CHILE, EURODANCE i EIGHTIES
Srijeda 23.3.
Ne mogu vjerovat, al u mini busu su pustali moju moziku, eurodance iz 1990-tih. Odmah sam dobio krila, bio vesel. Stigavsi u Aricu, prvi grad u Chileu, prvo dam isao nes pojest, al nis ne znam sta znaci. Neki chorazzco sam uzeo, na kraju su to bila dva mala i osusena kotleta. Posluzivala me konobarica od 175 cm, 103 kg i 68 godina. Uplasis se kad je vidis. Uplasio sam se i cijena. Ovdje je sve skupo. Za put od 65 km sam platio oko 15.000 pesosa. Lako je to pretvorit u kune, maknente zadnje dvije 0. Arica je jos 1 grad za zaborav. Isti kao Tacna, samo manji, nisam nist niit poslikao. Jos mi je onaj venecuelanski glavonja uvalio neki papiric, meni i djecu na sjedalima ispred, kaze on, neki poklon za sve vas. Gledam, citam.... a sta je drugo moglo biti... pise nesto o bogu i religiji. Strap, strap i strap. Deset puta sam to strgao i bacio kroz prozor. Sto su naporni, bezobrazni, nametljivi ti religijozni ljudi. Zasto ne pustate nas na miru? Zasto nam nametate svoje? Bog ne postoji i vi ste kukavice, jel vam jasno? Strah vas je svega, strah smrti, strah vas samih, nemate hrabrosti napravit neke vazne korake u zivotu i onda se podajete bogu. Idite u 3 p.m. vi i vas bog. Odsad cu svakog ko mi pokusa kazat il nametnut nesto o religiji, pljunut u facu. Upozoreni ste. Nemojte me provocirat. I jos nes. Svi vi koji citate ovo, nemojte mi nikad vise cestitat uskrs, bozic i te religijozne gluposti. Ne zelim da mi itko to cestita. Vrijedja me kad mi cestitate. Ja sam antikrist i kako je Alicia rekla, el Mesia Satanico. To mi godi, ponosan sam sto me tako prozvala. Tocka. Nova tema.
U Arici sam ulovio bus za Iquique. Toliko je bio hvaljen na nekom dokumentarcu kojeg sam gledao u avionu na letu za ovamo da sam rekao, ajmo ga vidjet. Katastrofa! Ovo sto cu sad reci, granici sa nevjerojatnim. Hrvatski gradovi su svi od reda puno cisciji od ikojeg latinoamerickog, cak i od NY gdje sam bio. Konacno jedan plus zemlji u kojoj zivim. Dosao sam u Iquiqe (cita se Ikike) i smijesna stvar je da nisma promjenio zemljopisnu sirini, al sam morao stavit sat 2 sata naprijed. Zapravo, koji sat kad ga ja nemam? hahaha. Al stvarno, Chile ima 2 sata vise od Perua. I bolje je. Jer u Peruu se pocinje zamracivati vec u 6.30, a u Chileu u 8.30. Ja sam bas tad dosao na autobusni kolodvor i po knjizi sam znao da je hostel u koejm zeim spavat, samo par stotina metara udaljen. Odmah ga nasao, lijep ulazak i to je sve lijepo to mogu reci o njemu. Zapravo i ime ima oke. Hostel el Profesore ili el Doctor. Ne sjecam se sad dobro. Tip nesto mladji od mene ima naocale i 1 oko zasiveno il tak nes, a kad pise, ima glavu na 5 cm od papira na kojem pise. I prica full brzo da ga nis ne kuzim. Kaze da je obicna soba 14.000 pesosa (pa ljudi moji, to je 140 kn), a skupna soba (dorm) 7.000. Odveo me kroz neki vrt desno, pa opet desno, prosli smo kroz neki uski derutni prolaz, pa jos 1 hodnih i onda dosli u taj dorm. 7 kreveta, nikog nema (tko ce tu uopce spavat), a zapravo se ta soba naazi paralelno s glavnim ulazom u hostel. Moju sobu-dorm od glavne ceste dijele samo neka derutna garazna vrata. Ne briga me jer ima nesto fantazmagricno. Wirelles Internet. Kupanova je takodjer katastrofa. Nebi psa tu okupao. Idem u grad, malo prosvrljat nocu. Prva stvar koju slikam, neki mini svjetionik il tak nes uz obalu. Gledam bolje, kad ono, hrvatska zastava na natpisnoj ploci. I opet neke bljuvotine pisu... daje ovaj bracki kamen u Iquiqe donio neki dalmos jer je to najnajnajkvalitetniji kamen i da je svoju grudu donio i u ovaj dio svijeta. Nikad necemo prestata s time. Ma ko uopce zna za rvacku izvan nje samo? Smjeste je na Antarktiku! Mene onaj coravi tip iz hostela pita, je Hrvatska drzava ili? Se nalazi blizu Rusije. Ne, rekao sam. Blizu Bijelorusije. Ahaaaaa. Druga stvar koju sam u Iquiqeu dobro vidio, bila je ziva. Neki agresivni pas, nalik kratkodlakom zutom labradoru, ide prema meni. Ja ga ignoriram, a on me uhvati za straznji dio koljena, onako podlo, s ledja. Da se nije maknuo kad sam ga osinuo nogom, slomio bi mu sigurno 4 rebra. i nastavlja lajat. Kad sam se zaletio na njega, zbrisao je na plazu i otamo nastavio lajat, al mi se nije vise priblizavao. Vracam se u hostel, malo surfam i dobri jednooki lik mi cak pronalazi neki posebni punjac da si napunim bateriju za fotkac. I da, nije jos dosao k sebi od pijeska. Mislim na fotkac. Svako malo me zeza, nece zoomirat, al bar slika. I dalje radim lude slike, posebno nocu.
IQUIQUE BY DAY
Cetvrtak, 24.3.
Budim se oko 7 i pol, al to samo mislim. Drugi gosti hostela cujem da su rekli da je 15 do 11. I stvarno je toliko. Idem si brijat glavu, obrijat bradu, otusirat se. Preuredio ruksak, na ledja, pozdravljam Jednookog Jacka i idem na bus, lovim bus za Atacamu. Nema buseva do 22 navecer. I to s presjedanjem. I to u 4 ujutro. Hm, kad bolje razmislim, nije lose. To ce mi bit nova taktika. Putovat cu nocu i tako ustedit na nocenjima u hostelu, buduci je Chile skup. Chile je i malo finiji, kulturniji od ostalih latino zemalja. Ovjde vozaci cekaju kad je pijesak na zebru. U Limi moras pazit da glavu ne izgubis. U Ekvadoru je jos gore. Jos ti i trube ak oces preci prek zebre, kao, di si ti naumio pjesace? Tako je i tatiana vozila. Chileanci dakle malo finiji. Nesto slicno kao da usporedimo Srbiju, Bosnu, C.Goru i Hrvatsku. Mi smo ipak malo finiji, kulturniji narod od ostalih spomenutih. Da, znam, nevjerojatno, al u dva dana sam dvaput pohvalio moju zemlju. Sta ce to bit? Kupio sam kartu, platio je 85 kn za 6 sati voznje do Atacame. Vracam se u hostel, pitam ih ak mogu ostavit ruksak i ici na plazu. Bez beda, svaka im cast. Krenuo ja hodat. Ogladnio. Gledam, gledam, gledam di cu. I zamislite gdje? U kineski restoran. Prazan, nikog nema. Samo neki kosooki djecacic od 8 g. On me pita sto zelim. Ja trazim arozz chamborazo de pollo, tak nes. Imaju! Samo 13 kn, s colom ukupno 20 kn. Mami sam to narucio a mali me posluzuje za stolom. Sad dolazi i njegova sestra od 3 g i sjeda na moj stol i govori mi hola. Mrzovolnja mama dolazi je maknut, a mali me pita ako sam ja Argentinac. Ne, Brazilac. Zdjelica je mla koju sam dobio, al kako me najela! I kako je dobro bilo! Ja ne mogu vjerovat sto pisem. Hvalim rvacku i dicim se time da sam jeo u kineskom restoranu. Ajme meni nije mi dobroooo... ajme meni, nije mi dobrooooo!!!
Dosao do plaze. Sjecam se kako ju je reklamirao voditelj onog dokumentarca u avionu. Ko da je mjesavina Nice i Miamija. A zapravo je mejsavina nekog sansalvadorskog i ekvadorijanskog grada s obale. Pijesak je malo tamniji, al valovi su zastrasujuci. Nit surfera tu nema koliko su visoki. Lezim, suncam se i cekam da me zadnji udari valova osvjeze. Odjednom netko dotice moj nozni palac. Pogodite tko je to? Onaj pas od jucer. Njusi me. Ako se sad dignem, zagusit cu ga. Pet popodne, vrijeme da polako krenem nazad. Plazom ljudi joggiraju sami, u drustvu il s psom. Ja si idem kupit neku salamu i Gatorade u velikom shopping centru i nevjerojatno, al imaju okuse koje ja volim. Ice Blue i Lemon-Lime. Tri sam kupio. I samo 6 kn komad. A u gradu i po 11 kn. Dolazim u hostel, veceram. Jednooki me upoznaje s tri Argentinca koji su u tom hostelu, kaze on njima za mene: "Ovo vam je gost iz Republice Ceche". Ma cu ti ja dat slijepa republika! Koja Ceska! Sad je uskoro popis stanovnisva kod nas. nem smisla da si stavim da sam hrvat. Drzavljanstvo cu stavit "zemljanin", a nacionalnost "pingvin". Niko ne zna nasu sugavu zemlju. Idem na bus, sjedam i naizgled, nitko nece na mjesto uz mene sjesti. Dok nisu skupa usli neka starija zena i buljooki tip (nalik E.B.-u - ovo ce znati samo moji kolege s posla na kog lici). I kad sam pokusao zaspati, taj buljooki me preduhirtio i vec hrkao. A iza mene jos jedan mladi lik, taj jos jace. Jedina dva tipa koja hrcu u cijelom busu. Popizdit sam htio. I taman kad sam nekako zaspao, budi me moj suputnik. Jedan u nocu. Dolazimo na neku carinsku stanicu, svi van s ruksacima, pretrazivanje. Carinik pusta mene i jos neke turiste, ne dira nas. Svi se opet ukrcamo na bus, al nema mog suputnika i te zene. 45 min smo ih cekali. Neke zavrzlame s njima. A da nsiu usli u bus, em bi ja spavao, em nebi imali sad tih neprilika i cekali ih. Konacno krecemo. Stizemo u 5.30 ujutro u neki grad. Sofer zagasio bus i svi spavamo jos dva i pol sata, cekajuci novi bus za presjedanje. Svi osim mene. Ne mogu spavat. Stize novi bus u 8. Krecem za San Pedro de Atacama, vidjet tu famidgeratu pustinju o kojoj mi je nekad razglabala Grabarka (moja prof iz zemljopisa u srednjoj, op.a.)
ATACAMA DESERT
Petak, 25.3.
Bus staje oko 10 ujutro u nekom sugavom prasljavom selu. Nevjerojatno, al to je San Pedro de Atacama, predstavlja ga 50-ak prizemnih kucica od crvene cigle, sunce tuce ko ludo, sve je prasnjavo. A u svakoj ulicici brdo turistickih agencija, nude posjet gejzirima, mjesecevim dolinama, mountainbiking... Ja prvo trazim hostel u kojem cu spavat, al svi su skupi, po 8 do 10.000 pesosa (80 do 100 kn). Nasao sam neki Florida hostel u kojem mi sobu nude po 7.000 pesosa i 4.000 pesosa za najam bicikle. Prihvacam. Sobu cu dijelit s nekim parom, al ih jos nisam vidio. Odmah sam se spremio, dobio bike, kacigu, uzeo samo pol litre vode (jer nemam mali ruksaku u koji sve to stavit), 2 vocke i tocno u podne krecem biciklom do neke doline nazvane Vrazji prolaz il tak nesto. Ukupno je pisalo 18 km do tamo i nazad. Presao sam rijecicu, pa vozio zik-zak u toj ludo dobroj vrazjoj dolini i onda izasao iz nje, al sad nisam znao di sam, iako sam imao neku rudimentalnu kartu koju su mi dali u hostelu. Pijesak je bio tako gust da nisam vise mogao pedalirati. Onda su se pojavile i uzbrdice, pa kamenje. Pa nova brda. Pejzaz kao da sam na Marsu, sve jednolicno, nema nikakvih oznaka. Totalno izgubljen, a sunce tuce, mislim da je +40 C. Ja imam samo jos 1 krusku i 3 dcl sugave paragvajske i zagrijane vode u bocici koji drzim u dzepu s boka. Prebacujem se u ''Bear Grylls mode - Prezivjeti divljinu''. Jer ovo stvarno postaje opasno po zivot. Nigdje nikog, ne znam gdje bi krenuo, jedva pedaliram, iznemogao, zivcan, nemocan, imam samo malo vode. Vicem da me netko cuje, al nikog nema. Nisam nit zmiju vidio u ovoj ocajnoj pustinji. Dolazim do nekog potoka, al u Juznoj Americi se nigdje ne pije iz slavine, a kamoli iz nekog potoka. Samo sam se osvjezio tom vodom i nastavljam dalje. Idem paralelno u smjeru vode, nosim biciklu na ramenu jer je nemoguce pedalirati, al onda vidim da to nema smisla pa se opet vracam, onda opet u smjeru vode. I opet se vracam. Bas sam izgubljen, u panici. Znam da uvijek treba slijedit tok vode, al u ovom slucaju mislim da nebi trebao. Gucnem si svako malo tu toplu i odvratnu vodu, al to je jedino sto imam. Konacno u daljini vidim neke oznake kotaca na prasnjavom putu, al moram spustit se u mali kanjon i to noseci bicikl i onda se uspeti na drugu stranu kanjona. Sad sam uocio i bolju prasnjavu cestu. A onda i veliki uspon na toj cesti. Jedva jedva guram biciklu, nadam se da cu tamo gore na vrhu ceste ugledati neko selo, nesto od civilizacije s druge strane. Grickam mic po mic moju jedinu kruskicu dok se penjem po toj prasnjavoj cesti i konacno gore na vrhu vidim nesto u velikoj daljini, neko mjesto. Sjedam na biciklu i idem sad nizbrdo ko lud, al ako padnem, mogao bi se slomit koliko je opasna cesta s kamenjima. Onda cesta skrece i postaje jos gora, moram gurat bike jer tu se ne moze vise voziti. Vidim novu bolju cestu preko nekog manjeg kanjona, izgleda da cu lako do nje, al dijeli me neka kaljuza i gustis. Popizdio sam jer nikad kraja ovoj agoniji, a ja imam jos 3 kapi vode. Zgrabio sam bike u ruku i stavio ga na rame i poceo se probijat tim gustisem, nogama gacajuci u nekoj travi i vodi, ni ne znajuci sto se skriva u svemu tome. Strah me, priznajem, al ovo je borba za zivot, ak se brzo ne vratim u civilizaciju, dehidrirat cu do kraja. Konacno dolazim na drugu bijelu cestu i na 5 km od mene vidim neko selo. Iako je cesta nizbrdo, jedva pedaliram. Mastam samo 2 stvari - zeleni i plavi Gatorade. I ne mogu vjerovat, nakon 5 sati agonije po toj pustinji, uspio sam se izvuci i stici u San Pedro. Ni sam ne znam kojim putem sam stigao jer nije ucrtan u mojoj karti. Prvo idem u trgovinu, kupujem moje pice i bacam se na pod, sjedeci uz zid pijem moja dva Gatoradea. Ma koji sex, koja cokolada, koja putovanja, koji americki nogomet. Moj najveci uzitak u zivotu je pustit niz grkljan zeleni Gatorade nakon nekog napornog sporta il aktivnosti. Ne postoji za mene veci uzitak od toga. Tip koji ima trgovinu izasao vani vidjet sta radim na podu, a ja na ex popio dvije boce mog pica.
U hostelu sam grogiran, jedva hodam od iznemoglosti. Popio sam andol, 2 litre tekucine da me trbuh boli, al ne mogu jesti. Idem u neku agenciju naci si i uplatit 3-dnevni izlet za Salar de Uyuni, ogromnu solanu velicine Crne Gore, koja se nalazi u Boliviji. To je jedno od cuda svijeta, mjesto je prekrasno i medju top 3 je stvari koje sam trebao vidjeti na ovom putovanju. Platio sam agenciji 150$, ukljucujuci hranu i smjestaj za 3 dana. Idem rano spavat u mom hostelu, par s kojim sam u sobi vec spava, ja sam vrlo tih, nit svjetlo ne otvaram, al mlada izraelska gamad u kombinaciji s raskalasenim mladjim Britankama, tako su bucni u vrtu hostela da ne mogu spavat do 1 u noci a nitko ih ne umiruje.
NAJGORI OBLIK VISINSKE BOLESTI
Subota-Nedjelja, 26-27.3.
Upravo toga me i bilo strah. Kako cu izdrzat na 4 do 5.000 m nadmorske visine i to tri dana? Ujutro u 8 stigao sam ispred agencije u San Pedru gdje je vec cekao neki svabo, tipicni svabo. Kratko osisan, obrijan, uredan, cist, smijesna kapa na glavi, imat ce 40 godina, faca malo baca na pedofila.... ma rekoh vam, tipicni svabo. Odmah sam mu dao ruku i upoznao se s njim nadajuci se da cemo se skompati i da ce mi pomoci ako mi bude lose. Zove se Lars. Dolaze jos dva tipa, izgledaju kao oni odvratni Izraelci od sinoc, al njih nit ne gledam. Bus dolazi po nas, u njemu jos neki lik. Svatko mora upisati svoje ime i ostale podatke na papiru dok sjedimo u busu i cekamo predstavnika agencije. Ja zadnji to cinim i gledam listu. Ne mogu vjerovat. Na prvom mjestu te liste pise Aleksandar Rebic, Croacia. Ja stvarno ne mogu vjerovat. Pa to je tip koji mi je prije 7 dana poslao poruku preko fejsa jer je preko zajednicke frendice cuo da neki Marlon putujem po Juznoj Americi. Ja ustajem, idem do njega i pitam ga jel on zna ko sam. Nema pojma. Pa ja sam ti Marlon kojem si pisao! Oboje odusevljeni, ne mozemo vjerovati. Pricamo sto na sat. Skuzili smo i da su ona dva lika u busu s nama zapravo Brazilci. U medjuvremenu, stigli mi do granice Chile/Bolivia na oko 5.000 metara. Tu smo se iz busa ukrcali u Toyota 4WD jeep. Imamo dragog, malecnog bolivijskog vozaca po imenu Ruben. Meni je i dalje dobro na toj velikoj visini, ne mogu vjerovati. Valjda jer pricam s Alexom cijelo vrijeme. On lud za putovanjima, ja isto. On ne pusi, ja isto. On ne podnosi religiju, ja isto. On mrzi jogurte, ja isto. Stizemo od gejzira, prve atrakcije na ovom trodnevnom putovanju s agencijom po Boliviji, meni to nije nist posebno jer to sam vidio u Yellowstoneu. Onda stizemo do plavog jezera, al mene ni to ne impresionira. Zapravo, prestao sam komunicirat s ikime. Glava me pocela boliti. Dosli smo popodne do hostela u kojem trebamo provest prvi noc, al tek sto smo izasli iz jeepa, triput sam povracao. Alex je dotrcao do mene, odveo me do sobe, al ja ne znam di sam, sto radim i dal cu prezivjeti. Lezim bespomocno u krevetu, al ne znam ni sobu opisati koliko mi je lose. Krecem sam prema wc-u jer moram opet rigat, al se strovaljujem na pod, Alex me uzima pod ruku i vodi do skoljke, jedva drzim bljuvotinu da je ne istresem po sobi. Kleknuo sam pred gnjusnom wc skoljkom i tamo jos dvaput rigao. Dolazi neka cura-turistkinja vidjet sto mi je, kaze da ona studira medicinu i da treba nes poduzet jer vidi da mi je jako lose. Ja sve i svih gledam u bunilo. Lars i Alex su me podigli i odveli do sobe jer izgledam kao boksac koji je upravo dozivio klasicni nokaout i ne moze se dignut, a kamoli stajat na nogama. Alex nije isao ni rucati da bude sa mnom. Lars kaze da bi trebao u bolnicu, onda cura kaze da bi trebao spustit se na nizu nadmorsku visinu. Pitamo vozaca Rubena o svemu, on kaze da mozemo, ide pitat okolo. I stvarno, cijela 6-eroclana druzina je zbog mene trebala promjenit hostel i itinerar puta. Opet me Lars i Alex nose jer ja ne mogu ni hodat, totalno grogiran. Usred noci, Ruben vozi po pustinji, nitko mu ne vjeruje da ce naci taj neki drugi hostel. Ja mu dajem znak da stane, opet rigam. Da mi 1 od brazilaca nije zadrzao glavu, pao bi iz auta. Kad mi ju je pustio, strovalio sam se dolje na pijesak. Odmah su svi dotrcali i podigli me. Dosli smo u taj drugi hostel, 600 metara nize, na oko 3.800 metara, al meni je i dalje lose. Ruben i Alex me voze do bolnice. Al koja bolnica! I koja doktorica. Stracara neka i u njoj neka zena obucena u bolivijsku nosnju. Ja joj na spanjolski govorim sto mi je, ona kaze da trebam uzet pol sata cistog kisika. Ajd i to cu probat po 1.put u zivotu. Donosi dva metra veliku bocu, stavlja mi neke gume u nozdrve i tako moram udisat kisik pol sata. Kisik je ugodnog mirisa i tako lezim i disem. Vracam se pomalo sebi. Mogu opet povezano pricat s ljudima. Platio joj oko 120 kn za to i vratio se u hostel. Tamo drugi vec spavaju. Mene glava boli cijelu noc, ne spavam nista, dizem se 7x tokom noci da idem urinirat, a i 5x sam povracao. Totalno dehidriran, zelim popit malo vode, al svaki put povracam kad nes popijem. Samo Barbara zna kako mi je bilo lose na Andama u Kolumbiji prije 3 godine, najgore sto sam se ikad osjecao. Al ovo je sad jos gore.
Ujutro mi je bolje. I krenuli mi dalje. Ruben nas vodi do nekih stijenja, pa do drugih, stajemo, slikamo, ja ostajem u autu il malo setkam okolo, sve radim turbo usporeno. Glavu i dalje osjecam, al bar ne rigam. Popodne stizemo u mjesto Uyuni gdje cemo prespavati drugu noc. Ruben kaze da je na 3.600 m, to znaci 200 m manje od hostela prethodne noci. Grad je katastrofa. Nema asfalta, sve prasnjavo, prljavo, na hrpi smeca se bore psi i djeca u nadi pronaci nesto da pojedu. Ja djeci dajem figuricu Alfa, klikere i slicne prckarije. Dolazi noc. Meni postaje lose. Opet povracanje. Alex bdije nad menom opet cijelu noc. Al ja rigam i rigam. I uvijek kad se ujutro probudim, malo mi je bolje. Ocito je nesto s tim nocima na velikim nadmorskim visinama sto ne vrijedi. Alex kaze da ce pitat u gradu za neke tablete il bilosto da mi pomogne. Jako je dobar, ne znam kako bi prezivio da njega nije bilo. I stvarno, dolazi s tabletama protiv visinske bolesti i cajem od koke. Taj caj je nes najodvratnije sto sam ikad pio, a Alex me uporno tjera da ga moram cijelog popit. Oke, popit cu ga sad i nikad vise. Al samo sto sam se okrenuo, natocio mi je jos 1 casu. E to vise necu piti.
SALAR DE UYUNI
Ponedjeljak, 28.3.
Ipak sam jos 2x povratio to jutro nakon tableta i caja. Alex mi kaze da bi trebao ostat u hostelu odmarat, al necu valjda odustat od posjeta toj solani sto je jedno od najcudnovatinih mjesta na Zemlji, a platio 150$ za to. Krecemo jeepom oko 11, treba nam pol sata. Odjednom pred nama se pustinja pretvorila u bijelu ravnicu potopljenu s 30 cm vode. Jeep polako vozi po njoj i dolazimo do neke kucice, a oko nas kilometrima samo bijelina soli i kao zrcalo cista voda na kojoj se preslikava plavo nebo. Slike su lude! Mogu se raditi razni efekti, na nekim slikama izgleda kao da hodam u raju. Tesko je opisati to podrucje, al slike koje cete vidjeti kad ih postavim na fejsu, reci ce vam sve. Meni je sasvim dobro, konacno. Brazilci su full otkaceni, sad se svi zezamo kad je meni dobro. Mene su prozvali Vin Diesel, a jednog od Brazilaca Collin Farrell koliko mu lici. Vracamo se u hostel, idemo skupa svi rucati i onda se pozdravljamo. Lars ostaje u tom gradicu, Brazilci se vracaju u Atacamu, Alex i ja nastavljamo busom za La Paz.
Bus za La Paz krece u 8 navecer. 12 sati voznje, od cega 6 sati prasnjavom bijelom cestom. U 5 dana nismo vidjeli metar asfalta u Boliviji. Stvarno je najsiromasnija zemlja na svijetu. Bus je neki stari, sve skripi, a mene je strah samo da mi opet ne bude lose nocu. Gdje cu rigat u busu? Al svakih 8 sati, Alex pazi da popijem tablete protiv visinske bolesti. I stvarno, uspio sam spavati u busu iako su uvjeti bili nemoguci. Pola busa su napunili novi Izraelci.
LA PAZ, NAJVISI GL.GRAD NA SVIJETU
Utorak, 29.3.
Konacno, u 7 ujutro stigli mi u La Paz, na 3.880 m nadmorske visine. Izraelske horde zla idu svojim putem, Alex i ja trazimo od taxista da nas odvede u Hotel Torino. Taj sam izabrao iz moje knjige da nam posluzi kao prenociste. Ispada da je u samom centru grada, ima lijep starinski restoran, jedino soba nije bas naj, a tus jos manje. Al za 40 bolivaresa (4 eura), vise nego isplativo. Cim smo usli u sobu, zaspali smo. Kad smo ustali, ja mislio da je kasno popodne, a ono tek 11.30. Krenuli mi u obilazak grada. Nije nam se svidjao na pocetku. Prvo, trebali smo sve radit totalno usporeno jer na toj visini je sve tako naporno raditi. Gladni, trazili smo gdje nesto pojesti, pa slucajno nasli self service restoran. I na meniju struca mljevenog mesa punjena povrcem, Alex to zove stikovano meso. Nesto predobro. A za predjelo kokosja domaca juha. Nagadjamo koliko cemo to platiti. Ja kazem 40, Alex 50 bolivaresa. Konobarica kaze 30. To je euro i pol po glavi. Za ne povjerovat! Tako siti, krenuli mi hodat gradom. Prosli smo sigurno pol grada u slijedecih 6 sati. Dosli do nekog mosta, vidjeli juzni dio grada i sve vrhove koji ga opkoljuju. Ali svi usponi nam zadaju velike poteskoce. Izuzetno sporo hodamo. Bole nas pluca kad pokusamo udahnut malo jace. Ja nisam povracao vec satima. Cak mi se i tek vratio. Pojeli putem i neke empanade, pa sladoled, pa onda odlucli ici u kino, pogledat Invasion del Mundo, kako vanzemaljci napadaju Zemlju. Tamo se nakrmili kokica. Za razliku od Ekvadora, ovdje su ljudi svi tihi i disciplinirani u kinu svi sute i gledaju film.
TITICACA
Srijeda, 30.3.
Ujutro nova glavobolja... ovo je sad vec 5. il 6. dan da ne spavam kako treba i da me boli glava u ranu zoru. Nemoguce je ovako zivjeti, a kamoli putovati s teskim ruksakom. Alex stalno brine da na vrijeme popijem tablete protiv visinske bolesti, pa svako jutro mi spremi tabletu i bocu vode i kaze: Ajmooooo Marlone, tableta. Sinoc smo snimili dobar kafic sa bezicnim internetom, odmah do hotela, kao i Subway i King Burger i to su bile nase prve postaje. Zamislite, to mi je prvi hamburger Made in USA na ovom putovanju. Dosad sam samo jedan Made in Peru hamby pojeo. Drugo su sve bili mixevi razne hrane. Siti smo otisli u kafic, zasjeli i slijedeca tri sata surfali i nis ne radili. Naporno je bilo samo hodat u La Pazu, a kamoli se uspinjat, a sve ceste su takve. To je nevjerojatno kako visina djeluje na covjeka. Onaj tko to nije dozivio, tesko si moze docarati. Mene su pocela prsa boljeti, vec dva dana disem kao da imam astmu, ko da su mi pluca puna necega. Zato smo jutros samo sjedili u kaficu i cekali dva popodne kad smo odlucili otici prema jezeru Titicaca.
Kao i uvijek dosad, u Juznoj Americi nikad ne treba jurit na bus u odredjeni sat il minutu. Samo mahnemo rukom, taxi stane, pitamo gdje ici za uhvatit bus za odredjeni grad i onda izdilamo cijenu. Obicno to bude 8 do 15 kn, al to je ovdje pravo bogatstvo, pa ako nas taxist trazi maksimalnih 15 kn, mi se odmah naljutimo i trazimo cijenu od 12 kn. Ustedimo cijelih tri kune. OVaj put nas je taxi odveo do gradskog groblja u La Pazu gdje nit nismo izasli iz auta, a vec su dvije zene nudile nam prijevoz njihovim mini kombijem do Titicace. Cim vide bijelce, znaju kod bi mogli ici. Platili smo 30-ak kn po glavi za tri sata voznje do tog jezera i odmah zasjeli u mali kombi. Krcat ljudima. Bilo nas je 10. NAs dvoje tak veliki, nikasd ne znamo gdje cemo nohge staviti. Kombi se polako penjao cestom i izasao iz grotla u kojem je smjesten La Paz. Naime, grad je sagradjen na raznim brdima, pa ima nadmorsku visinu od 3.200, 3.440, 3.880 m il 4.200 metara, ovisno u kojem ste dijelu smjesteni. Centar grada, gdje smo mi bili, jest na 3.880 m. Odjednom, pejzaz se poceo mijenjati. Nalazili smo se na bolivijskom altiplanu (visoravni), sve ravno i zeleno oko nas, a asfalt ko novi. Izgledamo je ko da sam opet u Novom Zelandu il Skotskoj. Vidjeli smo pokoju ovcicu il kravicu, al plave povrsine je bilo posvuda.
Nakon tri i pol sata drndanja, konacno stigli mi u Copacabanu. Al ne onu najslavniju, osijecku. Niti u onu brazilsku. Stigli mi u bolivijansku Copacabanu, malom gradicu na obali jezera Titicaca, najviseg ploveceg jezera na svijetu, na 3.880 metara. Cim smo izasli, ista prica. Prvo nam uleti mladja, a onda starija zenska, obucena u njihovu nosnju i nudi smjestaj u hostelu. Alex kaze da idemo vidjet hostel te stare zene jer je tiha i draga. Opet jedva hodamo zbog prorijedjenog zraka. Hostel je novi, cak ni recepciju nema jos jer se nesto gradi prizemno, al soba je sasvim oke, za 20 kn po osobi odmah prihvacamo. Ajmo dolje do jezera, udaljeno oko 400 m od hostela. Al bilo je to najnapornijih 400 m nizbrdo koje sam u zivotu prohodao. Morao sam dvaput stat da dodjem do daha. Alex izgleda ko da je u boljoj formi... ili ga ta visina previse ne dribla. Opalili par slika uz obalu jezera koje se uopce ne doima tako napeto i prekokrasno. Neka zenska iz male agencije pokraj obale nam odmah nudi odlazak sutradan na otoke + bus do Puna (grada na peruanskoj obali jezera), sveukupno za 60 kn po osobi. Nismo ni stigli, a vec smo imali u dzepu plan i karte za sutrasnje aktivnosti i novo putovanje. Tako se to rijesava u Juznoj Americi. Hrvati i nase agencije mogu si u guzicu stavit svu slavu kojom se dice kad je u pitanju turizam, promidzba i organizacija. Ovdje necete niti sici s busa u novi grad, a vec ce vam ljudi nudit ponude gdje ici sutradan i sto vidjet, kao i buseve za vas naredni dan jer znaju dobro gdje turisti idu i sto zele vidjet. I sve je po vrlo prihvatljivim cijenama. Dodjete u tamo neku Copacabanu u Boliviji i odmah mozete kupit kartu za opet neki tamo nepoznati Puno. A kod nas, usred ljeta, turisitima je tesko naci si prijevoz iz Zagreba, a kamoli nekog drugog grada, do npr. Plitvica. A dicimo se tim Plitvicama i obalom ko da su od zlata. Ne pricam gluposti jer probao sam ja mojim gostima preko couchsurfinga sredit usred ljeta da iz Zgb il Rijeke dodju do Plitvica, posjete taj nac. park i odmah tu vecer il drugi dan ujutro idu za Dalmaciju, al to je mission imposible. Ne voze busevi u svako doba. Treba cekat. Katastrofa. Mi bi najradje da nam turisti utrpaju novac u dzepove, a dalje nek se snadju. Kakva zemlja, kakvi ljudi! Nije Lijepa nasa, nego Sugava nasa. Eto, odsad tako zovem zemlju u kojoj na zalost zivim.
Ono za sto vas ovdje ljudi nece vuc za rukav jest hrana, restorani... al kad putujete s drugim Goranom Milicem, i to ste rijesili. Tako sam prozvao Alexa jer taj covjek samo misli gdje cemo sto dobroga pojesti. Oke, i ja sam znao da se nalazimo na jezeru pa moramo neku slatkovodnu ribu probat. Pa ajmo vidjet sto je ta "trucha a la plancha". Trebala bi biti pastrva na zaru, al Alexu nikako objanit da je bas tako. Uboli smo prekokrasan restoran, sav u drvu, posluzuju nas lokalni ljudi.... a kad smo dobili tu ribu, ajme koje li divote. Al nema do ribe s naseg Jadrana, zar ne? Ma gonite se vi retardirani hrvati koji tako mislite u k. i 3.p.m. Ova je riba nesto najbolje sto sam jeo zadnjih par godina. U Sugavoj nasoj ce hrvat hrvatu podvalit smrznutu ribu za svjezu, al ovdje mozete samo osjetit da je riba svjeza. Milic je pojeo svoj tanjur i vec mastao da cemo sutra probat istu pastrvu na peruvijanskoj strani jezera. Ovdje smo je platili oko 50 kn po osobi, a jos smo si i salatu od tunjevine narucili, al jedino je to bilo presuho i nije licilo na ono sto jedem kuci. I ovo me vec zabrinjavalo. Prosla su dva dana, a ja nisam nit jednom rigao. Da nije da mi je pocelo biti bolje. Uh, trebao sam pregrist jezik. Samo sto smo stigli do hostela, novi problemi. Poceo sam kasljat bez prestanka. Cinilo mi se ko da imam vodu u plucima. Procitao sam u knjizi da je voda u plucima jedan od najgorih oblika visinske bolesti i da tad stvari pocinju biti vrlo opasne. Ja sam se bas tako osjecao. Ko da tijelo gubi svakakvu kontrolu na tim visinama i totalno se mijenja, tjera vlasnika da se cim prije vrati u nizine. Izgleda tako sokantno dok ovo citate, al nisam nikad vjerovao da cu u nepunoj 40-oj godini zivota reci ono sto sam veceras rekao Alexu: "Prvi put u zivotu strah me leci i zaspati jer mogao bih se nikad vise ne probuditi ziv." Brrrrr, frapantno zvuci, znam. Alex se isto malo uplasio tih mojih rijeci jer je cuo kako kasljem, a do jucer me samo glava bolila. I on je isao citat dio knjige di sam to procitao o vodi u plucima, a onda me dva sata zabavljao raznim spikama o svom zivotu, putovanjima, djetinjstvu i onome o cemu masta ostvariti dok je ziv. Ja sam se samo nadao da cu sutra bit ziv.
Post je objavljen 23.03.2011. u 01:41 sati.