By endurance, we conquere

La senora del hostel dosla me zvati u sobu da mi je stigla posjeta... Tatiana. Stajala je na terasi hostela, okrenuta mi ledjima, al i tako sam mogao skuziti koji je to komad.... Niska samo 162 cm, godiste 1973. cokoladne boje koze, isprceno dupe, uski struk, brineta, duga valovita koja koja joj je sezala do pola ledja... Stigao sam do nje i rekao joj: Hola Tatiana. Iznenadila se, okrenula i zagrlila/poljubila me u obraz. Njena faca je mjesavina latine i Maori (domorodacki narod Novog Zelanda). Prezgodna. Vidi joj se na faci da ima godine, al da se stavi pokraj neke hrvatice od 30-ak godina, nasa bi izgledala ko njena starija sestra. Tehnicki gledano, Tatiana je cisti MILF (ovu skracenicu mogu kuzit samo muskarci koji se cesto sluze netom pa je necemo prevadjati zenskom rodu), al nema djece i nikad nije bila u braku. Lav je, kao i ja, u horoskopu i odmah smo bili na istoj valnoj duljini. Odvela me u grad autom da pojedem neki skupi sendvic od 25-30 kn, pomogla mi da od ulicnih dealera promjenim novac, objasnila mi kak da skuzim ak su novcanice lazne, pa zvala frendicu Cynthiju koja ce nam se kasnije pridruzit.

Nisam se previse sredjivao za vecernji izlazak. Bermude i obicna majica. One jesu. I Tatiana i Cynthia (42, MILF u pravom smislu rijeci). Odvele su me u noci obilazak Lime, grad me nije previse impresionirao, al ipak je medju ljepsima cijele LatinoAmerike. Napravio sam lude fotke nocu, otkiro novog virtuoza u sebi, fotografa. Otisli smo setat glavnim ulicama grada, a onda zavrsili na pizzi. Castio sam obje. Tatiana se vec prvog dana pocela zagrijavat za mene. Skuzio sam to po njenon konstantnom dodirivanju mene i kako se stisne uz mene kad se slikamo skupa. Odmah me pitala ak zelim da se sutra vidimo i da mozemo do nekog Inca nalazista, koje se nalazi van grada, ici njenim autom. Naravno da sam pristao. No ima i 1 problem. Saznao sam da za ici u Amazonu, te u Boliviju, moram biti cijepljen protiv zute groznice. Uh, ovo mi rusi sav koncept putovanja. Kako to rijesit sad?



KOREA i INCAS
Subota, 19.3.


Kad sam ustao, sigurno je bilo podne, al kako na ovom putovanju nit imam sat, nit imam mob, nikad ne znam koliko je sati, a kamoli koji je dan. Nikog nije bilo vise u sobi, al one suge od marijuanerosa su stalno po hostelu. Ili u kuhinji ili u dnevnom boravku il pred TV (sve je dio maleckog hostela, da ne mislite da zivim u Sheratonu). Samo se gube po hostelu, nis ne radeci, a od kupaone bjeze ko da je vrag tamo. Vazno da stalno puse i slusaju Marleya. Znam da mi ovo necete povjerovati, tesko je i meni to napisati, ali... moj najbolji i najdrazi sustanar ovog ludog hostela je.... Azijat!! Poznat po tome da ih ne podnosim, u Limi ipak moram potpisat kapitulaciju i reci da mi je najdrazi od svih Koreanac, imenom i prezimenom Teajun Kim. Ima tipicno retardiradu facu Azijata, al je genije za kompjutere (nist cudno) i za slikanje. Ima stratosfericno dobre slike s Uskrsnjih otoka, gdje je bio prije dva tjedna. Jedva prica engleski, pet rijeci spanjolskog, kaze da je poceo studirati njemacki, ja ga nes pitam na svapskom, on bleji. Kad ga nes pitam na engleskom, on si kaziprstom jedne ruke pise po drugom dlanu, pa mi odgovori. Ma lik iz crtica! Al jaaako simpa i dobar. Pita me malo o Hrvatskoj. Odmah ide ukucavat nest u svoj mali komp i kaze mi “aaaaaa, Crooo Cop! He is Croatian.” Onda kaze da Lovren, ex igrac Dinama, igra u Koreji. Nisam ni znao. Pa odmah mi malo spika po naski, kaze "dobar dan, dobro jutro, kako si, hvala..." Zanima ga sve. Bas lijepo. Jako dobro sve izgovara, al najvise me odusevio kad je tocno izgovorio moje prezime. Bez greske. S pocetnim i zadnjim slovom s kvacicama. Al sad dosta! Morao sam ga otpiliti jer moram se naci opet s Tatianom. Danas idemo vidjet neko Inca arheolosko nalaziste malo van grada. Uzeo sam taxi i dosao na drugi dio grada gdje me cekala u njenom crvenom auticu. Obavezno poljubac u obraz (to je obicaj kod musko/zenski prijateljskih odnosa). Vozili smo se pol sata uz obalu, rubni dijelovi Lime su sugavi i pustinjskog okruzenja, a na samoj obali. Neobicno. Rusevine Inca i jesu i nisu zasluzile posjet. Autom smo obisli par dijelova raznih gradjevina, al sve je u pijesku i sljunku. Nema se sta za vidjet, skoro ni slikat. Al kad je Tatiana na slikama, one imaju smisla.

Nazad u grad, izgubili smo se putem (na cesti), al ja ne brinem. Ona je moj osobni vodic i sofer. Stali smo na rivu Lime, al reci da je to riva je understatement. Opet poruka hrvatinama – ak hvalite splitsku il bilo koju drugu rivu na nasoj obali, onda dodjite vidjet sta znaci riva il lungomare u nekoj svjetskoj metropoli, konkretno Limi. Nisam vidio ljepsu. Ovdje se za rivu kaze malecon, na spanjolskom. Duga je 15-ak km, palme, zeleni parkici, putici, svako malo neki vidikovac, neka slasticarna, neki djecji parkic, malo dalje skejtaju teensi... Paralelno ide cesta za vozila, a uz nju serija nebodera s otmjenim stanovima. Ovdje bi se dalo kupiti stan i zivjeti. Maybe one day. Al skupo je, mislim oko 3.000$ kvadratni metar stana. Al opet jeftinije neg stan u centru Poreca. A ispod sveg ovog sto sam opisao (malecona oliti lungomarea), nalaze se pjescane litice visoke oko 200 m i dolje je druga glava cesta za vozila i paraleno uz nju more, tj. ocean. Zovemo ga Tihi, a tako ima bucne valove. Plaza nije za kupace jer nema pijeska, neg oblih kamenja, puse vjetat i veliki su valovi. Zakljucak? Raj za surfiste! Kad gledate od gore, vidite bezbroj malih crnih tockica u morju, izgledaju ko peraje morskih pasa, a tu su zapravo surfisti koji cekaju pravi val da se podignu na dasci.

Kad se spustio mrak, a ovdje je to vec oko 6 navecer, Tatiana me povezla do hostela, al vidio sam da joj se ne ide kuci. Ugasila motor i namjestila se da pricamo. A od gore, s terase hostela, marijuanerosi zuje u nas. Opisujem joj svakoga ponaosob. Poceli mi pricat o nekim privatnim stvarima, zasto ona ima 37 g. a nema ni muza nit djecu, zasto ja imam 39 g. a jos single. Vidim da ce se ovo oduziti, pa pitam je: “ Imas vremena? Ajmo mi nes pojest da ne pricamo tu u autu.” Odvela me u peruanski McDonalds. Zove se Beosas il tako nesto, lanac brze hrane u ovoj zemlji. Cijena je ista kao u McD. Oko 30 kn za full meal. Samo ona jede izuzetno sporo. Kaze da i po 30x prozvace jedan ugriz hrane. I tako ona meni nastavi pricat o njenim vezama i nekom starom tipu od 65 g. koji joj je susjed, oblaci se ko teen u sarene bermude i havajske majice i upucava joj se, a brdo para ima. A njena mama (s kojom zivi) govori joj da sta ceka, nek tog starkelju malo zavede. A pitate se sto ja cekam? Ima Tatiana dva velika minusa. Osim sto je prestara (sta cu ja u pubu mladosti radit s 37-godisnjakinjom? hahaha), Tatiana i pusi! Rekla mi je to jednom prilikom prek neta, dok sam jos bio u Hr. Al ni jednom nije zapalila u ova dva dana. Pitam je dal ona stvarno pusi. Odgovorara potvrdno, al nece pred menom jer kaze da zna da to ne volim. A sta bi zene sve napravile da nekog zavedu i osvoje. Al x puta sam isprobao te eksperimente s pusacicama i nikad nije upalilo. Nece ni s njom. Zenska je previse samosvjesna i dok je pricala o sebi, vidio sam koje bi probleme imao s njom. Lavica, rodjeni vodja, ta bi mi komandirala u kuci sta da radim i kad da ustajem i idem spavat. Zavrsivsi spiku uz hamburger, odlucila me ona povest i u glavni park u najljepsem kvartu Lime, gdje i ja prebivam, zove se Miraflores. Park se zove Plaza Kennedy i osim zelene travcice, ovdje se nalazi pregrst malih standovi gdje lokalni ljudi i domoroci prodaju Inca stvari. Ajmeeee, sto ima sveg i svaceg! Sad znam gdje cu zadnji dan mog putovanja kupovat suvenire za prijatelje i prijateljice. Sebi necu nista, moji suveniri su sjecanja s ovog putovanje. No, nastavlja se misteriji cudnovatih slika na malo debljem papiru na kojima covjek nesto napise, nekom posveti i baci u postanski sanducic, a koje se svugdje u svijetu zovu razglednicama. U cijelom Ekvadoru, a sad i Limi ih nema ni za lijek...


JOGGING IN LIMA
Nedjelja, 20.3.

drrrrrrrnnn... Budilica zvoni u cetiri i pol ujutro. Vani mrkli mrak, zima. Dva sirova jaja u casi otisla su na ex kroz grkljan. Navlaci se donja trenerka, gore maja s kapuljacom. Otvaraju se vrata zgrade, Birilo mase repom i krece se. Tako je to radio Rocky. A ja? Ustao opet u podne, stojim u sobi jer oni smradovi su opet zaposjednuli i kuhinju i dnevni boravak, samo je kupaona uvijek prazna. Ipak, u jednom trenu kuhinja je free i ja brze-bolje iz ruksaka vadim pakovanje cokolina, idem u kuhinju zagrijat si mlijeko, kad evo ti zgoljavog i dva metra visokog Rusa, onda Cileanca, pa i neke zenske suge iz ne znam koje zemlje. Svi bulje u to sto ja pripremam. Jedna zenska samo sto nije nosom zaronila u moj cokolino i pita sto je to, ja govorim hrana za djecu. Sad im sigurno nis nije bilo jasno. Velika bijela mrcina, koja izgleda ko Cro Cop kako mi je rekao Koreanac, i koja ni s kim ne prica, jede djecju hranu, uza sebe uvijek ima fotoparat pink pederske boje, a mouse za komp mi je u obliku malog crvenog autica. Sta li su si ti ljudi sve mislim. Sjeo ja u dnevni boravak za stolom s mojim cokolinom, jedem i surfam na svom kompu, a svako malo s kauca cujem da marijuanerosi nes pricaju i u svakoj drugoj recenici kazu “el Croata”. Ja i dalje konstantno imam nadrkanu facu i svako malo svih prostrijelim i skeniram pogledom, pa nastavljam pisat na kompu. Zavrsivsi s doruckom u jedan popodne, odlazim u svoju sobu, preoblaci se u dry-fit usku plavu majicu bez rukava, svu pripijenu uz tijelo, kratke crne shorts, na glavi plava bandana kao zastava Australije. Izgledamo kao Apolon, sve isklesano od misica u toj pripitoj majici. Izlazim iz hostela, pravac lungomare koji je udaljen samo 400 m. Moja eurodance muzika u usima, Mizuno na nogama. Definitivno je to moj highlight ovog putovanja. Ne trcim. Lebdim! Nailazim na nekoliko drugih joggera, al ti su debeli, spori, u losem outfitu. Nedjelja je, pa su i obicni smrtnici u setnji rivom. Parovi se prestaju ljubit, djeca staju s igrom, gosti u slasticarnama prestaju jesti svoj sladoled, taekwondo borci stali s treningom... svi u cudu gledaju koji je ovo Superman sto trci njihovom rivom. Jos je i lagana kisica pocela, al to nikog ne smeta... Van Der Zivkovic leti pokraj svih njih. Stigao sam na sasvim drugi kraj malencona, sigurno 8 km pretrcao. Sad trebam nazad. Spustam se puticem uz liticu, 200 m dolje na glavnu cestu i uz plazu, al sve je neugledno, prasnjavo. Nakon 2 km donjom cestom, vracam se gore, drugim puticem uz litice. Malo sam se zaletio i previse potegao trceci u jednom smjeru. Vidim zadnji neboder pokraj kojeg mi je hostel, al daleeeeko, daleko je. Nakon skoro dva sata trcanja, stizem nazad. Suge i dalje u hostelu. Nevjerojatno, al bas sad je red za kupaonu i tusiranje. Valjda im je to onaj jedini dan u mjesecu kad se peru. A ja se kupam u znoju. La senora del hostel mi daje telefon, Tatiana me zove. Pita di sam cijeli dan, sta joj se ne javljam. Ajd za sat vremena sam free. Moze! Doci ce po mene.

Obucena u neku pripijenu suknjicu i leprsavu majicu, iako je imala grudnjak, sise br. 4 su joj setale malo sim, malo tam. Morao sam se dobro koncentrirat da je gledam u oci koje su bile malko vise gore. Sjecam se njenih slika prije puta i nije ih imala ovolike. Da nije prije mog dolaska isla na plasticnu operaciju? Mislim, sisa. Ne ociju. I nos joj je mali i najsladji kojeg sam ikad vidio na nekoj curi. Ma ko bonbon je... samo 37 godina. Koja steta!! i pusi! Ma katastrofa, znam! Veceras me vodi u neki Agua park. Niz od 12 vodenih slapova, konstrukcija i vodoskoka koji su osvjetljeni raznim bojama okolnih reflektora. Klik, klik, klik... Samo slikam, bez blica, slike su prekrasne. Ona je na njima, moja muza. Namjesta se i pravi se vazna, svjesna svoje atraktivnosti. Onda se stisne uz mene dok gledamo sto smo uslikali, kosa joj prelazi preko moje celave glave, a sise joj dodiruju moje laktove (toliko je mala). Ima tako ugodan miris na sebi. E danas ipak mora ici kuci malo ranije, sutra se radi. Pitam je nek mi sutra sazna u vezi cijepljenja protiv zute groznice. I vazna napomena. Ona ne spika nist talijanskog, nis engleskog. Znaci iskljucivo spanjolski pricam s njom. I u trgovinama i busevima i kioscima... samo spanjolski. Dobro mi ide kad sam je uspio zavesti pricajuci na spanjolskom.

Teajun ulijece u sobu. Vec ste zaboravili, ha? Koreanac! Kaze mi: “Marlon, I have a great news for you.” Cijepljenje protiv zute groznice u Limi je... besplatno! Ali, moras ici u srijedu. Druge dane se placa.” Nevjerojatno! Ja sam mu to samo spomenuo neki dan, a on je danas surfao netom i na koreanskon websajtu nasao taj podatak i prebacio mi ga na mail. Sjajno, sjano, al ko ce jos 3 dana ostat u ovom gradu? Pa sve sam vidio, ne zanimaju me zgrade. Ja sam dosao u Juznu Ameriku da vidim i divim se prirodi, divljini. Ako ostanem jos tri dana, to mi remeti cijeli itinerar puta. Nakon cijepljenja treba proci 10 dana prije nego to pocinje djelovati i tek tad mogu u Boliviju i Amazonu. A moram i 5 dana provest s Tatianom na putu za Cuzco i Machu Picchu. Hoce da idem s njom jer ona ide poslom, pa ce nam bit placen smjestaj i hrana. Kako sve to iskoordinirat? Nikako, nemoguce je. Nesto cu morat odgodit ili cancelat. Al sta?



EL HOMBRE QUE CORRE
Ponedjeljak, 21.3.


Senor Marlon. Una telefonada por usted. Tatiana me zove u 9 ujutro. Sve mi je saznala za cijepljenje. Mogu to napravit istog trenutka u nekoj bolnici tu blizu, cijena 70 solesa (140 kn). Razmisljao sam 10 sec i odlucio to uciniti. Danas. Sad. Govori mi kako doci do bolnice. Teajun mi kaze da je on to ucinio u Buenos Airesu, dva dana mu je bilo malo lose, imao temperaturu, hladno mu stalno bilo. Francuskinja koja spava pored mene u sobi mi kaze jesam li se raspitao o nus-pojavama, da ih ima poprilicno. Pa mi namigne, valjda me zeza. Kad je odlazak u divljinu u pitanju, posebno u Amazonu, nis me ne moze pokolebati. Izlazim iz hostela, hitro idem prema bolnici. Prolazim kioskom i vidim svoju sliku na naslovnici peruanskih dnevnih novina El diaro de Lima. Naslov vice: "Quien es el hombre que corre?" I moja slika na rivi u Limi dok trcim. Nemam vremena za to. Imam dogovor tocno u 11 sati u bolnici. Medicinska sestra upisuje moje podatke, doktorica me zove, pitam ak mogu to sve slikat. Cierto. Gotovo bilo u 5 min. Dobio zuti kartoncic na spanjolskom i sad sam miran next 10 years. Mogu ic svugdje sad, u najzabacenije divljine naseg planeta. Odmah zovem Tatianu i kazem joj da ja sad odlazim. Idem prema jugu. Idem u Chile. No prije tog, idem u neku oazu usred pustinje, Huacachina se zove. Tatiana mi kaze nek idem s bus kompanijom u kojoj ona radi, Cruz del Sur (Juzni kriz), najboljoj u Peruu. U 14h imam bus, samo 70 kn za 4 sata voznje. Pita me zelim li sjedalo u busu na katu il dolje, uz staklo il prolaz. Bukirala mi je sve istog trena dok smo spikali na telefonu. I kaze da najbolje da dodjem u 13h do kolodvora pa cemo skupa na rucak.


MP3 u 3PM

Danas je jos zgodnija, al dosta s njenim opisivanjem, jer ovo postaje erotski dnevnik hrvatskog Don Juan, a ne moj putopis. Ostavio sam joj moj manji ruksak na cuvanje za tih dva tjedna sto cu bit na putovanju po Chileu i Boliviji. U njemu su neke majice, patike za trcanje i ljetne svari koje mi ne trebaju sad, no moj je put dozivio veliki udarac. Ne mogu si naci mp3 player. Slusalice su tu, baterije isto, al mp3a nema i nema. Gdje sam ga u 3 p.m. stavio? Ma sigurno mi ga je maznuo netko od onih smradova. Nisam ih ni pozdravio kad sam napustao hostel. Uzeo emergency exit pri izlasku iz zgrade. Samo sam prije tog platio 30 kn za svaku od tri noci i dao nogama vjetra. Kako cu sad putovat u busu satima i satima bez moje muzike?? Rekao sam Tatiani za ruckom da mozda necu moci s njom u M.Picchu jer moram u La Paz, u Amazonu, a sve mi je tako knap s vremenom. Ona kaze da mogu doc par dana kasnije, ona ionako ostaje 5 do 7 dana u tom dijelu Perua. Kaze da joj pisem prek fejsa, da ostanemo u kontaktu, da moramo dogovorit taj zajednicki put. Dobro, dobro. Don't panic.

Bus je vrlo dobar. Na kat, klima, posluzuju jela (ukljucena u cijenu), imaju tv i najvaznije, nikad ne prelaze 90 km/h. Na kolodvoru kod oaze me docekuje osobni taxist Jose, opet je Tati sve sredila. Sa mnom u autu neki tip i dvije cure od kojih sam u busu pikurao onu tamnije kose. Kad su prozborile, a ucinile su to na francuskom i jos kad su zapalile cigaretu po dolasku do hostela, zgadile su mi se. Odlucio ja ic s tipom, hahaha. Decko je kralj! Iz Londona, plavi, kosa u rep, fin i pristojan, putuje 4 mjeseca po Juznoj Americi al ono sto najvise fascinirat, ima 18 godina!! Spavamo skupa u sobi, on na katu, ja dolje. Al prvo idemo nes pojest, ja kinesko jelo - rizu i piletinu s povrcem, on neke spaghetti pesto, u zelenom sosu. Od rodjenja je vegetarijanac jer su mu to i roditelji. Nikad u zivotu nije probao meso, nit ribu. Koji lik! A tako drag i kulturan. Kazem ja - Englezi su uvijek bili klasa iznad svih drugih naroda. Efi mu je nadimak. Zavrsio srednju skolu, zaposlio se da radi i zaradi i krenuo na put s frendom istih godina. Partyjali su u Rio de Janeiru, bili na ledenjacima u Patagoniji, planinarili na neki vulkan 3 dana pa se u skafanderima bacili po snijegu i tako dva sata sibali 30 km/h nizbrdo... Sta ce stariji, glupi, konzervativni hrvati na to reci? Sigurno nesto tipa "ja nikad nebi svog sina/kcer pustio/la sa 18 g. da ide po svijetu". Da, da. I nemojte! Drzite ih i dalje pod staklenim zvonom, nek postanu retardinjosi, kao sto sam i ja bio do 30-te. A onih 2 promila hrvata koji su otvorenih pogleda, evo nek vam ova prica mladih Engleza posluzi kao dodatni motiv da svoju djecu pustite, cak i potaknete da idu putovat dok su mladi. Ocvrsnut ce, mentalno. Al taj drugi frend Efija je nesretnjakovic. Imao je tolikih problema s visinskom bolesti da mu je bilo lose i sve gore i gore da je morao prije par dana, na pol njihove 4-mjesecne avanture, prekinut sve i vratit se kuci. A Efi nastavlja. Kuriozitet - njegovo prvo putovanje uopce bilo je, u Hrvatskoj! Proslog ljeta. Pricamo, izmjenjujemo iskustva s nasih putovanja i idemo spavat.


SAND-BOARDING IN PERU
Utorak, 22.3.


Njega je probudio pijetao u 5 ujutro, mene gamad izraelska oko 9. Efi me pitao sinoc dal sam vidio koliko Izraelaca putuje, a ja ni 1 vidio nit cuo. Do danas. Kaze da ih ima posvud. I stvarno. U ovom hostelu ih ima 20, restoran pusta njihovu muziku, imaju posebne izraelske jelovnike. Ta neka izraelska gamad iz sobe do nas se derala ujutro dok je odlazila iz hostela i to bas ispred nasih vratiju. A hostel su zapravo tri spojene prizemne zgrade u obliku slova U, sa sobama iz kojih se izlazi na lijepi vrt, pa u obliznji mali restoran u drvu i malo dalje bazencic, a pol metra od bazena odmah se pocinju uzdizati pjescane dine. Mjesto je fantasticno. Samo da je cisto i da nema 120 taxija na cesti koji samo trube. I da nema tih 20 Izraelaca. Odvratan jezik. Djevojke su im tak lijepe, ko latine, neke visoke, al kad pricaju taj jezik, ko ra rokcu. Odvratno. Kaze Efi da mladi Izraelci cekaju da zavrse vojsku (muski 3 g, zene 2 g) i odmah dignu sidro i odlaze iz zemlje da ne moraju ratovat. Tako bi i onih 2 promila pametnih hrvata trebalo uciniti. Putovat, otici iz zemlje u kojoj nema buducnosti.

Sinoc sam na recepciji hostela vec bukirao jutarnji odlazak buggyjem na dine i boardanje na pijesku. Kosta 90 kn. Sa mnom karikatura-par iz Poljske. Ona metar i osamdeset, bacacica kladiva, njen biceps i triceps ko moj kvadriceps. On patuljasti i smijesni blondino s pravokutnim naocala za vid. Ja ih pitam ako su iz Poljske i tako smo zapoceli spiku. Rade i zive vec godinama u Irskoj. Cak su mi i vodu ponudili. Prihvatio. Pridruzili su nam se i neka zgodna Amerikanka i njen fucker crncuga. Dobri sofer nas vozi buggyjem po dinama, ludo uspinjanje i jos ludje spustanje po pijesku velikom brzinom. Stajemo na vrhu druge dine. Vadi sofer snowboardove i ajmo. Vezemo ih na noge. Ja prvi put u zivotu. Poljaci isto. Karikature! Meni ide dosta dobro. Prvih 20 m nisam pao i boardao sam po strmoj dini, a onda se stropostao. Al nis ne boli. Odmah penjem da probam opet. Sad je jos bolje. Vozac buggyja nas vozi na novu, visu dinu. Sad je jos strmije. Jos bolje. Crncugi ide sjajno, Amerki vrlo dobro, meni dobro. Poljaci su klaunovi. Ja slikam sve, pa cak i dok se vozim buggyjem, kad odjednom guma zazlajfa i ravno pijesak meni u fotkac. Ne radi vise!! Nece otvarat-zatvarat zoom. Kakav novi udarac mom putovanju! Sad se mogu "slikat"! Slobodno se mogu vratit doma. Sta ce mi putovanje ak ne mogu slikat sva mjesta di cu ici. Sofer buggyja mi u hostelu samoinicijativno pokusava isisat ustima zrnca pijeska iz zooma. I stvarno, fotkac proradio. Dao sam mu napojnicu od 30 kn. Nije vjerovao, to je izuzetno puno za ovdasnje prilike. Idem se kupat u bazen i suncat. Izraelaca svugdje oko mene. Bas su nekulturni, deru se. Ja pizdim, ali u sebi. Oni su brand new entry na mom osobnom popisu gamadskih naroda koje ne podnosim. Francuzi, Belgijanci, Grci, Turci, Spanjolci, vecina muslimanskih naroda i sada evo Izraelaca. Za rucak sam pojeo sto i Efi jucer. Spagete s necim zelenim. Odvratno! Al gladan sam bio, pa sam sve slistio. Kad smo vec kod tog, izgleda da sam smrsavio 5/6 kg (bar je tako pokazivala vaga u hostelu u Limi). Od toga sam sigurno 3 kg izgubio onaj dan kad sam trcao. Uglavnom, sad mi je trbuh skoro pa ravan i sad cu jesti manje, da stvarno budem hrvatski Apolon na plazama ovog ljeta. Isao sam slikati to mjestasce Huacachinu. Stvarno je oaza usred pustinje al nemojte me pitat kak je nastala. Nisam se informirao i ne znam. Putem san naisao na jos 1 solo tipa koji je hodao po dinama i slikao oazu, pa smo slikali svaki onog drugog.

Spustivsi se dolje uz obalu jezera, koji je zapravo prljava bara siroka 30, a duga 80 metara, ko da sam imao deja-vu. Ko da mi se ex cura pojavila ispred ociju. Ista konstitucija tijela, ista duga kovrcava kosa, brineta, sportske crne tajice, sve zategnuto, sigurno istih godina. Samo je imala naocale pa nisam oci joj vidio. Iako su mi latine top, meni se svidja taj prototip zene kakva je bila Ana. Kad nadjem neku istu njoj ili bolju (il kad bi mi se bar ona javila), tek tad cu se vezati. Sve manje ljepse od toga cu odbiti. Ukljucujuci Tatianu. Srecom da ne zna za ovaj blog, kao ni Alicia. Ah, moja mala Ecuatoriana. Neki dan mi pise na fejs, kaze da joj suze stalno idu, da se zaljubila. Pita jesam li se i ja zaljubio koliko i ona?


PREMA CHILEU
Srijeda 23.3.

U zadnjem trenu sam skuzio na imam bus iz oaze samo u 6 navecer za Chile. Putovat cu 15 sati busom i napravit 1.020 km. U 9 ujutro sam u Tacni, zadnjem gradu na obali Perua, prije Chilea. Brzo sam isao u hostel se pokakit, okupat, spremio i crta na autobusni kolodvor. Cijena karte astronomskih 200 kn, al ajd, to je ipak za 15 sati voznje. Opet sa uzeo ticket u Cruz del Sur (Tatianina firma). Kad se vozite Peruom, skuzite da su Perunaci zatucani koliko i hrvati. Tri su im stvari najvaznije - politika, religija i nogomet. Mozda mogu dodat i - zene, tj. sex. Na svakom, al isvakom zidu u svakom peruanskom gradu, velikim slovima su napisan imena kandidata za buduceg predsjednika Peru jer su izboru u 6. mjesecu. Gdje ljudi gube vrijeme! Politika, bljaaaak. Onda gube vrijeme u crkvama, to je opcepoznato za latinoamerikance. A za nogomet da ne govorimo. Stalno iz raznih kafica il restorana se cuju radio il tv prijenosi utakmica Libertadores Cuoa, isto sto i europska liga prvaka. Zene su posebna stavka. Svaka zena u svakoj juznoamerickoj zemlji ce vam reci da su njihovi muskarci mentirosi, lazljivci. Oce imat tri-cetiri cure istovremeno. Zato ja tu imam sanse. Ja sam tako drag i fin i njezan i romantican. Sve su odusevljene mojim ocima, meni nist posebno, al i Alicia i tatiana su mi to rekle. A imam obicne smedje oci. Zapravo i moja visina i bijela put i celava glava radi cuda. Svaki put kad hodam gradom, vidim da me zenske pikiraju i nasmiju se. Obavezno moram kupit stan u Limi, Peru. Al vratimo se mi u bus. tamo je bio neki razmazeni mali krmak od oko 14 godina, putovao s obitelji. Sminka jeans, slusa, velike slusalice i nabio do kraja muziku. Bilo je vec 10 navecer, stariji tip ispred njega mu je rekao da malo utisa jer ljudi spavaju, a on ni trznuo. Doslo mi je da mu napucam saku u glavu iz cista mira. Srecom, oko 23h je utonuo u san. Ja sam malo spavao, nisam mogao sic skroz spustit. Neka Peruanka mi je prije par tjedana rekla prek neta da je Tacna jako lijep grad. i da ga moram posjetit, ak idem u tom prvu. Da nisam isao u tom pravcu, te da sam je poslusao, otkinuo bih joj glavu po povratku. Napravio bi tisucu km da vidim mnostvo stracara, grad u pijesku, sve prljavo, kaos posvuda. Vidio ja u mojoj knjizi da pise kako je lijep okolis ako se putuje vlakom iz Tacne u prvi chileanski grad, Aricu. Taxi me odveo do zeljeznickog kolodvora. Pojavi se policajac i kaze da to cudo ne radi vec tjednima, renoviraju. Glupi taxist!!! Pa sta mi nije mogao reci. Al uredno mi je naplatio voznju iz busnog do zelj. kolodvora i nazad. Idem uzet bus za Aricu. Neki mini bus je 10 solesa (20 kn) za 65 km voznje. Idem vidjet opciju za taxi colectivos. Ukrcaju 5-6 ljudi u velike automobile, naplate malo vise al se barem vozis u autu. Pise lijepo na tabli 14 solesa. Pitam, kazu mi 16, kao jer imam ruksak. Drugi, 18. Treci kaze 20. Dopizdilo mi, nesto sam im izmrmljao i idem ja uzet mini bus. na kraju duplo jeftnije a bas je oke bus, za 25 osoba i vozi brzo. Jedino sto sam sjeo na zadnjem mjestu desno, na zadnjem sjedalu i okruzila 6-clana venecuelanska obitelj kojia ide na neki skup u Chile. Glava obitelji, ima moje godine (zavirio sam mu u papir pa znam) pravi se pametan pa sve detalje ispunjava na dva papira i govori drugima sto pisat. Ja ispunio to u 1 i pol minutu. Nisam nit stavio adresu gdje cu u Chileu biti, nit ime carinske postaje prema kojoj dolazimo. Al sve prolazi bez problema na granici. Imam i stambilj Chilea.