Bez brige, ovoga puta nije moja. Bol. A Neki bi rekli malo za promjenu, no ja u zadnje vrijeme ništa ne osjećam pa nema ni boli. Bar jednom za promjenu. I ma koliko to možda čudno zvučalo, a sigurno hoće kad dođete do kraja ovog posta, pomalo žalim zbog toga. Jer bilo što je bolje od tanke sive emotivne linije…
Ja ti donosim smijeh na napuklim usnama
Dug sam prešao put da
ga dijelimo napola
Pa se spuštam na pod kraj tvojega jastuka
A ti mi želju pokaži
Da ustat ćeš ko nekada
Samo ozdravi mi ti
To je sve što sam od
neba tražio
I svaki korak tvoj što ga napraviš
Ja bih
usnama nagradio
Samo ozdravi mi ti
To je sve što sam od
neba tražio
I svaki osmijeh tvoj
Što mi pokloniš
Kao zastavu bih razvio
Samo ozdravi mi ti
Ja ti donosim smijeh
na napuklim usnama
Da te zagrnem s njim u
prohladnim noćima
Pa se spuštam na pod kraj tvojega jastuka
A ti mi želju pokaži
Da ustat ćeš ko nekada
Ja ću čekati na tebe
Kada ustaneš i kada kreneš
Želim vidjeti tvoj smijeh
I želim da se ponosim sa tobom
I želim se pomoliti sa tobom
Kad prepoznaš pobjedu u sebi
I pobjedu u meni
I kada ozdraviš mi ti.
Gibonni – Samo ozdravi mi ti |
Bolje kad razmislim, možda i nije potpuna istina da ništa ne osjećam i da ne osjećam bol. Ispravnije bi bilo da to nije moja osobna bol. Bol o kojoj sam ovog puta odlučila progovoriti, tuđa je bol. Bol koju možemo vidjeti, donekle suosjećati s njom, ponekad ju razumijeti, ali ne i u potpunosti osjećati kao što osjećamo svoju.
Bol je to koju sam osjetila kada sam se prvi put srela sa Anom, pročitala njeno pismo i pogledala u njene oči. Bol je to koja nije tražila suosjećanje već samo razumijevanje želje koju je ta bol proizvela. Želje za životom.
Možda će vam se sada učiniti čudnim (nadam se ne i smiješnim) ovaj tekst, toliko mjeseci nakon što nas je Ana napustila jer mi smo ljudi navikli dignuti prašinu na kratko, suosjećati jedno kratko vrijeme dok je to "in" (sorry na grubom izrazu, ali često je to istina) i onda se vratiti u svoj vlastiti sivi svijet uvjereni da smo učinili dovoljno. A bol ostaje. Ne naša, tuđa.
Bol je to koju sam dugo vremena osjećala u vlastitoj blizini. Najbliže što možete zamisliti, a da nije vaša koža u pitanju. I znam… Znam da ta bol budi snagu, nadljudsku snagu, onu koja pokreće planine, koja uzburka mase, koja potiče, motivira, gura korak dalje od najdalje granice koju možete zamisliti. To je snaga boli
Snaga koja bi onima koji ju još osjećaju, na svom vlastitom biću ili u njegovoj blizini, trebala dati poticaj za buđenje, zastajkivanje od svakodnevnog sivila života, koja bi trebala bar na trenutak zaustaviti sve nas kako bi, bar na tren, shvatili koliko su naši problemi minorni i nebitni. Mi želju za životom uzimamo zdravo za gotovo, sve dok nam ta želja nije ugrožena. A ugrožena je svakog dana zagrnuta pelerinom lažne sigurnosti.
Upravo boli, koja se manifestira na najrazličitije načine, možemo zahvaliti na nekim od najljepših stihova ikad napisanim, najljepšim dramama ikada odigranim, najdojmljivijim slikama ikada naslikanim, i najmasovnijim pokretima ikada pokrenutim. Treba li je onda priželjkivati? Ne znam, nisam još na čisto s tim. Ali znam, da u nečemu lošem uvijek ima dobra kao što i u nečem dobrog uvijek ima zla…
Stoga svima vama, koji u svojoj nutrini nažalost, osjećate bol o kojoj danas pišem, jedno veliko HVALA. I s velikom žalošću što prolazite tu bol, ali sa velikim istinskim poštovanjem i divljenjem, nadam se da ćete shvatiti zašto vam zahvaljujem.
Hvala vam što se kao Fenix izdižete iz svog vlastitog pepela, kako bi nas podsjetili koliko je naša sigurnost lažna, a vaša snaga upravo onaj pravi atom, ono istinsko zrnce života, krhko i snažno istovremeno. Koju većina nas uzima zdravo za gotovo…
Dugo sam zamišljeno sjedila ispred ovog, u dahu napisanog, teksta, razmišljajući da li je korektno objaviti ga, ne želeći nikoga povrijediti ili uzrokovati dodatnu patnju. I onda ga ipak odlučila podijeliti s vama, znajući da on na neki način predstavlja sve ono što sam željela reći svojoj majci, pokazati joj koliko me ta njena snaga boli promijenila na bolje, kakvom me je osobom oblikovala, što je sve potaknula i koliko dobra je proizvela... I kako joj to nikad nisam stigla reći. I koliko puta sam joj to u ovih desetak godina prisilne razdvojenosti pokušala pokazati svojim mislima i djelima…
A ruka naslonjena na miša se sama, navođena nekom nevidljivom silom, pokrenula prema "Objavi"….
|
