizbrdo, pa uzbrdo, meni je to sve zabavno jer konacno neka akcija na ovom putovanju, a Alicia na izdisaju. Pita ona Papa Strumpfa koliko jos. Ma tu smo. Svako malo preticu nas kamionu, autobusi koji toliko crnog ispustaju iz auspuha da sam vjerojatno udahnuo vise kancerogenih plinova danas nego u cijelom svom zivotu dosad. Konacno Pailon del Diablo, tako se zove taj slap udaljen 22 km od Banosa. Al ne vidimo ga, u podnozju je junglovitog brda gdje se nazire i rijeka. Bicikle vezali uz cestu, sada hodamo puticem uz sumu, nesto kao kad se ide puticima u Limskom kanalu, al s drugacijom vegetacijom ovdje. Dolazimo do restorana, pa idemo dalje na viseci most pokraj kojeg stoji upozorenje da najvise 5 osoba moze biti odjednom bit na njemu. Alicia stalno broji koliko nas je. Rekao sam vas da su latino panicari i u svemu vide opasnost. Kad se na mostu pojavilo 6 ljudi, ona odmah bjezi nazad. Most zapravo ne vodi nikud, drugi dio je zatvoren lokotom. Na slap se ne moze ici, tj.moze al se plaza 1$ da se dodje do vidikovca, a kad smo nazovi-ga rangera pitali dal se moze kupati, kaze on nikako jer nema putica do dolje. A sta mi je onda onaj chico u agenciji prodavao foru da se mozemo i okupat? Ovi latino mi sve vise pocinju nalikovat na nase shipthari. Sve ce ti sladunjavo reci samo da ti nes prodaju il utrape. Iako smo imali hrane u ruksaku, isli mi u taj restoran jesti jer snicla s prilogom je samo 5$, kao i lazanje, koje sam ja uzeo. Al kakav mistake! Prelivene zapecenim sirom. A ja gladan ko vuk! Malo sira sam bacio a drugo sve izrezao i pomijesao da je Alicia rekla da je to poslala juha a ne lazanje. Cola u boci je samo 50 centi. Ostavio sam tocno 10.50$, da se rijesim kovanica a pita me Alicia ak sam nes napojnice ostavio. Ma nisam lud! Latinosi me driblaju di stignu, al Imperija takodjer uzvraca udarac di stigne. Ne dam im nist! Neki ljudi putem nas pitaju ak smo mi izgubili prugastu majicu putem. Alicia primjeti stvarno da nema svoju majicu, al kasno. Netko ju je vec pokupio. Ionako je bila ruzna. Zbog te tamnosmedjo/bijelo priugaste majice sam je prozvao Freddy Kruger a ona mene Jason (iz filma Petak 13.) zbog moje obrijane glave.

Majka Priroda se malo nasalila na nas racun pol sata kasnije. Vracamo se mi tih 22 km nazad istom cestom, kad pocinje liti, al kao iz kabla. Sakrili se ispod neke stracare, ja dao Aliciji moju dugu majicu, ostao u kratkoj, podijelio s njom 3 vocke, cekali sat vremena da najveca kisa prestane i nastavili. Pedaliramo uzbrdo kroz neki tunel, ona vice da je zedna. Stanem dam joj vode, ona popije sve do kraja. Ne pitajuci me ak sam ja zedan. E tu mi je pukao film. Pitao sam je dal ona mislim da sam ja stvar il takodjer zivo bice koje ponekad zna biti zedno i gladno? Samo to. Nakon jos sat i pol pedaliranja uzbrdo, po noci i kisi, stigli mi u hostel mrtvi-umorni. Planiramo di cemo i sto cemo zadnja dva dana u Ecuadoru, al preumorni smo. San nas je ubrzo svladao.

IMA NEKA TAJNA VEZA...
Srijeda, 16.3.

... izmedju moje obrijane glave i Ekvadora. Svjetsko prvenstvo u nogometu 2002. Mislim da je to bilo u Njemackoj. Hrvatska je izgubila prvu tekmu protiv Ekvadora 1:2. Bila je to dobra prilika da po prvi put u zivotu obrijem glavu. Ionako je cijela nacija bila u depri zbog poraza, pa sam si mislio da nitko nece previse sokirati se sto je zgodni dugokosi Marlon obijao glavu na nularicu. Danas sam to ucinio po drugi put u zivotu. U Ekvadoru. Alicia nije ni primjetila. A mozda je bila i malo u bedu jer sam joj ocitao bukvicu oko onog jucer. I rekao joj da je dosta da joj ja sve placam i da bi bilo lijepo da konacno i ona nes plati. Prvo je podmirila racun ovog hostela u Banosu, 40$ za 2 noci za nas dvoje. Onda je platila i bus koji smo uzeli za Cuencu. To je treci najveci grad Ekvadora, dosta juznije i trebalo nam je 8 sati busa. Sasvim slucajno smo odlucili ici tamo, al dobro da jesmo. U busu smo skuzili da nismo sami, nalazi su se po jos jedna Alicia i Marlon. Druga A. je bila neka zgodnicka curicka, a moj drugi imenjak je bio neki klinjo od 5 g. koji je imao odvratnu, debelu, nekulturnu crnkinju za mamu. Na samom pocetku puta, ispred svih nas u busu je stao neki lik i poceo razglabat o bolestima, ljudskim organima, o materijalizmu, gdje ide ovaj svijet ... i tako u narednih sat vremena. Mislio sam da je to neki novi propovjednik, al onda su se stvari pojasnile kad je iz torbe izvukao neku bocicu, naravno za prodaju. Ona vam rjesava sve zdravstvene probleme! Tako je on govorio. I svakom putniku dao da vidi bocicu, procita sto pise na njoj. Cijena mislim 8$. Kaze Alicia da je pristojno uzet bocicu i kasnije mu je samo vratit. Mislim da mu nitko nije kupio nijednu, no nije to vazno. Vazno je da sam konacno na tom putu ugledao prirodu koja mi se svidjala u svih ovih 8 dana po Ekvadoru. Brda i nizine, kao da sam u N.Zelandu, Austriji i Sloveniji, sve u jednom. I jos cudnije, bez smeca oko ceste. Kako se spustala noc, tako smo se mi dizali sve vise. 2.000, 2.200, 2.400 metara... Al nikako stici u tu Cuencu. A glava vec pocela boljeti. Opet, onako dosadno, ne prejako. Konacno, oko 21h smo stigli. Brzo u hostel, ostavit stvari i pogledat grad, al jos prije tog, jesti! Slicio sam si na Labinca. Gdjegod dosao, samo gledam sta cu dobro pojest. Uboli smo neki vrlo dobar restoran, mozda najfensi u cijelom u Ekvadoru. Narucili sniclu i spagete sa skampima. Nisu bili dobri kao na obali, al glad radi svoje. Nakon tog jos sladoled u slasticarnu tik do, a onda je Aliciu poceo bolit trbuh. A kako i nece kad to malo, krhko bice moze pojest toliko toga ko da ima zeludac krokodila. Svaki je tanjur dosad ocistila do zadnjeg komada. Tako je bilo i veceras.

CUENCA
Cetvrtak, 17.3.

E ovdje bi mogao zivjeti! Grad je nesto izmedju Ljubljane i Mostara. Znam, izgledaju nespojivo ta dva grada, al vi to spojite da si ga predocite. Mala rijeka tece gradom, okolo uredno posisana zelena travica, nema previse prometa, a opet ima 300.000 stanovnika. No, nema jednu dobru prodavaonicu razglednica. I dosad nisam ni jednu igdje u Ecuadoru kupio, znaci ni poslao ikome, a jos manje kupio ikakav suvenir. Totalno drugacija vrst putovanja ovaj put.

Isli smo u slasticaru u samom centru starog grada i kakav je to pogodak bio. Najbolji dorucak dosad. I to ga slucajno narucio. Alicia je uzela topli sendvic sa sunkom, koji sam ja htio, pa sam morao nes drugo izabrat jer nam je taktika uvijek bila da uzmemo dva raznja tanjura neceg, pa podijelimo to. Ja sam uzeo neki sendcic premium il tak nes... a u njemu sveg i svaceg. Uz to dobio i pomfrit i jos malo salate okolo, plus sok od narance. Cijena svega oko 20 kn. Onda smo se sjeli u glavnom parku i gledali ljude, zagrljeni. Znali smo da su nam to zadnji lijepi trenuci, zadnji dan skupa.

U 15h smo otisli na autobusnu, sjeli se u bus za Guayaquil i stigli nakon malo vise od 4 sata. Hostel u kojem smo prenocili prvu vecer je bio full ovaj put, pa su nam preporucili neki drugi malo dalje. Alicia je htjela da pitamo pak za smjestaj u neki treci, na pol puta. Liftboy, ak tako mogu nazvat prljavog, debelog, starog i hladnog lika, pokazao nam je sobu na trecem katu. Ja sam se suzdrzavao od smijeha dok sam gledao Aliciu. Soba 2 x 2.50 metra, velika puhalica umjesto air-condicioninga, a u sobi + 45 stupnja. Iz tus-kabine viri samo vodovodna cijev iz koje curi mlaz za tusiranje, tople vode nema... al za 5.50$ na noc, naravno da cemo to prihvatiti. No, prvo idemo u grad, zadnja nam je vecer skupa, rekli smo da idemo u kino, neki horror pogledati. Descent 2. O nekim curama-speleologinjama koje bivaju ubijene od necega nepoznatog u jami. Ali film nije toliko vazan, koliko ponasanje Ekvadorijanaca. Nesto nalik hrvatima. Svi prckaju po mobitelima, svi imaju blueberryje. Film pocinje, a svi se smiju, glupiraju. Kod svake strasne scene, svi vicu, malo u sali, malo u strahu, totalna neozbiljnost, rekao bih nekultura. Na razini Hrvatske.

Zavrsio je oko 23.30h i najsugaviji taxi u gradu vratio nas je u jos sugaviji hostel. Zadnja noc skupa. Oboje smo suzdrzavali suze, al vjerojatno je svako za sebe plakao kad smo zagasili svjetlo.


NA JUZNOJ HEMISFERI
Petak, 18.3.

Nemam mobitel. Nemam sat. Nema ih ni Alicia. Al to nam uopce nije potrebno. Bez beda stizemo di treba na vrijeme. Tako je bilo i s ustajanjem u 6. Na aerodromu smo stigli sat i pol ranije i nakon mog check-ina, nisam je pustao iz zagrljaja. Sjedili smo i cekali. Malo pricali, vise se gledali. Ostavio sam joj moju kapu, moj marsupio. Na kraju ovog puta puta, kad jos jednom dodjem u Guayaquil za zavrsni let kuci, ostavit cu joj lancic i majicu. Sve moje zeli imat, tako je rekla. Kad sam je zadnji put pozdravio, zagrlio i poljubio, ostala je stajati na istom mjestu i nepomicno gledati me, kao da ne vjeruje da stvarno odlazim, dok joj nisam nestao iz vidika. Tako dirljiv rastanak nisam nikad dozivio s ni 1 curom.

U avionu za Limu je bilo malo ljudi, do mene nije nitko sjedio i mogao sam sam sa sobom liti suze, bez da me itko vidi. Let je trajako 100 minuta. Po drugi put u zivotu sam isao na juznu hemisferu. Lima me docekala u suncanom tonu, ali na aerodromu Tatiane nema. Chi e' Tatianaaaaaa??? Tatiana e' quella mia amica tanto booona, ma tanto booona che.... rezervirala mi je hostel za samo 5$ u Limi, a da me jedva pozna preko neta. Ima 37 g. neudana, bez djece, visoka samo 162, al tako zgodna!! Zvao sam je s aerodroma i kaze da ne moze s posla doci po mene, nek uzmem taxi i da moze kostat najvise 25$. Prvi me htio oderat za 30$ do grada, al ja sam konacno bio sam sa sobom na ovom putovanju, a tad sam najbolji u hendlanju s latinosima. Odmah agresivan nastup. Idem do prvog taxiste i kazem mu 40 solesa (peruanska valuta, pomnozite s 2 da dobijete vrijednost u kunama) za grad. Nooo, senor. Oke, idem dalje. Isto kazem drugom. Nece. Oke, dalje.... al taj drugi ipak kaze da prihvaca. I vozi me pol sata do grada, svasta pita, al izvalio je najvecu glupost u povijesti mojih putovanja. Kolosalnu glupost. Kazem mu Croacia... on ponavlja... Croacia, Croacia... cerca Antarctica? Kraj cega? Pa jel on normalan??? Smjestio nasu zemlju kraj juznog pola. Oke, sad svi bi hrvatine znate da nasa mala, sugava zemlja nije nikako poznata u svijetu.

Stigao ja u hostel. Neki tip ceka vani i pita... Marlon? Nisam ni stigao a vec sam poznat. U hostelu mi starija gospodja kaze - vi ste prijatelj Tatiane? Ya, ya. Pokaze mi sobu... opet 2 x 2.50 m al u ovoj su tri kreveta na kat i sve puno ljudi. Prvi kojeg upoznajem pita me odakle dolazim, ja kazem iz Ekuadora. On kaze "Ja isto!" Pita me kak se zovem, a on opet "Ja isto!!" I on se zove Marlon. No sasvim drugaciji Marlon. Crn ko cokolada, prljav, nepocesljne crne kose ko ugljen, carape s rupama. Kaze da je s 21 g. krenuo u novi zivot, kupio gitaru i poceo svirati i putovat Juznom Amerikom, zeli postati novi Jimmy Hendrix. No, za razliku od ostalih likova u ovom hostelu, on je pravi cistunac. Oke, ispod njega spava neka Francuskinja koja spika engleski, ta je cista i zgodna, al obucena kao klaun. Ostali su jedan sugaviji od drugog. Jedan ima onaj monocikl, drugi skejt, treci surf tablu, cetvrta je omalena odvratna crnkinja, peti je Rus, sesta jos manja i jos odvratnija Brazilka... al svi imaju 3 zajednicke stvari - obuceni su ko klaunovi, kao oni ulicni performeri, smrde i imaju dreadlockse. Srecom, sve te suge spavaju u drugoj sobi. U mojoj je jos jedan Amer, a druge sustanare jos nisam upoznao. Ima jos jedan hostel do nas, spojen istim zidom, zove se Hostel de los Morchilleros (morchilla znaci ruksak). Ma koji morchillerosi? Ja sam njegove goste prozvao marijuhanerosi. Osjeti se smrad il miris trave. Ja ne znam u kakvu me to zabit isla smjestit Tatiana. Al dio grada se zove Miraflores i medju najboljima je. Nalazi se samo 300 m od mora. Al ajd, bar je posteljina cista, madrac novi i ugodan za spavanje. Prvo dajem radnici hostela da mi opere svu prljavu robu. Drugo, idem zvat Tatianu da joj kazem da sam stigao. Kasnije popodne dogovorili smo susret.