By endurance, we conquere

Zvrzzyvrjsofgljswfrvk.... re-wind!

Ne svidja mi se kako sam zapoceo s pisanjem novog putopisa, pa moram neke preinake napravit

Leti se, leti, opet se leti... Moje 7. prekooceansko putovanje. Vraćam se u Južnu Ameriku. Ekvador, Peru i Bolivija. 35 dana. Zašto sam odabrao ići tamo? Jer sam oko ekvatora, jer volim latino ljude, jer mi je taj kontinent najdraži i jer ima puno toga za vidjet što sam maštao još kao dijete - Amazona, Machu Picchu, Titicaca, Nazca, vulkani, planine, džungla...

Ono što čudi je da idem posve sam na ovo putovanje. Svi dosadašnji eksperimenti s raznoraznim curama bili su fijasko. Neovisno dal su bile domaće il strane, brinete il plavuše, dobre il loše, lijepe il ružne, mršave il debele... uvijek je loše završilo s curama nakon putovanja. Očito je problem u meni. Zato ovaj put idem sam. Al nisam ni ja glup. Idem sam, al idem tamo gdje žive najprekokrasnije cure na svijetu - LATINE!


BARAJAS, MADRID... SVE PO STAROM
Srijeda, 9.3.

Jutros u 7 poletio sam iz Venecije za Madrid (2.put u zivotu). I odmah sve krenulo po zlu (takodjer 2.put u zivotu). Stjuardese u Iberia Airlines su katastrofa, mrzovoljne i stare... Hrana losa! Iberia i Croatia Airlines su dvije najgore aviokompanije s kojima sam u karijeri putovao.

Na aerodromu Barajas u Madridu imam 4 sata vremena za slijedeci let, sve radim lagani, idem trazit nes za pojest, al sve skupo. Bas je bezobrazno to od aviokompanija il gradova koji grade aerodrome i imaju ih u zakupu. Ne znam tko odlucuje o cijenama na aerodromima, al trebalo bi sve bit s normalnim cijenama kad vec placamo bezobrazno astronomske cijene aviokarata. Znam, nisam ni stigao na odrediste a vec pljuste kritike. Al ajmo dalje s kritikama... trazim signal za bezicni interner, al svugdje je zakljucan i treba kupit bon. Prokleta spanjoska gamad! Al nije to sve... Glava me pocinje bolit, kasljem ko da imam tuberkulozu, grlo me boli, tresem se, zima mi je, a na aerodromu je ugodnih 23 stupnja.

Neka mulata koja radi na kiosku za informacije me pita nesto svaki put kad prolazim kraj nje. Prvo sta trazim, pa odakle sam, pa di idem. Ecuador! "A que bieno, te vas en mi pais, disfruta. (kako dobro, ides u moju zemlju, uzivaj)"

A ja jadnicak samo trazim McDonalds da nes pojedem. Nema ga na tom katu aerodroma. Uzimam u drugom kaficu sendvic s tunom, astronomskih 70 kn zajedno sa sokom od narance. Vracam se do mjesta gdje trebam chekirat kartu za Ecuador, glava me boli, smrcem... lezim tri sata na podu i onda mi kazu da je let odgodjen za jos 2 sata zbog nekih problema s avionom. Aha, samo je jos to falilo. Ko zna ako ce me Alicia cekat na aerodromu u Guayaquilu.

Idem opet trazit da nes toplo pojedem, polako se vracam do aviona... a tamo vec ulaze zadnji putnici, nakon samo 45 min. A rekli su mi da je let odgodjen na bar 2 sata.... Ajd, bar nes pozitivno. Sjedim uz prozor pokraj neke starije zene, al glava me boli cijelo vrijeme. Spavao sam prva dva sata leta, a onda kasljem i kasljem... i kasljem. Okrenem se prema suputnici koja me gleda siroko otvorenih ociju, u lijevoj zjenici joj pise STR, u desnoj AH. Kako i nece imat straha... kasljem ko da imam svinjsku gripu. Za rucak dobijam(o) dobre torteline punjene lososom, cilenaski stujarti su tako dragi, a cileanske stjuardese preazgodne. Ocito sam pogrijesio zemlju u koju putovat. Po povratku s puta trazim curu iz Cilea.

Mislio sam ja da ce mi let trajat 8/9 sati, al gadno sam pogrijesio.... bilo je to najgorih 12 sati leta!! Cijelo vrijeme glavoboljna, smrcanje i kasljanje. Samo sam prvih 2 sata leta spavao i ukupno dvaput isao urinirat. Ostalih 10 sati proveo sam u sjedalu kasljajuci i drzeci se za glavu. Uspio sam i nes TVa pogledat u avionu



ALICIA i GUAYAQUIL

U sparnom Guayaquilu sletio sam u 21 sat. Sve birokratske stvari rijesio sam brzo, nikakvo pretrazivanje ruksaka.... Jedino dok sam stavljao dva ruksaka na rendgen, carinik mi zavikne: "El canguro tambien! (I klokana isto)" Ma koji klokan sad? U dijelicu sekunde sam trebao sve shvatit... pederusu, koju mi u Istri znamo zvati marsupio (toplac), oni zovu canguro, a nju sam i dalje imao zavezanu oko pasa. Hodam sam kroz tunel i ulazim u dio aerodroma gdje lokalni ljudi docekuju putnike, kao da neka Hollywood zvijezda dolazi, fali samo red carpet... Tako sam se i ja osjecao jer svih 600 ociju sto je tamo cekalo oko tog hodnika, uperilo je pogled na naocitu, visoku, bijelu psinu... ocito su se pitali: jel to stvarno on? Jel to stvarno Vin Diesel dosao u Ecuador? E nije!

Alicia (165/29/2) me cekala malo dalje od svih tih ljudi, slatka, cokoladna, nasmijana od uha do uha, s balonom na kojem je pisalo - Welcome Myron Van Der Zivkovic (moj pseudonim na netu). Vani sparina. Taxijem stizemo do hostela, vozac me oderao za prvih 7$ (ovdje je dolar lokalna valuta). Hotel "9 de octubre" je vise nego dobar za 8$ po osobi. Isli smo odmah prosetat gradom, al nikog zivog nema. Ovjde kad se spusti mrak, a to je uvijek oko 19h, sve trgovine se zatvaraju i svi kuci! Isli smo prosetat uz obalu rijeke, malo prosvrljali kvartom, trazeci bezuspjesno nes za pojest i nazad u hostel. Ja i dalje kasljem, glava boli, al barem sam konacno na +27 stupnjeva i to nocu.

V.counter: 4

DORUCAK ZA ANALE
Cetvrtak, 10.3.

Ustao sam nakon 8 sati spavanja. Nikakvi problemi oko sna, al moje zdravlje je na red alertu. Odmah u apoteku kupit Mucosolvan (za kasalj), a tablete za glavu sam ipak popio samo komada 2 i necu vise piti. Poznat sam po tome da ne volim bas tablete.

Umjesto europskog dorucka za 1.75$ u hostelu, pozelio sam za dorucak pravu ekvadorijansku hranu - prvi big mistake u Ecuadoru. Alicia je rekla da idemo do Malecon setalista, al tamo nis nije otvoreno do 10h ujutro. Onda kaze da idemo do lokalne trznice. Zaustavili taxi a sofer je uvjeri da ce nas on odvest do pravog mjesta di se jede dobra hrana... Rezime svega: obicna kajgana sa malo sunke i nimalo kruha, sok od papaye, sve to x 2 daje iznos od 10$, plus 3$ taxija tamo i 3$ nazad (jer taj se restoran nalazio pol sata voznje od hostela), total 16$ za najsugavini dorucak u Juznoj Americi. Lose, lose... sve ide lose. Rekao sam Aliciji - jos samo potres fali! Al bolje da nisam!

Vracamo se u hostel, krcamo stvari u ruksake, idemo novim taxijem za autobusnu stanicu. Lovimo bus za Salinas, na obali.


SALINAS, TIHI OCEAN





Sat i pol busa prema zapadu nalazi se gradić Salinas, na obalama Tihog Oceana. Slika govori više od 1.000 riječi, a ja mogu dodati da je to ono što sam htio - palme, bijeli pijesak i + 32 stupnja.

Karta je kostala sitnicu da se nit ne sjecam. Bus stanica je asfalt i trotoar (dakle nema je u tom mjestu). Stariji dobri lik uz cestu nas pita ak trebamo hotele, ide nam pokazivat tri odmah do plaze... izabiremo onaj prvi, za 50ak kn po osobi. Alicia samo zeli da ima air conditioning. Trk do plaze koja je pjeskovita na suhom dijelu, a kad se ulazi u more, postaje sljunkovita i to od komadica skoljaka. Muy lindo, jako lijepo. Grad Salinas su neki opisivali kao "Little Miami". Prvo nije grad. Drugo nije ni najblijedja sjenka Miamija. Jedino su cijene jeftinije... a i plaza je mozda bolja od Miamija. Na plazi smo uocili dva americka para, dok su ostalo lokalni ljudi, mjesavina bijelaca, mezitosa/mulata i afro/crnaca.

Ekvador ima oko 40% indiosa, 40% mezitosa, 10% bijelaca i 10% crnaca. Mezitosi ili mulati su proizasli mijesanjem indigenosa ili Indiosa i bijelaca, bijelici su dosli iz Europe, dok su crnci tu stigli kao i svugdje po svijetu prije 200ak godina - kao roblje su ih europski osvajaci dovodili brodovima u svoje kolonije, neki su dozivjeli havarije/brodolome uz razne obale Juzne Amerike, pa tako i ekvadorijanske gdje zivi vecina afro/ekvadorijanaca. Alicia je takodjer mulata, ima sestru i brata bijelce, a ona mulatkinja.

Nakon mog prvog kupanja u Tihom oceanu (i uvjerenja da Alicia ne zna dobro plivat), otisli smo rucko/vecerat. Narucili tri tanjura... cheviche de camarones, camarones apanados i arroz de camarones... dakle camarones su bili glave zvijezde veceri. Ah, ne znate sto je to? Skampi! I to najbolji! I jako jeftino... oko 30 kn porcija. Nismo ni mogli sve pojest, pa nam je konobar ostatke spakirao i mi to uzeli u hostel. Tusiranje i ajmo u grad. Opet ona ista, jedina plaza, oblika polumjeseca, duga oko 5 km. Pogadjate, svu smo je prosli pjeske. Alicia je lav po horoskopu ko i ja i volimo hodat i stalno bit u pokretu. Prije povratka u hostel kupili smo si dobar sladoled i Gatorade. Ovdje otvaram malu zgradu. Gatorade, moje najnaj pice, moze se naci svugdje u Ekvadoru. Jedini problem sto ga nema u mom omiljenom okusu, limunu, pa sam se zadovoljio bijelim okusom jabuke. I stalno to pijem(o). Smijesno je kako ga Alicia izgovara - ili getorej ili etorejd. Uvijek mora 1 slovo izostavit. Ili ima disleksiju ili je glupa il joj ne idu jezici. Al sjetio sam se cileanskog stjuarta u avionu. Svaki put kad je nudio pice u avionu, rekao je spraj, umjesto sprajt (Sprite). Zapravo i ostali latinos imaju problema s izgovaranjem engleskog. Antitalenti za jezike. A tek kako mi Alicia izgovara prezime... ja to ni ne znam napisat. Jedino sam zapamtio kako Arnoldu (glumcu) kaze prezime - Shvejceshveger... tako nekako. S njom je smijeh stalno i o svemu. Bas je draga cura, dobra, njezna. Jedino joj moram sve placat. Valjda tako latine gledaju na bijelce - mi puni para, a one glume jadnice. Oke, nije skupo nist ovdje, prezivjet cu.... ima se, susjedo.... ah, ima se, stedi se.... Zatvaram zagradu i vracamo se na Ekvador i moje putovanje.

Dakle, vratili se mi u hotel, ostatak camaronesa nismo pojeli i legli spavat

V.counter: 8.
(ak vas zanima sta to brojim, probajte sami skuzit)


APOCALYPSE NOW
Petak, 11.3.

Ujutro Alicia pali TV dok ja jos spavam. Predsjednik Ekvadora, 38godisnji Correa, govori naciji da je u Ekvadoru na snazi opca opasnost od tsunamija uslijed potresa koji je pogodio Japan i da valovi stizu do ekvadorske obale oko 5 popodne. "Cijelo gradjanstvo s obale mora napustit taj dio zemlje, besplatni busevi su vec poslani u sve vece gradove na obali." Ma sta je sad ovo? Candid camera? Jel on to ozbiljno? Mi lezimo i dalje u krevetu, sve laganini. Ja kazem Aliciji nek ne vjeruje mass medijima, uvijek napumpaju stvari. A ionako tsunami ce doci tek oko 5 popodne pa imamo vremena... Ajmo mi jest! Restoran u koji smo htjeli ici je zatvoren. Ulazimo u market, krcato ljudi, cekali smo pol sata u jednom od 5 dugih redova. Ljudi kupuju namirnice ko da nastupa apokalipsa. Na cesti nema auta, nema psa, nema covjeka... zapravo prodje pokoji auto, al krcat svime, stolicama, kaucom, TVom... Mi se lagano pakujemo, pitamo ak ima taxi do La Libertad, veceg grada odakle da uzmemo bus do Quita, u unutrasnjosti zemlje. Recepcionist nam kaze da nema niceg jer su svi pobjegli, al da idemo u La Libertad, odakle cemo naci bus za Quito. Sjecate se kako se kaze za Hrvatsku? Mala zemlja za veliki odmor. Ja ne znam turisticku reklamu za Ekvador, al sam izmislio izreku za stanovnistvo. "Sto god vam jedan Ekvadorijanac rekao, drugi ce to pobiti." Zasto? Jer recepcionist je rekao da buseva za Quito ima iz La Libertad, crnac kojeg smo vani pitali cijenu za kartu, kaze da ne postoje busevi za Quito, al da nas gradski taxi moze prebacit do La Libertad za samo 50 centi. Kad smo zaustavili druge ljude i pitali di je taj gradski taxi, rekli su nam da tako nesto uopce ne postoji ovdje. hahahaha. Zaustavljamo nekog starca u autu, uzeo nam je 2$ da nas prebaci u La Libertad, tamo vojska s mitraljezima osigurava sigurnost jer navodno stizu busevi koji nas free odvode u Guayaquil. Ajd, konacno bar nes pozitivno.

Dosli mi u taj La Libertad, jos veca selendra od Salinasa. Tri vojnika saraju tim mitraljezima oko nasih glava, mijenjaju sarzere, totalna neozbiljnost. I kazu nam da ne idemo u Guayaquil, neg na neko raskrsce van grada. Stigli mi i tamo... a imali i sto vidjet. Na tisuce ljudi ceka u redu uz cestu, nasred nicega, sunce tuce ko ludo, 1 popodne. Alicia me konacno castila, kupila mi svjezi coco (odrezan machetom) za pol dolara (2,70 kn) i pijemo to dok cekamo. Al stize jos i jos i jos buseva koji dovode ljude iz ostalih gradica na obali, svi cekamo buseve za Guayaquil. Ovako mi necemo stici do ponoci u Guayaquil, a kamoli jos 300 km dalje, u Quito. Odmah su se u toj rulji pojavili i "lesinari". Neki casual, neki u odijelu, parkali svoje makine na sljunku medju tom poplavom ljudi i nude 10$ po osobi za prijevoz do Guayaquila. Ja odlucio to platit, dali tipu 20$ i krenuli mi malim Matizom na put od 150 km. Tip vozi ko lud, 150 km/h. Autocestom vidimo ljude u kamionima, pick-upovima, cak i dva mini vlakica kakvih ima na nasoj obali ljeti koji voze turiste, slikao sam ih kao dokaz. Presmijesno.


NICOLE, KAKVA BOL

Stigavsi u rekordnom vremenu u Guayaquil, nas “dragi” vozac pitao nas je ak zelimo na autobusnu da nas vozi jer u tom slucaju moramo mu jos 5$ platit buduci jse nalazi dalje od grada. E da, tako latinosi tretiraju strance. Zele izmusti i zadnji dolar. Odmah sam mu drsko rekao ne pa nek nas ostavi di zeli te da cemo uzeti taxi. Malo je Alicia nes pregovarala, pa smo se nasli na 3,50 dodatnih dolara. S autobusne stanice smo zvali neki hostel u Quito koji se cinio dobar te jeftin po opisu u knjizi Lonely Planet o Juznoj Americi. Ak je nekima biblija najsvetija knjiga, meni su to sve knjige od spomenute firme L.P. za putovanja. No, umjesto 5$ koliko pise u knjizi, zenska na telefonu je rekla da taj hostel kosta 13$. Zovemo drugi. Na taj se broj niko ne javlja. Zovemo treci. Cijena 6$ na noc po osobi. Sigurni sa smjestajem, krenuli na bus, platili (tj. ja platio, al dal to moram uopce napisat buduci je ova Alicia svjetska skrtica). Cijena busne karte je 8$ po osobi za osmosatni put do Quita, glavnog grada. Zamislite da se vozite od Poreca do Osijeka i platite samo 45 kn za kartu. E toliko je jeftino putovat busom po Juznoj Americi. Razlog? Cijena litre benzina u Ekvadoru je samo 3,50 kn. Bogati su nalazistima nafte, kao i Venezuela.

I vozac ovog busa je ludovao po cesti, kao i svaki na ovom kontinentu. Spavali smo jako malo jer u svakom zavoju bus se naginjao ko Citroenov Spacek. Alicia mi nije smjela reci da su oko nas sve provalije al da je srecom noc pa ja to ne vidim. Sad definitivno nisam mogao zaspat. I kisiti je pocelo, a bila je vec ponoc. A onda je u bus uslo nesto sto mi je pomutilo pamet... Visoka, vitka, dugodugokosa latina, toliko visoka da je morala sagnute glave hodat u busu. Izgledala je ko Nicole Scherzinger, ex PussyCat Dolls pjevacica, aktualna cura Lewisa Hamiltona iz Formule 1. Sjela je taman iza nas... al koliko je ta mlada djevojka mogla pricati, ajmeeee. Sve nesto brzo, glupo i nepovezano.

Nakon sto smo prosli glavni bus kolodvor, vozac das je iskipao negdje u centru grada u 1 u noci, al to je zapravo bila neka poluosvjetljena cesta sa derutnim kucama sve unaokolo. S nama je izasao jos 1 stari par koji nam je rekao da je ovo jako opasan dio grada te da moram pod hitno uzeti taxi i zamislite, zajedno s nama su cekali da nam stane taxi. Al ne brinite, latinosi za sve gradove kazu da su opasni plus jos malo uvecaju stvari. No, vozac taxiuja nije znao di se nalazi taj nas hostel, trazili smo ga pol sata i kad smo ga konacno nasli u dva u noci, nitko nije otvarao vrata. Tako je bilo i sa svakim drugim hostelom na cija vrata smo pozvonili. I pogodite koji nas je hostel prihvatio, tj.otvorio nam vrata? Onaj skupi. No, iznenadjenje. Kosta samo 8$ na noc. Ugodan, drvenih podova, velike sobe, svatko svoj krevet, josi treci kao rezerva... bio je bas ono sto nam je trebalo. Kupanac i spavanje.


QUITO i OTAVALO
Subota, 12.3.

Ujutro glavobolja. Valjda zbog nadmorske visine od 2.800 m na kojoj se Quito nalazi, a ja visinu ne podnosim bas najbolje. Zapravo nikako. Dok je Alicia jos spavala, ja sam gegajuci se isao prosvrljat po gradu koji me uopce nije impresionirao. Kad se moja latina probudila, krenuli smo ravno u Otavalo, sat i pol busa sjevernije. Navodno se ovdje svaku subotu odrzava najvazniji, najveci, najsareniji, najjeftiniji i najljepsi sajam cijele Juzne Amerike... s tkaninama, odjecom, figuricama, sesirima, lancicima i svim inim stvarima na prodaju. Ali nije bilo tako! Ocete dokaz? Nisam ama bas nis kupio. Morat cu se ja javit editorima knjiga Lonely Planet o Juznoj Americi i napisat par kritika I kako stvari STVARNO stoje, a ne da sve pise u superlativima, kad nije tako. Jedine novce koje sam ostavio u tom mjestascu je bilo 12$ za dva tanjura snicle i 3$ za moje prvo telefoniranje roditeljima u Hr da im kazem kak je sve oke.

Nismo znali sto dalje, nije nam se jos vracalo u shugavi Quito, pa je u mojoj bibliji pisalo da je par km dalje od Otavala neki vodopd. Ajmo to vidjet. Ugodno iznenadjeni. 10-minutno hodanje u sumi i dosli smo do tog vodopada. Nist impresivno, al bolje tu neg u Quito, a i priroda nam se svidjela. Puno fotki, malo glumatanja Beara Gryllsa (cak sam i njegove hlace nosio) u tom zabacenom kutku zelenila i vratili se mi u Otavalo. Pjeske. Jos jedna big mistake. Prekasno jer nema vise buseva za Quito u 6 navecer. Trebamo dalje u grad na drugi kolodvor. Hodamo mi hodamo, malo pitamo ljude di je taj drugi kolodvor za Quito, a svi nas nekako preusmjere opet na prvi. Hodali smo sat vremena, sve ukrug, ni sami ne znajuci, pa se vratili na isti kolodvro. A svasta! Ajmo opet pitat. E sad su nam rekli da trebamo bus za Quito cekat na mini stanici pokraj benzinske u centru grada. I to je stvarno bila stanica, kao ona kod Varvari npr. Stigao bus, al krcato ljudi, mi moramo stajati. No nakon pol sata oslobodila se mjesta za sjedenje, a nakon jos tri sata stigli mi u Quito. Spavanje.


MITAD DEL MUNDO
Nedjelja. 13.3.

Novo jutro, nova glavobolja. No kao i jucer, kad sam se pokrenuo i izvukao iz kreveta, bilo mi je bolje. Na spisku je posjet Sredini svijeta -Mitad del Mundo, zicari, novom dijelu Quita, mozda vecernji izlazak, kino il tak nes.

Mitad del Mundo, Centar svijeta. Tamo di prolazi ekvator koji dijeli sjevernu od juzne polutke. Alicia mi je rekla da nije lijepo jer bila je vec jednom, no meni je bilo. Da, znam. Uvijek proturijecim. Nalazi se usred niceg, 22 km od Quita. Zapravo okolo ima malih derutnih kucica nekog mjestasca, a taj Mitad sve nesto very touristy i fancy i expensive. Totalni kontrast. I naravno placa se. Mislim 3$ po osobi. Od brdo zastava koje se nalaze na ulazu, nisam prepoznao nijednu svjetsku. Sto li ce one predstavljat ako nisu drzave svijeta? Slikao sam ih pa ce to bit pitalica za B.L. a.k.a. “enciklopediju koja hoda” (ako ovo neko skuzi osim njega, B.L.-a, castim picem). Uglavnom, u Mitadu se samo slika stojeci oko nacrtane crte ekvatora (koji se zapravo geografski tocno nalazi 300 m dalje), ljudi rade majmune od sebe na tim slikama i svi se sretni vracaju kuci.

Na putu nazad potrefilo nam se da se nalazi druga znamenitost grada, zicara ili teleferiqo, kojim se stigne do 4.000 m nadmorske visine, neku vrst vidikovca. To pak kosta 8$ za strance il 4$ za domace, a smrad od mrzovoljnog tipa na kasi nije ni pitao ak je Alicia njihova, neg odmah bubnuo 16$. No, nisam prvi put u Juznoj Americi i znam kako latinosi disu pa sam rekao da Alicia pokaze svoju osobnu. Tip je morao potpisat kapitulaciju.

Ne znam kako, al gore se u kaficu na 4.000 m se nalazio pas! Pravi, pravcati. Neka mjesavina huskyja i nj.ovcara I zicao od svih hranu. Dobro, nismo na njeg se osvrtali, to je bila samo moja opaska. Slikali smo se sve unaokolo s raznim pogledima na grad, a Alicia ko model. Stalno se namjesta, pa ovakva, pa onakva poza i faca i pogled... kao Ruskinje kod nas ljeti kad se slikaju uz obalu mora il zalaske sunca. Rekao sam ja x puta, latine su zapravo tamnopute ruskinje. Muskarci vole obje, a one to iskoristavaju I sve im bude placeno kad se zalijepe za nekog naivnog bijelca... poput mene.

Nevjerojatno, al glava me nikako nije bolila na 4.000 m. Jedino smo kod svakog naglog pokreta osjecali mucninu i malo vrtoglavice. Nakon pol sata, spustili se dolje, uzeli novi bus i do grada. Trazimo taj novi dio. Nikako ga naci. Sest uri a svi vec zatvaraju sugave trgovinice i standove, kao da su ih cigani sklepali. Al ne oni iz Dekumanove (gl.ulica u starom Porecu, op.a.), nego oni najbijedniji, koji skupljaju boce i staro zeljezo. Alicia trazi nove jeans da si kupi, ja Gatorade i novi kruhic. To je sve sto sam jeo taj dan, 16 malih slatkih kruscica i 4 bocice Gatoradea. Zbog jutarnje glavobolje mi je sva hrana smrdila, cak islo na povracanje. Dosli mi u hostel mrtvi-umorni I opet isto, kupanac i spavanje.


EL MESIA SATANICO
Ponedjeljak, 14.3.

Trece jutro u Quitu i najgora glavobolja. Ustao u 7 i naredna dva sata se mucio i previjao u krevetu. Hladnim rucnikom zamotao glavu al ne pomaze. Alicia kaze da se moram pokrenut. Ajmo onda. Malo do glavnog trga da budem na svjezem zraku, al ne pomaze ni to i onda brze-bolje nazad u hostel po ruksake i na bus kolodvor da idemo ca iz tog sugavog Quita. Zaustavljamo taxije, al niko nam ne zeli stati. Ocito je netko cuo da sam dan prije rekao da mi se generalno Ekvador ne svidja. Al evo ga, nakon 22 mahanja raznim taxijima, stao nam stariji tip s vjerojatno najvecim i najdebljim nosom u cijeloj zemlji. Pitamo ga cijenu, kaze da ima taximeter, takodjer vjerojatno jedinstven po tome u cijelom Ekvadoru. Prica on prica s nama, fin, saljivdjija, malo nam objasnjava sve o Quitu i na kraju ispali – 7$ sto nas je doveo do kolodvora. A sta ces sad. Platit! Doveo nas je na juzni autobusni kolodvor, taj je super fancy. Idemo za gradic Banos, na 1.800 m nadm.visine i 200 km juznije. Alicia kaze da ce mi se svidjat jer je usred brda i zelenila, pun raznih aktivnosti za ciniti. Karta za 3 sata udaljeni Banos je.... pa to ste vec morali sami skuzit, 3$. Znaci, koliko sati traje put, toliko dolara kosta karta. Ne znam jel to pravilo il slucajnost, al tako je uvijek dosad bilo. Putem nesto raspravljamo o religiji i kaze mi Alicia, koja je mormonka, da ja razmisljam ko da sam antikrist, al da u svetoj knizi i pise da ce jednog dana u Juznu Ameriku doci bijelac iz Europe, poznat kao El Mesia Satanico... Vrazji propovjednik... uuuuuuu, kako mi se svidja taj novi nadimak koji mi je nadjenut. Bas sam joj onda poceo govorit da je vrijeme da netko dodje u Juznu Ameriku i konacno ih prosvjetli jer ovdje su ljudi jos gluplji i zatucaniji nego u mojoj shugavoj zemlji. A po meni su religijozni hrvati jedni od najglupljih, najzatucanijih, najogranicenijih naroda koje znam. Bog ne postoji, izmisljen je za ljude kukavice koji se ne mogu sami suocit sa svojim problemima i strahovima i prevladat ih, pa moraju naci nesto sto je daleko i neopipljivo i tome se klanjat. Kako glupo! Oko vas su vasi bracni partneri, sinovi, djecu, vasi dobri prijatelji... svima njima bi se trebali klanjat i postivat ih, a vi se okrecete totalnoj izmisljenoj stvari zvanoj bog, a niti ga poznate, nit ste ga vidjeli. Bas ste bijednici.

Nadomak Banosu, pejzaz se promjenio u onaj nalik gradicima koji se nalaze iznad Pazina, u smjeru Cicarije. Dakle brdasca poput onih na kojima se nalaze Gracisce, Motovun, Hum, Momjan. Jedino su gradici u podnozju tih ekvadorskih brda uvijek prljava, zgrade neugledne (valjda tu zive oni cigani iz opisa vise gore), a smeca ima posvuda i posebno oko ceste. Ah da, jos jedna opaska. Kad se vozite busevima po Juznoj Americi, nikad ne znate tko ce vam uletit u bus. I kad. Propovjednik il trgovacki putnik. Prodavac pica il hrane, CDova il nozeva. Na pocetku puta za Banos to je bio prodavac malog dzepnog nozica. Stane na pocetku busa kod prvih sjedala i pocinje spiku. Od malog nozica s jedva dvije lamete, skoro pa je stvorio i opisao nozic kojeg koriste NASA-ini astronauti. Na kraju cijena – 1$. Mozda sam ga trebao kupit da vam ga pokazem kao primjer. Sredinom puta u bus su usli prodavaci hrane i pica, a pred kraj i covjek-CD.


PITORESKNI BANOS

Nakon serpentinastog puta koji se s vrha brda spustio u Banos, zaputili smo se pehe u 300 m udaljeni hostel (takodjer upisan u mojoj knjizi) i odmah zakljucili da je to najsmjestaj kojeg smo dosad uboli. Prizemna soba, mali vrt ispred nas, sve u drvu osim poda, u samom centru ionako malog gradica koji je poznat kao srediste adrenalinskih sportova – bungy, rafting, canyoning, buggy cars, cross motori, biking... Svasta se nudilo iz bezbroj agencija koje se tu nalazile. I sve astronomnski skupo. Npr. Buggy car 50$ na dan. To je onaj mini autic za 2 osobe, kao za karting, jedino je malo veci i ima gornju metalnu kontrsukciju tak da se kod prevrtanja nis ne dogodi ljudima u njemu. Bila je noc i mi smo zapravo bili u potrazi za prvim toplim obrokom tog dana. Pokraj nekog restorana zaustavi nas mladic... nesto me pita. I konacno shvatim da spika meni dragi jezik koji potpuno razumijem. Hrvatski? Ma koji hrvatski?! Nadam se da taj jezik i zemlja vise ne postoje kad se vratim doma. Nikakve vijesti ne pratim i bas nis ne znam. Jel vlada "bijeloglavog supa" konacno pala? Jel se hdz konacno poceo raspadat? Jesu li konacno hdzovci postali najomrazeniji ljudi u zemlji, kao nekad komunisti? Bili vi hdz politicari ili samo hdz clanovi, isti se. Ako nakon toliko godina ne vidite koliko je hdz naudio zemlji, onda ste ili glupi il zelite lose svojoj zemlji i svojim ljudima. Hdzobci... bacite se pod vlak, sa mosta, popite neki otrov.... ili jednostavno ispisite se iz te tiranske stranke.

Taljian!! Tip uz onaj restoran je pricao talijanski. Davide de Roma. Hm, malo mi je imao cudni naglasak. Poslije sam Aliciji rekao da zapravo malo steka s tim talijanskim, nema ni naglasak "de Roma" te da je vjerojatno shipthari. Isli mi dalje trazit veceru i nasli mi kebab! Za samo 2,50$. Nije dobar kao u Porecu, al moze proci. Kompletna vecera s picem, samo 4,50$, onda jos i sladoled, taj je bio 3,50$. Spavat smo isli vec u 22.30h.


BIKING IN ECUADOR
Utorak, 15.3.

Spavao sam 11 sati i 20 minuta. Alicia se stalno komesala pokraj mene u krevetu, vec od 8 obucena da negdje idemo, a ja spavao do 9 i 50. Nikog nije vise bilo u hostelu, a niti u mjestu. Svi su vec uzeli buggyje, bicikle, motore i otisli na raznorazne aktivnosti. A mi sve laganini. Prvi smo isli u trgovinu po mlijeko da bi si u hostelu za dorucak spravili, ovo necete vjerovati – cokolino!!! Cijelo vrijeme u ruksaku furam 400 gramsko pakovanje cokolina. Spravio sam to za nas dvoje i bas nas je najelo. I onda mi krenuli vidit sto je ostalo od ponude za aktivnosti oko Banosa. Nasli neke fancy, neke shugave bikove, tip trazi 7$ za svaki, ja mu odmahujem rukom, on kaze da su to dobri bikovi, a ja kazem da idem trazit bolje dealove. Alicia se panicno smije. Jer do jucer je govorila da zna vozit bike a sad je u panici. Svaku biciklu koju proba, samo sto ne pade s nje. Moram joj zato neku dobru naci. Sebi sam nasao superfancy za 5$ u jednoj agenciji, njoj malo manje fancy bike u agenciji preko puta, takodjer za 5$. Rekli su nam da glavnom cestom idemo nizbrdo, naici cemo na nekoliko slapova od kojih je najljepsi udaljen 22 km i da se tam mozemo i kupati. E bas super. Uzimamo mi kupaljke, rucnik i puno voca u ruksak. Krecemo, sve je nizbrdo, okruzuju nas visoka zelena brda, a u usjeklinama cesta i jos nize mala rijeka s kamenim obalama i nekoliko slapova koji se u nju slijevaju svako malo. Putem vrebaju lokalni ljudi koji su preko rijeke napravili neke zicare i nude adrenalinski prijelaz rijeke koja je oko 200 m ispod. Ne pali to kod nas. Alicia je kod prve uzbrdice stala, a na drugoj samo sto nije rigala jer kaze da se ne osjeca dobro. Evo sto studentski zivot i inertnost rade covjeku. Ima 29 g i jos studira, nicim se ne bavi, rekreira i kod par zaveslaja nogom, njoj ide na povracanje. Ajme kamo li ide ovaj svijet mladih ljudi koji nis ne rade neg samo studiraju i teze materijalnom. Nastavljamo. Ima novi slap za vidjet, pa prijelaz mosta, pa nizbrdo, pa uzbrdo, pa novi slap (a sve uokolo smece), pa opet nizbrdo, pa uzbrdo, meni je to sve zabavno jer konacno neka akcija na ovom putovanju, a Alicia na izdisaju. Pita ona Papa Strumpfa koliko jos. Ma tu smo. Svako malo preticu nas kamionu, autobusi koji toliko crnog ispustaju iz auspuha da sam vjerojatno udahnuo vise kancerogenih plinova danas nego u cijelom svom zivotu dosad. Konacno Pailon del Diablo, tako se zove taj slap udaljen 22 km od Banosa. Al ne vidimo ga, u podnozju je junglovitog brda gdje se nazire i rijeka. Bicikle vezali uz cestu, sada hodamo puticem uz sumu, nesto kao kad se ide puticima u Limskom kanalu, al s drugacijom vegetacijom ovdje. Dolazimo do restorana, pa idemo dalje na viseci most pokraj kojeg stoji upozorenje da najvise 5 osoba moze biti odjednom bit na njemu. Alicia stalno broji koliko nas je. Rekao sam vas da su latino panicari i u svemu vide opasnost. Kad se na mostu pojavilo 6 ljudi, ona odmah bjezi nazad. Most zapravo ne vodi nikud, drugi dio je zatvoren lokotom. Na slap se ne moze ici, tj.moze al se plaza 1$ da se dodje do vidikovca, a kad smo nazovi-ga rangera pitali dal se moze kupati, kaze on nikako jer nema putica do dolje. A sta mi je onda onaj chico u agenciji prodavao foru da se mozemo i okupat? Ovi latino mi sve vise pocinju nalikovat na nase shipthari. Sve ce ti sladunjavo reci samo da ti nes prodaju il utrape. Iako smo imali hrane u ruksaku, isli mi u taj restoran jesti jer snicla s prilogom je samo 5$, kao i lazanje, koje sam ja uzeo. Al kakav mistake! Prelivene zapecenim sirom. A ja gladan ko vuk! Malo sira sam bacio a drugo sve izrezao i pomijesao da je Alicia rekla da je to poslala juha a ne lazanje. Cola u boci je samo 50 centi. Ostavio sam tocno 10.50$, da se rijesim kovanica a pita me Alicia ak sam nes napojnice ostavio. Ma nisam lud! Latinosi me driblaju di stignu, al Imperija takodjer uzvraca udarac di stigne. Ne dam im nist! Neki ljudi putem nas pitaju ak smo mi izgubili prugastu majicu putem. Alicia primjeti stvarno da nema svoju majicu, al kasno. Netko ju je vec pokupio. Ionako je bila ruzna. Zbog te tamnosmedjo/bijelo priugaste majice sam je prozvao Freddy Kruger a ona mene Jason (iz filma Petak 13.) zbog moje obrijane glave.

Majka Priroda se malo nasalila na nas racun pol sata kasnije. Vracamo se mi tih 22 km nazad istom cestom, kad pocinje liti, al kao iz kabla. Sakrili se ispod neke stracare, ja dao Aliciji moju dugu majicu, ostao u kratkoj, podijelio s njom 3 vocke, cekali sat vremena da najveca kisa prestane i nastavili. Pedaliramo uzbrdo kroz neki tunel, ona vice da je zedna. Stanem dam joj vode, ona popije sve do kraja. Ne pitajuci me ak sam ja zedan. E tu mi je pukao film. Pitao sam je dal ona mislim da sam ja stvar il takodjer zivo bice koje ponekad zna biti zedno i gladno? Samo to. Nakon jos sat i pol pedaliranja uzbrdo, po noci i kisi, stigli mi u hostel mrtvi-umorni. Planiramo di cemo i sto cemo zadnja dva dana u Ecuadoru, al preumorni smo. San nas je ubrzo svladao.

IMA NEKA TAJNA VEZA...
Srijeda, 16.3.

... izmedju moje obrijane glave i Ekvadora. Svjetsko prvenstvo u nogometu 2002. Mislim da je to bilo u Njemackoj. Hrvatska je izgubila prvu tekmu protiv Ekvadora 1:2. Bila je to dobra prilika da po prvi put u zivotu obrijem glavu. Ionako je cijela nacija bila u depri zbog poraza, pa sam si mislio da nitko nece previse sokirati se sto je zgodni dugokosi Marlon obijao glavu na nularicu. Danas sam to ucinio po drugi put u zivotu. U Ekvadoru. Alicia nije ni primjetila. A mozda je bila i malo u bedu jer sam joj ocitao bukvicu oko onog jucer. I rekao joj da je dosta da joj ja sve placam i da bi bilo lijepo da konacno i ona nes plati. Prvo je podmirila racun ovog hostela u Banosu, 40$ za 2 noci za nas dvoje. Onda je platila i bus koji smo uzeli za Cuencu. To je treci najveci grad Ekvadora, dosta juznije i trebalo nam je 8 sati busa. Sasvim slucajno smo odlucili ici tamo, al dobro da jesmo. U busu smo skuzili da nismo sami, nalazi su se po jos jedna Alicia i Marlon. Druga A. je bila neka zgodnicka curicka, a moj drugi imenjak je bio neki klinjo od 5 g. koji je imao odvratnu, debelu, nekulturnu crnkinju za mamu. Na samom pocetku puta, ispred svih nas u busu je stao neki lik i poceo razglabat o bolestima, ljudskim organima, o materijalizmu, gdje ide ovaj svijet ... i tako u narednih sat vremena. Mislio sam da je to neki novi propovjednik, al onda su se stvari pojasnile kad je iz torbe izvukao neku bocicu, naravno za prodaju. Ona vam rjesava sve zdravstvene probleme! Tako je on govorio. I svakom putniku dao da vidi bocicu, procita sto pise na njoj. Cijena mislim 8$. Kaze Alicia da je pristojno uzet bocicu i kasnije mu je samo vratit. Mislim da mu nitko nije kupio nijednu, no nije to vazno. Vazno je da sam konacno na tom putu ugledao prirodu koja mi se svidjala u svih ovih 8 dana po Ekvadoru. Brda i nizine, kao da sam u N.Zelandu, Austriji i Sloveniji, sve u jednom. I jos cudnije, bez smeca oko ceste. Kako se spustala noc, tako smo se mi dizali sve vise. 2.000, 2.200, 2.400 metara... Al nikako stici u tu Cuencu. A glava vec pocela boljeti. Opet, onako dosadno, ne prejako. Konacno, oko 21h smo stigli. Brzo u hostel, ostavit stvari i pogledat grad, al jos prije tog, jesti! Slicio sam si na Labinca. Gdjegod dosao, samo gledam sta cu dobro pojest. Uboli smo neki vrlo dobar restoran, mozda najfensi u cijelom u Ekvadoru. Narucili sniclu i spagete sa skampima. Nisu bili dobri kao na obali, al glad radi svoje. Nakon tog jos sladoled u slasticarnu tik do, a onda je Aliciu poceo bolit trbuh. A kako i nece kad to malo, krhko bice moze pojest toliko toga ko da ima zeludac krokodila. Svaki je tanjur dosad ocistila do zadnjeg komada. Tako je bilo i veceras.

CUENCA
Cetvrtak, 17.3.

E ovdje bi mogao zivjeti! Grad je nesto izmedju Ljubljane i Mostara. Znam, izgledaju nespojivo ta dva grada, al vi to spojite da si ga predocite. Mala rijeka tece gradom, okolo uredno posisana zelena travica, nema previse prometa, a opet ima 300.000 stanovnika. No, nema jednu dobru prodavaonicu razglednica. I dosad nisam ni jednu igdje u Ecuadoru kupio, znaci ni poslao ikome, a jos manje kupio ikakav suvenir. Totalno drugacija vrst putovanja ovaj put.

Isli smo u slasticaru u samom centru starog grada i kakav je to pogodak bio. Najbolji dorucak dosad. I to ga slucajno narucio. Alicia je uzela topli sendvic sa sunkom, koji sam ja htio, pa sam morao nes drugo izabrat jer nam je taktika uvijek bila da uzmemo dva raznja tanjura neceg, pa podijelimo to. Ja sam uzeo neki sendcic premium il tak nes... a u njemu sveg i svaceg. Uz to dobio i pomfrit i jos malo salate okolo, plus sok od narance. Cijena svega oko 20 kn. Onda smo se sjeli u glavnom parku i gledali ljude, zagrljeni. Znali smo da su nam to zadnji lijepi trenuci, zadnji dan skupa.

U 15h smo otisli na autobusnu, sjeli se u bus za Guayaquil i stigli nakon malo vise od 4 sata. Hostel u kojem smo prenocili prvu vecer je bio full ovaj put, pa su nam preporucili neki drugi malo dalje. Alicia je htjela da pitamo pak za smjestaj u neki treci, na pol puta. Liftboy, ak tako mogu nazvat prljavog, debelog, starog i hladnog lika, pokazao nam je sobu na trecem katu. Ja sam se suzdrzavao od smijeha dok sam gledao Aliciu. Soba 2 x 2.50 metra, velika puhalica umjesto air-condicioninga, a u sobi + 45 stupnja. Iz tus-kabine viri samo vodovodna cijev iz koje curi mlaz za tusiranje, tople vode nema... al za 5.50$ na noc, naravno da cemo to prihvatiti. No, prvo idemo u grad, zadnja nam je vecer skupa, rekli smo da idemo u kino, neki horror pogledati. Descent 2. O nekim curama-speleologinjama koje bivaju ubijene od necega nepoznatog u jami. Ali film nije toliko vazan, koliko ponasanje Ekvadorijanaca. Nesto nalik hrvatima. Svi prckaju po mobitelima, svi imaju blueberryje. Film pocinje, a svi se smiju, glupiraju. Kod svake strasne scene, svi vicu, malo u sali, malo u strahu, totalna neozbiljnost, rekao bih nekultura. Na razini Hrvatske.

Zavrsio je oko 23.30h i najsugaviji taxi u gradu vratio nas je u jos sugaviji hostel. Zadnja noc skupa. Oboje smo suzdrzavali suze, al vjerojatno je svako za sebe plakao kad smo zagasili svjetlo.


NA JUZNOJ HEMISFERI
Petak, 18.3.

Nemam mobitel. Nemam sat. Nema ih ni Alicia. Al to nam uopce nije potrebno. Bez beda stizemo di treba na vrijeme. Tako je bilo i s ustajanjem u 6. Na aerodromu smo stigli sat i pol ranije i nakon mog check-ina, nisam je pustao iz zagrljaja. Sjedili smo i cekali. Malo pricali, vise se gledali. Ostavio sam joj moju kapu, moj marsupio. Na kraju ovog puta puta, kad jos jednom dodjem u Guayaquil za zavrsni let kuci, ostavit cu joj lancic i majicu. Sve moje zeli imat, tako je rekla. Kad sam je zadnji put pozdravio, zagrlio i poljubio, ostala je stajati na istom mjestu i nepomicno gledati me, kao da ne vjeruje da stvarno odlazim, dok joj nisam nestao iz vidika. Tako dirljiv rastanak nisam nikad dozivio s ni 1 curom.

U avionu za Limu je bilo malo ljudi, do mene nije nitko sjedio i mogao sam sam sa sobom liti suze, bez da me itko vidi. Let je trajako 100 minuta. Po drugi put u zivotu sam isao na juznu hemisferu. Lima me docekala u suncanom tonu, ali na aerodromu Tatiane nema. Chi e' Tatianaaaaaa??? Tatiana e' quella mia amica tanto booona, ma tanto booona che.... rezervirala mi je hostel za samo 5$ u Limi, a da me jedva pozna preko neta. Ima 37 g. neudana, bez djece, visoka samo 162, al tako zgodna!! Zvao sam je s aerodroma i kaze da ne moze s posla doci po mene, nek uzmem taxi i da moze kostat najvise 25$. Prvi me htio oderat za 30$ do grada, al ja sam konacno bio sam sa sobom na ovom putovanju, a tad sam najbolji u hendlanju s latinosima. Odmah agresivan nastup. Idem do prvog taxiste i kazem mu 40 solesa (peruanska valuta, pomnozite s 2 da dobijete vrijednost u kunama) za grad. Nooo, senor. Oke, idem dalje. Isto kazem drugom. Nece. Oke, dalje.... al taj drugi ipak kaze da prihvaca. I vozi me pol sata do grada, svasta pita, al izvalio je najvecu glupost u povijesti mojih putovanja. Kolosalnu glupost. Kazem mu Croacia... on ponavlja... Croacia, Croacia... cerca Antarctica? Kraj cega? Pa jel on normalan??? Smjestio nasu zemlju kraj juznog pola. Oke, sad svi bi hrvatine znate da nasa mala, sugava zemlja nije nikako poznata u svijetu.

Stigao ja u hostel. Neki tip ceka vani i pita... Marlon? Nisam ni stigao a vec sam poznat. U hostelu mi starija gospodja kaze - vi ste prijatelj Tatiane? Ya, ya. Pokaze mi sobu... opet 2 x 2.50 m al u ovoj su tri kreveta na kat i sve puno ljudi. Prvi kojeg upoznajem pita me odakle dolazim, ja kazem iz Ekuadora. On kaze "Ja isto!" Pita me kak se zovem, a on opet "Ja isto!!" I on se zove Marlon. No sasvim drugaciji Marlon. Crn ko cokolada, prljav, nepocesljne crne kose ko ugljen, carape s rupama. Kaze da je s 21 g. krenuo u novi zivot, kupio gitaru i poceo svirati i putovat Juznom Amerikom, zeli postati novi Jimmy Hendrix. No, za razliku od ostalih likova u ovom hostelu, on je pravi cistunac. Oke, ispod njega spava neka Francuskinja koja spika engleski, ta je cista i zgodna, al obucena kao klaun. Ostali su jedan sugaviji od drugog. Jedan ima onaj monocikl, drugi skejt, treci surf tablu, cetvrta je omalena odvratna crnkinja, peti je Rus, sesta jos manja i jos odvratnija Brazilka... al svi imaju 3 zajednicke stvari - obuceni su ko klaunovi, kao oni ulicni performeri, smrde i imaju dreadlockse. Srecom, sve te suge spavaju u drugoj sobi. U mojoj je jos jedan Amer, a druge sustanare jos nisam upoznao. Ima jos jedan hostel do nas, spojen istim zidom, zove se Hostel de los Morchilleros (morchilla znaci ruksak). Ma koji morchillerosi? Ja sam njegove goste prozvao marijuhanerosi. Osjeti se smrad il miris trave. Ja ne znam u kakvu me to zabit isla smjestit Tatiana. Al dio grada se zove Miraflores i medju najboljima je. Nalazi se samo 300 m od mora. Al ajd, bar je posteljina cista, madrac novi i ugodan za spavanje. Prvo dajem radnici hostela da mi opere svu prljavu robu. Drugo, idem zvat Tatianu da joj kazem da sam stigao. Kasnije popodne dogovorili smo susret.