utorak, 26.02.2008.
 ...  Kao i prethodne dvije zemlje, tako je i Nica malo vrijedna spomena. Glavni grad Managua je kaotican, cim smo izasli iz busa, lokalni lesinari su nas sproveli kod taxista koji nas je oderao 6$ da bi nas provozao 3-5 km do druge bus stanice odakle smo isli za Granadu, navodno malo, idilicno, lijepo mjesto uz jezero. Ali opet istra prica - osim glavnog trga i jedne lijepe ulice s dobrim restoranima i suvenirnicama, nema sto za vidjet. Trenutno nisam nasao zanimljivo mjesto na ovom putovanju o kojem bi mogao pricati s euforijom. Jezero je prica za sebe - sugavo, prljavo, sljunkovito, a u njega se ulijeva odvod kanalizacije Granade pokraj kojeg pasu konji i krave, a ljudi imaju svoje kuce. Vrlo idilicno. Ja sam tu vecer dosao do jezera i po noci sa zidica htio skociti na kamenje koje sam vidio ispod sebe, a kad sam doskocio, zapravo sam upao u dio kanalizacije, prekivenu velikom travom s loptastim oblikom lisca (zato su mi i licili na kamenje). U jezeru sam opravo patike, pa pjeske isao nazad 3 km do hostela. Drugi dan smo usli na vulkan Masaya i to je prvo mjesto koje je me odusevilo. Kombijem smo dosli do samog vrha, tu smo pogledali tri razna kratera s vodicem, zatim dobili sljemove i lapmu i usli u vulkansku spilju, vidjeli sismise (koji se na spanjolskom kazu murcielagos, s naglaskom na e), ai na kraju je velika stvar trebala biti nocno gledanje lave, al to je zapravo bilo gledanje odsjaja lave u grotlu s visine od oko 200 m. Treci dan smo otisli u Lagunu de Apoya i to je dosad najljepse mjesto s ovog puta. Jezero je ispunilo staro i ugaslo grotlo vulkana opsega 12 km, a oko njega su ljudi sagradili prekrasne ljetnikovce, kuce i mini-hostele, posadili travu, stavili lezanjke, dodali kajake i eto mjesta za uzivanje. Mi smo izabrali Monkey Hut hostel gdje smo prespavali noc za 12$. Ja sam naravno odmah uzeo kajak, fotkac, mp3 i odlucio preveslat jezero, al cim sam sjeo, udario me val i blup! Preokrenulo se i potonuo... sa fotkacem i mp3. Ne pitajte me kako, ali taj fotkac i mp3 i dalje rade!! Ostavio sam ih susiti na plazi, a ja opet na kajak i pravac druga obala. No, nevjerojatno je kako na jezeru puse, vjetar dolazi s druge strane obale, tako da mi je trebalo oko 3 sata veslanja da stignem do druge obale, a kasnije, kad mi je vjetar bio u ledjima, oko sat i pol da bi se vratio. Pocrvenio sam ko rak, poceo se i ljustiti, a navecer zaspao vec u 21h. Ujutro smo krenuli nazad u Granadu, pa lovili luksuzni King Quality bus za Kostariku. Nevjerojatno je kako svi ljudi ovdje rade s takvom mirnocom, sporoscu i flegmom da se i Dalmatinci prema njima cine kao najmarljivi ljudi na planetu. Sorry svim Dalmosima. Sluzbenica u autobusnom uredu nam je pola sata rdila dvije karte za bus, ne zna pricati engleski, a vise je pita stala s pisanjem karte da bi pricala na mobitel, uzela zalogaj sendvica, javila se na fiksni telefon i odgovarala na pitanja ko da je nitko ne ceka u redu, te na kraju jos jednom pricala na mobitelu. A firma se zove King Quality! No, busevi su stvarno prvoklasni. Nismo to lokalni busevi, nego pravi turisticki, za strance, ali i lokalne ljude koji putuju u druge zemlje. Jedini problem, klima-uredjaji u busu rade punom parom i sa +35 stupnjeva normalnog gradskog zraka se ulazi u bus gdje je -2 C. Ne, ne, salu na stranu, kad smo putovali iz Manague za Kostariku, pocetna temperatura je bila +24, da bi na kraju puta bila 13 C!! I to u busu! |
nedjelja, 24.02.2008.
 ...  Iz Antigue smo gradskim busom dosli u Guatemala City gdje smo se na kratko upoznali s Claudijom, frendicom preko neta koja nam je pomagala savjetima prije puta. Za put do San Salvadora izabrali smo luksuzni Tica bus koji vrsi autobusne usluge od Meksika do Paname bas za turiste koji putuju ovim dijelom svijeta.  Kartu za put od 260 km u pet i pol sati ugodne voznje platili smo samo 20$ ili 100 kn. Na stanici nas je docekao couchsurfer Lucho, ziva kopija mog frenda Bojana iz Poreca. S njim je vec bio Tarso, Brazilac porijekom iz Kine, takodjer CSer. Lucho i brat Rene su bili nevjerojatni gosti. Dali su nam smjestaj i mobitel na tri dana i svako malo zvali nas da vidimo gdje smo i nismo li se izgubili dok su oni radili. Drugo jutro je svako isao svojim putem, a ja busem do nacionalnog parka Cerro Verde. Nevjerojatno je da i u parku ima smeca i smeca i smeca. Promjenili smo drzavu, ali prljavstine i smeca posvud... i dalje. Bus kojim sam putovao pokupi i lokalnu djecu koja ide ili zavrsava skolu i ono sto me izenadilo je da svi oni bacaju smece kroz prozor busa, neovisno o tome sto je ovo nac. park. Konacno, nakon 4 sata cekanja i jahanja sa dva busa, dosao sam na vrh Cerro Verde koji je bio u oblacima, tako da nisam vidio ni prirodu, ni obliznje jezero, ni vulkan koji bi se trebali vidjeti s vrha, pa se odmah i vratio nazad u glavni grad San Salvador.  Zaputio u sam centar grada, navodno jako opasan zbog kriminala, ali veliku bijelu psinu obrijane glave od 183 cm, nalik Vinu Dieselu, koja je za glavu od ostalih strsila medju gomilom ljudi u centru, ocito nitko nije imao hrabrosti dirati. Jedino je neki klinac protrcao pored mene i pokusao mi staviti ruku tamo gdje bi trebali biti dzepovi, ali ja sam taj dan nosio hlacice bez dzepova, hihihi.  Opet sam kupovao brdo suvenira, narukvice i ogrlice kao poklone, a onda probao njihove muffine sto je bio moj rucak. Kad sam zaustavio taxi da me odvede do kuce Lucha, ocito sam toliko duboko zaglibio u sami opasni centar, da taxist nije znao gdje je ulica u koju sam trebao ici ili me nije htio voziti tako daleko. Zato sam zaustavio naoruzanog gerilca s brazgotinom po cijelom licu, koji je cuvao gradsku banku i pitao ga gdje sam, pa nazvao Lucha koji mi je rekao koji bus uzeti da bi se izvukao i grotla San Salvadora.  Prljavština, zagađenje, siromaštvo... sve u središtu San SalvadoraNavecer su bili izljevi fora i viceva i smijesnih situacija koje je Tarso prepricavao da smo se svi trgali od smijeha. Fora je da nas je bilo 5 u kuci, a od tog nas 4 je bilo iz raznih dijelova svijeta. Eto, to je couchsurfing community.  S desna na lijevo su: Lucho (naš domaćin), njegova majka, myself, Ana, Tarso (Brazilac azijskog porijekla, također Luchov gost s neta), te sasvim lijevo Rene (brat Lucha) Treci dan sam isao do mjesta na plazi, La Libertad, navodno omiljenog vikend-kupalista svih Salvadoraca. Ako je to njihovo najbolje ljetovaliste, onda bi Porec za njih bio raj na Zemlji. U centru standovi svakakve robe na ulicama, prodaju skampe, ogrlice, cipele, majice... sve na jednom mjestu... kao da smo dosli u najruzniji i najprljaviji dio Napulja. Za ne povjerovati!  Pogledajte vi samo ovaj okolis, ovo smece, a navodno je najpoznatije kupaliste u zemlji.  Tamna pjeskovita plaza, visoki valovi i opet otpaci posvuda...  ... poneki dobar prizor divlje obale i erozije...  ... a u zaledju, za promjenu, jos stracara i silnog smeca Iako je pocela rosickati lagana kisica, nisam smio propustiti priliku da se kupam u ocenu koji je bio iznenadjujuce topao.  Kisa je bila sve jaca i mi smo odmah ulovili bus i vratili se u glavni grad.  Cetvrti dan smo krenuli dalje, u smjeru Nicarague, ali smo imali novi spoj s novim Internet-frendom. Robert Alvarez je 22-godisnji Amer koji volontira u maloj skoli u mjestu Santa Paula, pokraj grada San Vincente. Jos preko neta mi je govorio da zivi u divljini, u podnozju vulkana i da je u blizini lijep vodopad, te da ce nas naravno ugostiti for free. Medjugradski bus je opet bio jeftin (25 kn) i nakon dva sata voznje, izasli smo na glavnoj cesti usred niceg, a tamo je bas zivio Rob(ert). Potrazili smo ga u nekoliko stracara uz skolu (ako se tako moze zvati skup derutnih zgrada), ali su rekli da je otisao u grad.  Dok smo ga cekali, upoznali smo se s ravnateljom minijaturne skole koja se nalazi uz samu cestu, poznatu Pan-American Highway, to jest glavnu cestu koja iz Amerike ide cijelim Mexicom i Srednjom Amerikom sve do Paname. No, nije nista posebno...  ...obicna cesta s po jednim trakom za svaki smjer Ali ono najnevjerojatnije na cestama El Salvadora su taksisti ili kako bi mogli nazvati ovu vrstu prijevoznog sredstva? Domisljati vlasnici ovakvih kamioncica su zavarili nekoliko stangi straga da bi stvorli pravu zeljeznu konstrukciju i evo gradskog prijevoza za stanovnike, a posla za vozace/vlasnike vozila...  ...vrlo, vrlo popularno u El Salvadoru...  ... da sam ga i ja morao probati na nagovor Roba (desno) |
ponedjeljak, 18.02.2008.
 ...  Jos prije puta, ljudi s kojima sam se dopisivao (i Hrvati koji su tamo bili, a i Guatemaltecosi) su nas plasili tim glavnim gradom... kako je opasan, posebno nocu, kako se nikako ne bi smjeli zadrzavamo u njemu ako sletimo noci, bla, bla, bla.... A nas let ne samo da je stizao nocu, nego je i kasnio, tako da smo umjesto u 20h, u Guatemala City sletjeli u 22h. No, sve oke jer nas virtualni prijatelj i domacin Greg, koji zivi u 40 km udaljenoj Antigui, narucio je taxi za nas koji nas je cekao na aerodromu. Taksist je drzao papir s nasim imenima (kao da smo neke slavne osobe) i nakon pola sata voznje i 25$ manje u dzepu, vec smo bili smjesteni u lijepoj, starinskoj kuci tog Francuza koji je ozenio Amerikanku i preselio zivjet u Antigui gdje ima svoj kafic.  Ujutro smo posjetili to malo pitoreskno mjesto, punim imenom Antigua Guatemala, što znači Stara Guatemala. Naime, nekad je to bio glavni grad ove zemlje, al uslijed više potresa koji su ga pogodili, odlučeno je da se državna administracija i vlada presele u novosagrađeni i sigurniji Ciudad de Guatemala oliti Guatemala City. Znam, nisu baš imali inspiraciju kad su davali imena gradovima. Antigua je okružena brdima među kojima su se uvukla i tri vulkana. Sam centar mjesta ima paralelno i okomito poredane ulice s niskim zgradama svakakvih boja. Pločnici su napravljeni od asfaltnih kocki, ali slika će vam sve bolje predočiti.  Posebnu pozornost obratite na guatemalske "valjke" za ravnanje asfalta u obliku drvenih štapova zabijenih u panjeve Budući smo u Guatemalu došli kad počinje preduskršnji post, pogodili smo dan kad se odvijala velika subotnja procesija. No, zanimljivije je bilo ono što joj je prethodilo. Lokalno stanovništvo ispred svojih kuća ili trgovina stvara prava umjetnička djela... od čega? Od obojene piljevine!! Evo slika, pa ćete bolje skužiti o čemu pričam.  Najprije pospiju piljevinu u pravokutno oblikovani dio na ulici... ...zatim razne oblike i figure obojaju sprejem... ... pa dodaju sitne detalje... ...ili travu i cvijeće. I konačno, nakon sati i sati rada, "žrtve" bogovima u obliku umjetničkih djela bivaju pregažene procesijom koja prolazi ulicama, ali meni taj glupi religijozni mazohizam nije zanimljiv, te krećem dalje. Trebalo je pronjuškati poznati sajam u Antigui, gdje sve vrvi od ljudi i najrazličitijih stvari koje se prodaju.  Na standovima se moze svasta naci za bagatelu, npr. second-hand majice po 5 kn...  ...ali i razno voće i povrće, koje na ovoj pjaci ne bi uzeo nit da mi ga poklone (pogledajte samo smece uokolo)Ogrlice, narukvice, novčanici, torbice, majice, slike, figurice, maske, posude, tanjuti, križevi, ručnici, tepisi, vaze, gobleni... sve se to nalazi u drugom, otmjenijem marketu, ograđenom zidovima i krovom. Mali gradić unutar gradića.  Vazno je cijenkati se jer prodavaci ponude cijenu, a ako vi sutite, sami vas pitaju koliko vi nudite. Jos jedna zanimljivost je da u nekim trgovinama rade i sama djeca od 10-12 g. i dobri su trgovci. Inace, svi su lokalni ljudi tako dragi, dobri, nasmijeseni, voljni pomoci da me to najvise od sveg odusevilo.  Ovakve kaoticne situacije su na ulasku u svaki grad, pa tako i kad smo prolazili kroz Chimaltenango. Treci dan smo uplatili izlet i otisli mini-busom na jezero Atitlan, udaljeno ok 60 km. Vozili smo se sat i pol po vijugavoj cesti koja na nekim zavojima nema zastitnih ograda, a ispod je provalija od barem 50 metara. Dobro sam sve vidio jer sam sjedio na prdnjem sjedalu, ali srecom, vozac je bio smiren i nije ludovao po cesti. Tako smo na jednom zavoju stali za cik- i pis-pauzu jer se pruzao lijep pogled na jezero, ali udavile su me klinke koje prodaju silnu bizuteriju, sjatile se oko mene i nadglasavale jedan drugu:  Compra senor, compra. Solo dies quetzales, compra for favor...Mjesto Panajachel (Panahačel ili skraćeno Pana), kojeg su Greg i vecina ljudi u Antigui hvalili, olicenje je kica, neukusa, prljavstine i kaosa. Trgovina do trgovine, stand do standa, agencija do agencije... i svi nesto nude i prodaju... odjecu, obucu, bizuteriju, izlete. Kao Dekumanova ulica u Porecu!  Oko jezera su tri vulkana i desetak mjesta. Mi smo po savjetima drugih, te po vlastitom izboru izabrali otici u San Marcos La Laguna.  Sve ovo na karti izgleda lijepo, atraktivno i fancy, ali nemojte misliti da su sve to luksuzni gradići za odmor i ljetovanje, s otmjenim hotelima i prvoklasnim gliserima koji ih povezuju. Ne, ne... sasvim drugačije. Pogledajte samo kako izgleda "luka", tj. pristaniste u Panajachelu.  Lokalni lovatori-poduzetnici na dugu drvenu brodicu utrpaju sto je vise moguce ljudi i opet, kao i kondukteri u busevima, sami odrede koliko cete platiti kartu.  U tim brodicama putuje lokalno stanovnistvo koje se vraca svojim kucama u okolnim mjestima uz jezero, ali i turisti-bijelci koji idu na nekoliko dana uzivati uz jezero ili polaziti (vise)tjedne skole spanjolskog jezika koje se u Guatemali nude na svakom mjestu.  Ovo je kako izgleda mjesto Santa Cruz vidjeno s brodiceNakon sto je iskrcan dio putnika, slijedi novo picenje po jezeru i novo stajanje u svakom mjestu uz obalu na putu do San Marcusa, koje je trajalo malo vise od sat vremena.  Kao sto rekosmo, mi smo izabrali San Marcos za dvodnevni chill-out, tocnije hostel nemoguceg imena - Aaxulaax. Cim smo stupili na tlo, prisao nam je 14-godisnji Jose, koji nas je stalno slijedio, pa smo ga promovirali u naseg vodica po mjestu.  Jose ispred ulaza u njegovu osnovnu skolu u San Marcosu. Komentar suvisanSan Marcos je zapravo skup 40-ak stracara, jedne derutne skole, igralista i naravno luksuzne crkve (a kakve bi inace mogle biti?) ispred koje je neki propovjedac imao svoju seansu pred mnostvom ljudi. Mali Jose je dosao i drugo jutro do nase sobe, pa smo ga castili doruckom.  Siti i odmorni, rekli smo mu da nas odvede na neku dobru plazu gdje smo se prvi put kupali u vulkanskom jezeru i odmah pocrvenjeli jer je mjesto na 1.500 m nadmorske visine.  Dok smo skupa lezali na pontonu, Jose me malo ucio spanjolski, ja mu pricao o Hrvatskoj i na hrvatskom, a on zakljucio kako moj jezik slici izraelskom?!  Na kraju smo malome dali 15$ za dva dana sto je bio nas vodic, a ja mu jos poklonio moju majicu i dvije olovke (iako je htio moj ruksak) i na kraju me pitao: Kad ces opet doci? Rekoh: Za 6-7 godina. Popodne smo dosli do drvenog mola i cekali brodicu da nas odvede nazad u Panajachel gdje smo ulovili mini-bus za povratak u Antiguu.  Guatemala je izrazito prljava zemlja. Ovdje nisam vidio ni jedan kontejner za smece, a kosevi se broje na prstima jedne ruke. I tako ljudi sve bacaju po ulicama, uz ceste, ispred kuce. Cak i kad se vozite daleko izvan ikakvog naselja i usred divljine, smeca, papirica, zeljeza i plastike ima posvuda oko vas.  Automobili koje Guatemalci voze su gotovo svi derutni, a lokalni autobusi su oni stari zuti americki skolski busevi koji su u Americi odavno rashodovani, a koje su neki guatemalski "poduzetnici" otisli tamo kupiti, pa dovezli ovdje, prefarbali i sad s njima zaradjuju.  Ali ako vam kazem da gradska karta kosta kunu i pol, a voznja do nekog mjesta udaljenog sat vremena dodje 5 do 7 kn, pitat cete se kako je moguce s takvim cijenama ista zaraditi? No se! ("ne znam" na spanjolski). A i to placanje voznji je posebna prica. Ukratko... karte ne postoje, ne izdaju ih! Pitate konduktera koliko je karta, on vas pogleda, razmisli odakle biste mogli biti i pukne iznos. Ako zakljuci da ste Amer, cijena je najveca, ako smatra da ste Europljanin, cijena je nesto niza, a najniza i konstantna je za lokalno stanovnistvo. Mislim da ovo ima smisla, a i da nema, morate mu vjerovati i platiti koliko vam kaze. No, to su tako mali iznosi da ne treba oko toga razbijat glavu. Inace, valuta u Guatemali je quetzal (kecal) ili quetzales (kecales) za mnozinu. Ljudi je znaju skraceno zvati kju ili kjuz. Oznaka joj je Q, a ime je dobila po istoimenoj nacionalnoj i lijepoj ptici zelene, crvene i bijele boje, s dugim repom. Vrijednost valute? 7,5 Q = 1 $ = 5 kn |
srijeda, 13.02.2008.
|
Pustolovina koja ce potrajati 40 dana zapocela je voznjom do Ljubljane, pa letom niskobudzetne aviokompanije EasyJet do Stansteda, manje poznatog aerodroma kod Londona. Zanima vas cijena karte? Bookirana tri tjedna prije puta, stajala je 120 € po osobi. A zasto preko Londona do Srednje Amerike? Jer sam preko neta nasao povoljnu aviokartu/let s Virgin Atlanticom. Relacija je bila London - Miami - Guatemala City, a cijena 790 €, sto je za oko 230 € manje od onog sto mi je ponudila bilo koja agencija u Hrvatskoj, ukljucujuci tzv. last-minute agencije i ponude. Koje gluposti s tim last-minute! Svaka agencija sad to nudi samo da namami naivce. Nemojte vjerovati tome. Trazite si karte preko neta i kad nadjete povoljnu kartu/relaciju, zapisite osnovne podatke (broj leta, rutu, cijenu, aviokompaniju), pa se s time javite vasoj omiljenoj agenciji i pitajte ak vam oni mogu bookirati tu kartu. Sigurno da mogu... problem je jedino ako ce htjeti ici vam na ruku... jer tako nece imati veliku marzu/zaradu na vama. Smradovi! Tipican materijalni svijet! Srecom, moja agencija i gospodja koju znam nije takva, pa ne samo da sam bookirao tu kartu, nego sam tih 790 € dobio cak u 9 rata, pa necu to ni osjetiti da placam. Oke, oke... sorry... vratimo se mi Londonu. Ma zapravo ga nisam ni vidio. Evo kako i zasto: Na Stanstedu nas je cekao Dave, NovoZelandjanin kojeg znam preko neta i koji me posjetio proslog ljeta u Porecu. Zivi oko sat vremena sjevernije od Londona, u gradicu Northampton gdje smo odmah dosli i prespavali. Dovoljna je slika da sami donesete neke zakljucke. Mogu vam samo potvrditi da lik NIJE James Bond...  ... iako ispred kuce ima parkiranog Aston Martina Steta... nismo se provozali njime jer nas je bilo troje, pa je Dave uzeo obicni, sugavi Ford Focus i odveo nas u obilazak zanimljivih mjesta u njegovom susjedstvu.  Neobicna crkva koja sve otvore/prozore ima trokutastog oblika  U daljini se vidi mjesto/zgrada gdje je pokopana Lady Diana  Engleska idila u mjestu pokraj Northamptona Drugu vecer nije mu bio problem vozit nas sat i pol nazad do Slougha, predgradja Londona, gdje smo imali drugog frenda s neta kojim nam je obecao free smjestaj jer zivi na 10 min voznje od aerodroma Heathrow, odakle smo trece jutro letjeli za Miami. |
subota, 02.02.2008.
WANDERING IN CENTRAL AMERICA
|
The idea was in my mind long time ago - explore the Mayan pyramids by walking thru jungles dwelled by jaguars, spiders, poisonous snakes, then cool down into beautiful lakes, hike a volcano, have a rest in hot springs, enjoy magnificient waterfalls, visit pitoresque cities, buy nice pots and rugs in colorful bazaars, learn spanish, meet extraordinary native people and share a dish with them... But where is all that possible? In Central America!
OUR ITINERARY: Feb 12: flight to London, staying in Northampton with a friend Feb 14: flight London (9.20) - Miami - Guatemala City (22.30) ----------------------------------------------------------------------------------------- Feb 15-20: wander around GUATEMALA, visit Antigua, swim in Lake Atitlan, hike Pacaya volcano, buying local products (pots, masks, rugs, clothes) in Chichicastenango bazaar, relax in hot springs, back to Guatemala City ----------------------------------------------------------------------------------------- Feb 21: bus to EL SALVADOR Feb 22-25: travelling around the country - visit Santa Ana and parks reserves, hike a volcano, stay in the capital San Salvador, go to the mountains, chill on La Union beach ----------------------------------------------------------------------------------------- Feb 26: bus to NICARAGUA Feb 27-28: visit cities Masaya and Granada, Lake Nicaragua ----------------------------------------------------------------------------------------- March 1: bus to COSTA RICA March 2-8: visit national parks, rain forests, do a zip-line and canopy tour from tree to tree high in the sky, hike Arenal volcano, chill on beaches, and more beaches ----------------------------------------------------------------------------------------- March 9: bus to HONDURAS March 10-13: hike to magnificient waterfalls, visit capital Tegucigalpa, ferry to Islas de Bahia (Utila island), chill on caribbean beaches ----------------------------------------------------------------------------------------- March 14: bus to BELIZE March 15-17: chill on cayos, white-sand beaches, dive with sharks and sting-rays, walk into jungles, looking for waterfalls, caves and jaguars ----------------------------------------------------------------------------------------- March 18: bus to Tikal ruins (back in GUATEMALA), the largest Mayan empire with the highest pyramids in all of Central America March 19: from Tikal to Guatemala City by chicken bus in 12-14 hours on dirty, white roads ----------------------------------------------------------------------------------------- March 20: flight from Guatemala City to MIAMI March 21-24: staying in Miami with a brazilian friend ----------------------------------------------------------------------------------------- March 25: flight back home Miami (9.30) - London - Ljubljana (19.50)  |
